Erasure: minimalistički elektro s atmosferom ‘Blade Runnera’

Osmijeh na licu koji izaziva nostalgičan val za osamdesetima nikad mi pretjerano nije pristajao. Blještavilo, sintesajzerski val koji su nosili Erasure, Information Society, New Order, Depeche Mode ili Pet Shop Boys sadržavao je utješno jednolični ritam i ljepljivi hedonizam prijemčiv plesnom podiju nekadašnje Jabuke. No sama formulaičnost i inzistiranje na hitovima, pa i stalno referiranje na zlatne dane u suvremenoj pop kulturi, od prošlosti su napravili reciklažno dvorište. Stalnim podcrtavanjem radost se troši, no generacije oslobođene okova tradicionalnog društva u toj su jednostavnosti neona pronalazile slobodu kad bi Andy Bell zavapio: “Broke my heart now I’m aching for you”. Napisati hit nije bila stvar velikih dubina. Osluškivati duh vremena te ga upakirati u jednostavnu, a opet dinamičnu dizalicu učinio je Erasure jednim od najvećih zvijezda s kraja osamdesetih i početka devedesetih. U četrdeset godina na sceni pjevali su o postindustrijskoj Velikoj Britaniji (o slomljenim staklima po kojima kaska uspavana monarhija nakon Margaret Thatcher još se piše i govori), izgubljenim i promašenim ljubavnim susretima, ali i homofobiji.