Stepinac mu je neizmjerno vjerovao, premda su svi znali da je agent Gestapoa, da je tisuće prevario prodajući ženama lažne pripravke za podizanje grudi, a muškarcima za rast kose. Toliko se nadbiskup pouzdao u sposobnosti vinkovačkog folksdojčera, da mu je povjerio novce i dao u zadatak da od Marije Bistrice napravio hrvatski Lourdes! Ni rat nije zaustavio ovog prevaranta, pa su o njemu i njegovim bizarnim, lažnim preparatima pedesetih pisali njemački mediji, čak i veliki Der Spiegel.

Svaki mu se trag izgubio kad je raskrinkan, pa se danas ne zna ni gdje je, kako ni kada umro jedan od najvećih europskih prevaranata svih vremena. No, zna se da je rođen 28. svibnja 1904. u Vinkovcima, kao Wilhelm Vilko Heger. Bio je nećak zagrebačkog odvjetnika dr. Ivana Andresa, jednog od prvaka HSS-a i ministra trgovine u vladi Cvetković-Maček 1939. U biznis je ušao 1928. kad u tvrtki Jogura Company, Vilko Heger i drug u Zagrebu proizvodi bezalkoholna pića i likere.

Povijesna tajna Intervjuirao Stepinca za NY Times 1950. i prenio mu Titovu ponudu

Novinari tog doba izvještavali su kako posjetioci Zagrebačkog zbora, velesajamske priredbe u Savskoj ulici, gledaju senzacionalne reklame Jogure, gdje se pred očima publike proizvodilo s najmodernijim strojevima 1000 bočica Jogure na sat, koja je uglavnom na tom mjestu i popijena. Nije znano je li Heger poslovao s Jogurom kao uobičajeno prihvatljiv poduzetnik ili je iza stajala kakva muljaža, ali je svakako zanimljivo da je kao 24-godišnjak nastupio kao okretan i sposoban privrednik.

Nakon nekoliko godina odlazi u Pariz i kreće, kao pravi prevarant, djelovati pod pompoznim imenom: Institut Pharmaceutique de Paris. Preko toga Instituta ušao je u područje kozmetike, i to na međunarodnom tržištu, iako u tom zvanju nije imao nikakvog formalnog obrazovanja, dakle kao samouk. Od tog vremena počinje sasvim nova i drugačija Hegerova aktivnost. Heger je znao: Snažna, uporna i zavodljivo-dovitljiva reklama prodaje sve!

S druge strane, od toga doba počinje i tajna, mračna i od očiju javnosti duboko sakrivena Hegerova špijunska djelatnost. Moguće je da upravo ovako snažna javna eksponiranost, pa čak i sa sumnjivim poslovima, stvara izvrstan paravan za doušničku aktivnost. No idemo po redu. Sredinom tridesetih godina preplavili su beogradsku štampu oglasi u kojima je stajalo: "Ćelavi muškarci! Ne budite predmet podsmeha! Novi naučni pronalazak, brz rast na ćelavim mestima. Pošaljite nam još danas tri dlake iz vaše kose. Besplatno sva uputstva. Interkozma - Pariz".

U istim ili u drugim oglasima još se nudi "i sredstvo za podizanje i oblikovanje ženskih grudi" od iste pariške kompanije. Prema duljini reklamne kampanje i broju novina u kojima su oglasi objavljivani, Interkozma je u posao uložila golem novac. Predstavništvo te pariške tvrtke bilo je u Beogradu, u Ulici knez Mihajlovoj br. 26. Pripravak za porast grudi, tvrdilo se u oglasima, ima čudotvorno djelovanje. Ćelavim muškarcima, pak, garantiran je stopostotni rast kose, pod uvjetom da pošalju tri dlake na analizu u središnji laboratorij Interkozme u Parizu i navedu je li kosa suha, odnosno je li masna.

Iza organizacije ovoga pothvata stajao je Vilko Heger s nekim svojim suradnicima. Kako ni poslije višemjesečnog liječenja nije dolazilo do uklanjanja ćelavosti, odnosno do podizanja ženskih grudi, počele su stizati i prve pritužbe. Uz to, neki je zaposlenik Narodne banke u Beogradu, boraveći u Parizu na godišnjem odmoru, potražio tobože čuveni laboratorij Interkozma i pronašao tek mali ured u koji je jedva stao uredski stol s pisaćim strojem!

