Sjedim s Emom u cafeu u kojem svaki dan pijem kavu s karamelom i čitam. Radi s Beatrice u izdavačkoj kući, piše za književni časopis Matca i fotografira. Dan prije smo izašle u grad i napravila je seriju mojih portreta na mjestima u gradu za koja je mislila da bi odgovarale mojoj zamisli. Fotografije nisu najbolje, na njima se vidi moja nelagoda kad poziram pred nepoznatom osobom. Upalila je diktafon, želi napraviti intervju sa mnom za Matcu. Ugodna je i spontana, razgovor teče glatko kao da smo stare prijateljice, postavlja dobra pitanja, najviše o ratu i romanu U kasno ljeto. Razgovor nastavljamo i nakon intervjua. Prema onome što je saznala o meni preporučuje mi da posjetim groblje Bellu o kojem je pisala članak. Ona, kao i ja, voli obilaziti groblja, bilježiti imena i istraživati/izmišljati sudbine ljudi.
Moj boravak u Bukureštu bliži se kraju.
Cimitirul Bellu
Na groblje krećem oko 13 sati. Daleko je od centra, ali idem pješice, u taj dio grada još nisam išla. Pješačim preko sat vremena prateći navigaciju. Na ulazu me dočekuje stražar/portir i naplaćuje ulaz, oko 5 eura. Govori mi da nemam mnogo vremena, danas se groblje zatvara u 17 sati. Groblje je tako veliko da ne znam otkud da krenem. Pratim brojeve sektora da se lakše orijentiram. Utemeljeno je 1853. godine kada je gradu, za ovu namjenu, zemljište darovao Barbu Bellu, rumunjski ministar kulture, prvi čovjek koji je u Rumunjskoj posjedovao i vozio automobil. Groblje je, osim svoje osnovne funkcije, da služi za ukapanje ljudi, vrlo brzo postalo muzej na otvorenom. Danas je mjesto gdje se mogu obići obiteljske grobnice i pojedinačni spomenici vrlo vrijedne arhitekture koji su izradili slavni arhitekti i kipari. Jedan od najimpresivnijih i najvećih je spomenik obitelji Poroineanu koji prikazuje scenu iz Shakespeareove tragedije - starac koji sjedi pored mlade žene koja mrtva leži na krevetu.
Rumunjski odvjetnik i zemljoposjednik, Constantin Poroineanu je krajem 19. stoljeća poslovno otputovao u Francusku gdje se zaljubio u mladu Parižanku s kojom je imao ljubavnu aferu, iako je bio oženjen i kući su ga čekali supruga i sin. Constantina otac prisiljava da se vrati kući i ljubavnici se rastaju i nastavljaju sa svojim životima sve dok Constantinov sin ne krene očevim stopama i ne otputuje u Pariz na studij. Tamo se zaljubljuje u Parižanku, studenticu, i ženi se njome. Tek kad kući, u Rumunjsku, dovede mladu ženu otkriva se strašna istina da su supružnici brat i sestra. Mladi par se ne može nositi s istinom i odlaze u park gdje su 1908. godine počinili samoubojstvo. Mladić je najprije ubio svoju suprugu pa onda sebe. Nedugo nakon toga samoubojstvo je počinio i Constantin ostavivši bogatstvo gradu Caracalu. Spomenik je izradio Raffaello Romanelli, talijanski kipar koji je izradio i jednu od najstarijih statua na groblju, Ženu s kišobranom. Skulptura je bijela, u prirodnoj veličini i prikazuje Katalinu Boschott, belgijsku učiteljicu koja je u Rumunjsku stigla da podučava djecu doktora Andreia Popovicija. Njihov susret bio je fatalan, zaljubili su se i počeli tajnu aferu koja se završila Katalininom smrću na jednom od njihovih putovanja. Niz je slavnih ličnosti pokopanih na ovom mjestu: romantični pjesnik Mihail Eminescu, pisac i humorist Ion Luca Caragiale, pjesnik George Coşbuc, romanopisac Mihail Sadoveanu itd. Sve redom muška imena. Guglam poznate Rumunjke koje su tu pokopane, nekoliko glumica i znanstvenica: Elena Alistar, fizičarka, Ana Aslan, biologinja, Marga Barbu, glumica, Felicia Donceanu, kompozitorica… Ne nalazim pjesnikinje i spisateljice. Groblje Bellu je jedno od najljepših mjesta na kojima sam bila, žalim što nisam došla na vrijeme. Dva i pol sata nisu dovoljna da se obiđe. Tražim izlaz. Prate me tri mačke.
Pišem Emi o tome da sam posjetila groblje Bellu. Poziva me u mađarsku pivnicu navečer, doći će i Beatrice i njezina prijateljica Monica. Rado prihvaćam poziv.
