Na potezu nešto kraćem od jednog kilometra na gornjem kraju ulice Gurney u Philadephiji, nekoć se nalazio pogon za popravak automobila. Taj kvart se danas naziva Badlands i tamo, ispod mosta i iza poteza zelenila, ne zalazi nitko osim ovisnika o heroinu. Jedno od onih "skoro nitko" bila je ekipa BBC-a koja je pronjuškala kako žive ljudi okruženi rabljenim špricama, a gradske vlasti procjenjuju da je na toj krpici terena odbačeno oko pola milijuna igala, i ostalog korištenog heroinskog pribora.

Okupljaju se oko drvenih stolova, lupaju po ruci kako bi našli venu, netko se ogleda u zrcalu kako bi oprezno nanišanio venu u vratu. Ovdje se u pravillu koriste čiste, nove, sterilne igle, što je bitno za cijeli grad, jer širenje HIV-a ili hepatitisa među njima može ugroziti milijune drugih. Ako je netko nervozan ili toliko u krizi da se ne može ubosti sam, taj odlazi kod Luisa, poznatog kao "Doktor", koji im tu uslugu naplati jedan dolar. Luis obitava u dijelu "El Campamento", najnapučenijem dijelu narkomanskog utočišta.

Ovdje se ovisnici i beskućnici okupljaju već 20 godina, danas ih je oko 70 stalno naseljenih, a još 200 prodefilira ih svakog dana kako bi uboli svoju dozu ovisnosti. Noćna mora, na prvi pogled, no to mjesto je za njih utočište. Daleko od policije, od ostatka društva, ovdje mogu lako brinuti jedni o drugima, a ovdje ih sve na jednom mjestu lako mogu naći socijalni radnici ili medicinske službe. Primjerice, Narcan, sredstvo u spreju za nos za prvu pomoć kod predoziranja ovdje je stalno dostupno.

No, sljedećeg tjedna grad počinje čistiti taj teren, što znači da će građevinski radnici uz policiju sve te ljude potjerati odatle. "Ako nas otjeraju, odjednom ćete imati gomilu đankija po ulicama koji će tražiti mjesto za urokati se", kaže 41-godišnji Luis. On je "Doktor". Doza heroina stoji 5 dolara, što znači da nakon pet šuteva koje naplati, zaradi sebi svoj šut. 22 mjeseca bio je čist, sve dok mu prije jedne godine i jednog tjedna, računa on, nije umrla supruga.

U kadi ju je pogodio srčani udar i utopila se. "Imao sam sve. Prekrasan život, prekrasnu suprugu. Sve sam to izgubio u trenutku", kazao je. On je otac dvoje djece, ali ne objašnjava što je sad s njima. "Ovdje se barem može nabaviti sigurna droga, možeš se sigurno ubosti, nitko te neće gnjaviti dok si 'high'. Ako stvarno to provedu, morat ću započeti sve iznova, pronaći novo mjesto na kojem neću morati spavati s jednim okom otvorenim."

Kvart se inače zove Kensington i, koliko god je nekoć davno bio industrijski živa četvrt, gdje su se u potrazi za poslom slijevali ljudi odasvud, ovo je sad područje siromaštva i heroina. Kako se raspala industrija, eksplodirala je nezaposlenost, nekretninama se vrijednost urušila, mnoštvo stanovnika je odselilo, a količina heroina proporcionalno je rasla s rastom očaja.

Heroin ovdje je među najčišćima, najjeftinijima i najsmrtonosnijima u SAD-u i nesmetano cirkulira venama četvrti, pretvarajući napuštene kuće i crkve u mjesta za drogiranje. Prije nego što su se vlasti bacile na raščšćavanje "El Campamenta" uz prugu, grad je raskrčio Trg Mc Pherson, mali park uz Aveniju Kensington u čijem središtu je knjižnica i čiji su knjižničari istrenirali spašavanje života predoziranih ovisnika. Trg se naprosto stalo nazivati "Parkom igala".