Do istih je rezultata došla i jugoslavenska policija, koja je preko Interpola zatražila podatke o tvrtki Interkozma. Istraga je policiju dovela do Hegera i on je uhićen, ali na sudu se izvukao od kažnjavanja zbog nedostatka dokaza, a u zatvoru je završila beogradska farmaceutkinja koja mu je služila kao stručno pokriće. No glavnu zaslugu za njegovo oslobađanje imao je zapravo Franz Neuhausen (1887. - 1966.).

Sporne tvrdnje Tajna pisma četnika Draže Mihailovića Stepincu

Neuhausen je bio miljenik Hermanna Göringa, koji mu je omogućio da 1931., u činu Gruppenführera (general- pukovnika) Luftwaffe, najprije postane ravnatelj Njemačkog prometnog ureda u Beogradu, zatim službeni predstavnik NSDAP- a u Kraljevini Jugoslaviji, te naposljetku njemački generalni konzul. Bezobziran, koruptivan i pohlepan, preko razgranate mreže veza u privrednim, vladinim i političkim jugoslavenskim krugovima, bio je vrlo dobro informiran o jugoslavenskim prilikama, što je Njemačkoj obavještajnoj službi priskrbilo dragocjena obavještenja.

S druge strane, to mu je omogućilo da do izbijanja rata stekne golemo bogatstvo. Početkom rata, opet zalaganjem Göringa, Neuhausen je unaprijeđen u čin obergruppenführera (generala) i dodijeljena mu je funkcija izvanrednog opunomoćenika za privredna pitanja u njemačkom protektoratu Srbija. Potkraj 1942. postavljen je za izvanrednog opunomoćenika za proizvodnju metala na jugoistoku Europe, te na kraju u listopadu 1943. postavljen za rukovoditelja Vojne uprave u Srbiji (Militärverwaltungschef).

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nakon brojnih pritužbi najviših njemačkih zapovjednika uhićen je u kolovozu 1944. i sproveden u Reich. Postavlja se pitanje zašto bi ovako visoki njemački predstavnik, predratni njemački generalni konzul, upotrijebio svoj utjecaj za oslobađanje Hegera? Vjerojatnu ulogu igrala je i činjenica da je Hegerov ujak Ivan Andres bio kraljevski ministar privrede i da je svakako bio u bliskoj vezi s Neuhaussenom. No potpuno je sigurno da je Neuhaussen potegao svoje veze i iz drugoga razloga.

Evo kojeg. Nakon afere s Interkozmom, Heger se preselio u Maribor, značajno središte njemačke manjine i čvrsto uporište njemačke pete kolone, gdje se počeo baviti trgovinom križevima, što mu je omogućilo bliske veze s mnogim svećenicima, pa i s vrhovima Katoličke crkve u Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj. Još prije rata dolazi u neposredan dodir sa Stepincem, kojemu je predstavljen kao uspješan i vrlo koristan poslovni čovjek.

Tajni dokumenti CIA o Stepincu: "Suđenje ne ide kako su se komunisti nadali..."

U Mariboru se sprijateljio s Franzom Rieglerom, koji ga je povezao s Njemačkom obavještajnom službom, odnosno Karlom Krausom, glavnim opunomoćenikom uprave VI RSHA (Reichssicherheithauptamt – Glavna uprava sigurnosti Reicha) u Jugoslaviji, kojemu je kao paravan služilo namješteničko mjesto upravo u Neuhaussenovu Njemačkom prometnom uredu. Po izbijanju rata našli su se Riegler, sad u crnoj uniformi podoficira SS-a, i Heger, zajedno s Krausom, u Beogradu.

Heger se priključuje židovskoj referadi Einsatzkommando Sipo i SD (Operativno zapovjedništvo Sigurnosne policije i Službe sigurnosti) kojom rukovodi Kraus, što mu je bila nagrada za ranije zasluge. Onako okretan i spretan odmah je shvatio kolike mu se mogućnosti za lako bogaćenje otvaraju. U djelokrugu rada spomenute referade bilo je "arijiziranje" židovskih trgovina i poduzeća, iako se to preklapalo s Neuhaussenovim područjem rada, ali utjecaj obavještajno-policijskog aparata bio je snažniji.