Mărțișor
Mărțișor ili mali mart (ožujak) označava predmet, najčešće je to broš na kojem su naslikani vjesnici proljeća s kojeg s obje strane vise isprepletene bijela i crvena vrpca na čijim su krajevima kićanke, slične onima na vrhu pletenih kapa. Nose ih žene i djeca, rjeđe muškarci. Stari ljudi gotovo nikako. Na taj se način nose 1. ožujka, nakon čega se vrpca skida. Prema nekim običajima mărțișori se vežu za grane stabala kao dar pticama koje se vraćaju s juga. Običaj se veže i za lik babe Dokije, mitološke figure koja simbolizira povratak proljeća, odnosno nestrpljivost ljudi da dočekaju proljeće. Prema legendi, Dragomir, sin babe Dokije, imao je ženu prema kojoj se Dokija loše ponašala. Poslala ju je usred veljače u šumu da bere borovnice. Sam Bog, u liku starca joj pomaže u tom zadatku. Kad baba Dokija vidi borovnice pomisli da je proljeće stiglo i zaputi se u planinu sa sinom i kozama. Ogrnuta je sa dvanaest janjećih koža. U planinama pada kiša i baba Dokija je prisiljena skidati mokre kože sa sebe, jednu za drugom i naposljetku se smrznu i baba Dokija, i Dragomir, i koze. Ulazim u knjižaru Cărturești Carusel, i kupujem mărțișore, darovat ću ih meni važnim ženama kad se vratim kući.
Prošetam kroz stari grad i pronađem mađarsku pivnicu Csíki Sör u kojoj se trebam naći s Emom, Beatrice i Monicom. Na šanku pitam za rezervaciju. Mlada plava djevojka me vodi za stol, uto stiže i Monica, crvenokosa ljepotica, praunuka slavnog rumunjskog pjesnika Alexandrua Macedonskog. Pridružuju nam se Ema i Beatrice. Preporučuju mi pivo od maline što zvuči izvrsno jer pivo ne volim pa bi ovo moglo proći kao sok. Uz to dobijamo vrećicu čipsa. Beatrice me pita jesam li pogledala ijedan film s popisa koji sam napravila, kažem joj da jesam. Izdvajam film Aurora iz 2010. godine čiji je scenarij napisao Cristi Puiu, on je i režirao film i glumi glavnog lika. Beatrice kaže da je to druga priča od planiranih šest pod naslovom Šest priča iz predgrađa Bukurešta i da moram pogledati prvi dio Smrt gospodina Lazarescua iz 2005. godine. Ema i Monica se slažu da je to sjajan film. Obećavam da ću pogledati. Pitam Monicu za pradjeda pjesnika, govori o njegovom radu. Saznajem da joj je najbolja prijateljica unuka Nicolaea Ceauşescua, kći Valentina Ceauşescua. On je još uvijek živ, drugo dvoje djece Zoja, matematičarka, umrla je u 57. godini života od raka pluća, a Nicu, fizičar, u 45. godini od ciroze jetre. I Valentin je fizičar poput brata. Pitam ih za njihove profesionalne karijere, jesu li stvarno među najboljim matematičarima i fizičarima u Rumunjskoj, ili su im kao i roditeljima dodijeljene titule znanstvenika. Uvjeravaju me da su uistinu završili najbolje fakultete i predavali na prestižnim sveučilištima. U restoranu se pojavljuje par odjeven u tradicionalnu mađarsku nošnju. Za goste plešu čardaš.
Pri izlasku iz pivnice shvaćam da stari grad u ovo doba poprima posve novi izgled, mnogo je prosjaka, oskudno odjevenih žena s napadnom šminkom. Beatrice i Monica odlaze, a Ema će me otpratiti, uhvatit će autobus blizu knjižnice. Rastajemo se uz zagrljaj.
U stanu me dočekuje nered, na podu rastvoreni koferi, odjeća izvađena iz ormara na krevetu. Miris omekšivača je preintenzivan. Cijeli mjesec, kao što smo radili u ratu, perem rublje na ruke u lavabou u kupatilu. Obećano mi je da ću moći koristiti vešeraj u muzeju koji je domaćin piscima na rezidenciji, ali su me, kad sam došla, odbili uz izgovor da nemaju ključ. Ostavila sam sve što sam ponijela u kemijskoj čistionici što sam masno platila, a roba nakon čišćenja nije mirisala. Pokušavam sve uredno složiti u kofere, ali nemoguće je sve ugurati unutra, kao da se vraćam s duplo više stvari nego što sam donijela, a kupila sam samo nekoliko knjiga i suknju. Uspijevam nekako zatvoriti kofere, sušilo za kosu i papuče ostavljam. Naručujem uber za 5 ujutro, let mije u 8.
Napolju se čuju sirene hitne pomoći, dva psa zavijaju poput vukova. Mislim kako ću sutra u 10 sati biti u Beogradu. I tamo sam kao kod kuće.
