Priča o ekranizaciji “Dine”, znanstvenofantastičnog klasika Franka Herberta iz 1965. godine, dugačka je i komplicirana. Ovom feudalnom futurističkom sagom najprije se bavio Arthur J. Jacobs, koji je početkom 70-ih prvi dobio prava za snimanje filma, no kako je iznenada umro, do snimanja nikad nije došlo. Potom je Alejandro Jodorowsky iznio svoju viziju, kao 15-satnu međugalaktičku odiseju u kojoj su trebali glumiti Orson Welles i Salvador Dalí, soundtrack raditi Pink Floyd i Magma te koji je trebao imati učinak identičan onom uzimanja LSD-a. No u Hollywoodu nikad nisu uspjeli prikupiti dovoljno novca za financiranje projekta, tako da je njegova “Dina” ostala najveći nikad snimljeni znanstvenofantastični film. Zadatka se 1976. prihvatio Ridley Scott, no odustao je nakon samo sedam mjeseci navodeći kao razloge zastranjenje scenarija od originala i bratovu smrt. Godine 1984. u kina dolazi Lynchova verzija “Dine”, sve skupa ne toliko neuspješan film, ali jedan od onih koje kritičari nisu voljeli, a Lynch ga se nerado sjećao jer je studio objavio njemu omraženu verziju. Film je to u kojem je glumački debi imao Kyle MacLachlan, negativca glumio Sting, a soundtrack radio Toto. Još jedan pokušaj ekranizacije “Dine” imao je redatelj “Groblja za kućne ljubimce”, Richard P. Rubinstein, koji je 2000. godine snimio miniseriju, za koju je osvojio dva Emmyja. 

Frank Herbert je na ideju “Dine” došao kao istraživački novinar nakon posjeta dinama u Oregonu, koje su ga fascinirale svojim agresivnim utjecajem na ekosustav okolnog područja. Nakon što je napisao članak o planu američkog ministarstva poljoprivrede da uz dine posade europsku obalnu travu kako bi stabilizirali pijesak koji je zatrpavao sve do čega je dolazio u doticaj, počeo se intenzivno zanimati za pustinje i pustinjske kulture. Stoga je u svoje djelo utkao običaje bliskoistočnih pustinjskih kultura, ali i filozofiju zen budizma i europskog feudalizma. Središnju ulogu u ovom romanu ima suhi, pjeskoviti planet Arrakis, nastanjen nomadskim plemenom te dom moćnom narkotiku melangeu bez kojeg nema života ni putovanja u svemiru. Onaj tko kontrolira melange, kontrolira i život u svemiru. 

Nešto slično kao na Zemlji naftu. Kad galaktički car uputi plemiće kuće Atreides da uspostave prevlast na planetu, nakon što je njime vladala kuća Harkonnen, mladi Paul, njegov otac vojvoda Leto i njegova konkubina Jessica nisu svjesni da upadaju u klopku. Svijet je ovo daleke budućnosti, no bez mobitela, računala, teleportacije i ostalih čuda suvremene tehnologije. Svijet zapravo u kojem se sastaju daleka prošlost i nezamislivo daleka budućnost. 

Priča je to koja je ostavila velikog traga na žanr znanstvene fantastike, inspirirala “Ratove zvijezda” i koja nastavlja fascinirati svoje čitatelje. Iako je bitno naglasiti da je Herbert jedva, nakon 20-ak odbijenica, pronašao izdavača. Uspjeh također nije bio instantan, nego su zaljubljenici u žanr famu gradili tijekom sljedećih desetljeća.  Ove godine izišla je nova, dugoočekivana ekranizacija kanadskog redatelja Denisa Villeneuvea, autora “Blade Runnera 2049” i sjajne znanstvenofantastične distopije “Dolazak” koja tematizira posjet izvanzemaljaca na Zemlju. “Dina” Denisa Villeneuvea filmski je spektakl koji će spektakularno razočarati svoje gledatelje. Uz svu buku, struganje metala, marširanje oklopnih vojnika, okretanje elisi masivnih helikoptera, film je to uz koji se može zaspati. Zapravo je to komotno mogao biti nijemi film, s obzirom na to da likovi u dva i pol sata ne kažu ništa što ima naznake ikakve težine ili supstance, a i kad progovore, njihove riječi tek pojašnjavaju gledatelju što će učiniti sljedeće, tko su im neprijatelji, što trebaju napraviti da spase svoj narod i takve floskule. Čak i kad naprave nešto mimo očekivanja, njihov postupak toliko je dramatičan da poprima gotovo komične i groteskne note. Što je nevjerojatna šteta za skupu produkciju koja okuplja najveće zvijezde današnjice: Timothéeja Chalameta, Jasona Momou, Javiera Bardema, Josha Brolina, Stellana Skarsgårda, Oscara Isaaca, Charlotte Rampling itd. Sve te zvijezde kao da su okupljene za jedno veliko i dosadno ništa, megalomanski projekt koji je toliko masivan da mu se gubi osnovna jasnoća. 

Nedostatak jasne strukture, motivacije i fokusa glavnih likova čini Villeneuveovu verziju napornom i besmislenom, pogotovo za ljude koji nisu čitali knjigu, a manjak bilo kakve magije čini sve to beživotnim poput pustinjskog pijeska. Posebice je takva uloga Timothéeja Chalameta, koji je lišen svake karizme, a trebao bi biti mladić s posebnim moćima, ispred kojega je budućnost futurističkog mesije čiji je um toliko moćan da može premostiti prostor i vrijeme. Tek sporedni lik kojeg tumači Jason Momoa ima određenu karizmu, no njegova uloga je takva da nakratko zasja i nestane, dok ekranom dominira beskrvni i kržljavi Chalamet, koji djeluje kao da je zalutao u ovu priču. Svi odnosi kojih je se Villeneuve dotaknuo nedovoljno su istraženi i produbljeni. Sin koji izlazi iz očinske sjene, siguran da će pronaći svoj jedinstven put u svijetu, još ne zna da se nikad neće riješiti figure svoga oca, čak i nakon što on umre. Stalna prisutnost majke koja je dječaka napravila nespremnim za život. Pustinjski narod koji čeka svoga mesiju. Sve su to teme koje su mogle biti dublje istražene. Umjesto toga, osjećaj je kao da nas cijeli film netko pokušava uvjeriti da ima nešto posebno u tom dečku, no gledatelj u to ne može povjerovati, nego u dječaku vidi malog razmaženog bogataša. Svi likovi u teoriji zvuče dobro, no na platnu su papirnati, smiješno ozbiljni i što je najgore od svega - stoput viđeni.

Cijelo iskustvo “Dine” isključivo je vizualno. Ima određene privlačnosti u simetriji predmeta, krutosti i monumentalnoj arhitekturi futurističkog svijeta u kojemu je sve bež ili crno, bez prisustva slučajnog, dekadentnog, zastranjelog. Kad bismo zamišljali kako bi izgledao feudalni poredak u budućnosti, mogli bismo ga zamisliti ovakvim. No Villeneuve je ekstravagantan redatelj, čiji je film upravo ta karakterna osobina pojela. Ako niste čitali “Dinu” ili, još bolje, ako niste čekali na dobru ekranizaciju ove knjige, teško da će vam išta od ovoga značiti. Ako jeste, pričekajte neku sljedeću ekranizaciju.