Riegler je "pokrivao Hegerove nepravilnosti i pljačke sve dotle dok nisu, najzad, obojica prekardašili i završili u zatvoru". Međutim, Heger je kratko boravio u zatvoru (dok je Riegler čamio u SS logoru sve do 1944.), jer se vrlo brzo javio Wilhelm Beissner, voditelj Einsatzkommando Sipo i SD u Zagrebu, sa zahtjevom da se Hegera pusti na slobodu upravo zbog njegovih veza s visokim katoličkim klerom. Tako se Heger pojavljuje u Zagrebu već u ljeto 1941.

Iz vile na Tuškancu, gdje se smjestio Gestapo prije nego što je Pavelić uopće stigao u Zagreb, Hegera na vezi "drži referent za vjerska pitanja, SS-podoficir, jugoslavenski folksdojčer, Marbot Schumacher". Od tada počinje Hegerovo zlatno razdoblje utjecaja i enormnoga bogaćenja. Naime, Stepinac je htio proštenište Marija Bistrica pretvoriti u hrvatski Lurdes. Zamisao se rodila na Jasnoj gori, u poljskoj Čenstohovi, tijekom Euharistijskog kongresa 1935. godine.

Godine 1939. posjetio je Stepinac sa suradnicima svetište u Mariji Bistrici te postavio temeljne ciljeve gradnje i obnove. Planovi su bili monumentalni: gradnja Križnog puta, uređenje prostora ispod Kalvarije, gradnja kapela i terasa za pričešćivanje, konačišta za hodočasnike na mjestu tadašnjih gospodarskih zgrada, priručnik za hodočasnike, premještanje "cirkusanata" i trgovačkih šatora s glavnog trga u pokrajnje ulice... Osim uređenja postojeće bazilike, trebala je biti sagrađena i nova puno većih dimenzija.

Predviđena je gradnja više kapelica po brežuljcima iznad svetišta, kao i velika crkva na otvorenom te brojni drugi projekti po uzoru na francuski Lourdes. Za ostvarenje ovih grandioznih planova trebalo je smoći značajna novčana sredstva. Pristupilo se vrlo agilno promidžbi ove akcije zalaganjem svih svećenika u nadbiskupiji i šire, kao i samoga nadbiskupa, zatim putem vjerske štampe te uz podršku najprije banovinskih, a potom i endehazijskih vlasti.

PRISLUŠKIVALI VJERNIKE Šokantni Udbin dosje iz ’60-ih: ‘Sprovod Alojzija Stepinca’

Uvidjevši kako dobro napreduju radovi i ostvarenje njegovih zamisli, Stepinac je sredinom 1942. dao inicijativu za osnivanje ustanove Naša draga svetišta (Nadasve). Oko osnivanja ustanove Nadasve i imenovanja određenih osoba na njena čelna mjesta postoje određene nejasnoće. Dio literature navodi da je Stepinac ustanovu Nadasve utemeljio 1940. Iz raspoloživih izvora razaznaje se da to nije točno.

Naime, o toj ustanovi Katolički list, odnosno dr. Stjepan Kukolja ništa ne pišu sve do 1942., a pomno se prati sve što se u Crkvi zbiva. Aleksa Benigar u knjizi "Kardinal Stepinac" piše: "Na poticaj nadbiskupov i na njegovu želju osnovao je Vilko Heger, uz pomoć svoje supruge, odbor Naša draga svetišta (kratica: Nadasve) sa svrhom da se uredi svetište Majke Božje u Mariji Bistrici, pa da ga onda preuzmu redovnici pavlini, koji su do vremena Josipa II. ostavili u našem narodu duboke tragove svojega djelovanja na književnom i odgojnom polju...

U prvim počecima je tom radu nadbiskup dodijelio kao duhovnog pročelnika svećenika dr. Stjepana Kukolju, kojega je u tu svrhu pozvao iz Rima, a Hegera je imenovao 20. prosinca 1942. priradnim pročelnikom". Na kraju sam Stepinac u svojem poznatom pismu iz svibnja 1943. kaže: "Da se ta misao ostvari, osnovao sam ustanovu Naša draga svetišta, koja je uz blagoslov Svetog Oca počela prije godinu dana svoj rad i postigla tako dobre uspjehe da je blagoslov Božji i bl. Djevice Marije očevidan".