POSLJEDICE DROGE Nevjerojatna transformacija: "Čista sam 4 godine"

"U 70-ima to je bio prekrasan park", kazao je Joe Grone, 53-godišnjak koji je doselio na ugao tog trga prije više od 40 godina. Prošle godine, dok je šetao parkom, nagazio je na iglu koja mu se zabila u gležanj. Slično se dogodilo i njegovoj petogodišnjoj unuci kad je sjedala na stepenice ispred ulaza u njihov stan. "Ovo bi trebalo biti mjesto za djecu, ne za igle", rekao je. Danas je, zapravo, drugačije.

Policija stalno patrolira na biciklima po rubu, uvijek je netko od njih u središtu parka, djeca opet sigurno trče unaokolo i vrište u igri, sigurna od igala. Samo, socijalni radnici i aktivisti koji pomažu ovisnicima, ispituju gdje su se ovisnici preselili. Širile su se glasine da su ovisnici svoj raj izgradili u napuštenoj crkvi u Ulici Westmoreland. Policija je "počistila" i crkvu, pri čemu je izbacila i mladi ovisnički par koji si je improvizirao dom ispod orgulja.

Postavlja se pitanje, gdje će s novim progonom svi ti ovisnici otići? Voditeljica lokalne dobrotvorne ustanove "Točka prevencije" Kate Perch objasnila je da pitanje nije nikakvo moraliziranje nego gadna i stvarna opasnost. Zabrinuta je da će ti ljudi, kojima treba pomoć, otići u gradski centar u građevine i prostore koji su također napušteni, ali koji su, za razliku od lokalnih, previše opasni za socijalne radnike i aktiviste.

Grad već ove godine predviđa rast prediziranja od 30 posto; mračna brojka trebala bi skočiti sa 900 na 1200 mrtvih, odnosno četiri puta više od broja ubojstava. James Russell ima 30 godina, ovisan je već pola života, objašnjava da se vani nalaze i fentanil, 50 do 100 puta snažniji od heroina, trankvilizanti za slonove, da kad se pročuje da se netko predozirao, 70 posto onih koji čuju za to, jure na to mjesto pronaći vrećicu s ostatkom droge.

Jose Ojeda, 42, ovdje je doselio čak iz Puerto Rica, i to privučen obećanim liječenjem od ovisnosti, navodno prvoklasnim. A ispalo je da je kao tisuće drugih povjerovao u obećanja skupine koji vode nelicenciranu kuću za terapiju i zapravo iskorištavaju te ljude na razne načine, sve dok ovi ne odustanu i opet se nađu na ulici i na igli. "Ja tražim pomoć, ali mi je to nemoguće jer nemam dokumente", kazao je. Oči su mu crvene, jedna mu se ruka trese, koža mu je izbodena...

Osobnu legitimaciju izgubio je skupa s novčanikom koji mu je netko ukrao kad se onesvijestio od fiksanja. Sve da i ima dokumente, terapija bi mu bila poput tombole. Ovisnika je u gradu 70.000, a liječenja se godišnje nudi 15.000. Postoji i program za beskućnike, no on nudi smještaj za samo 400 ljudi. Roland Lamb iz gradske agencije za zdravlje DBHIS kaže usto da ovisništvo za sobom povlači društveni stigmu zbog koje je mogućnost samo jedan prema 10 da će netko tko traži liječenj, to doista i dobiti.

DBHIS i "Točka prevencije" već 25 godina provode program besplatnog dijeljenja sterilnih igala, a od prije dvije godine preselili su u napuštenu metodističku crkvu u središtvu Kensingtona, samo nekoliko blokova od željeznice gdje su narkomani. Odjednom, stotine ovisnika iz cijele četvrti, pa i dalje, počeli su im dolaziti po čiste igle, nekad samo po malo razgovora i crkva je odjednom dobila masovnu kongregaciju svoje vrste.

"Ovo mjesto je blagoslov", kazala je 41-godišnja Laura, koja je preživjela 15 godina beskućništva, ovisnosti i prostitucije prije nego što se izliječila i našla spas na ovom mjestu. "Prvi put kad sam došla, bila sam duboko u ovisnosti. Oni ovdje živote spašavaju svaki dan." Samo, nisu baš svi sretni zbog njihovog djelovanja; lokalne vlasti i neki stanovnici – bez obzira što je, otkad oni ovdje djeluju, zaraza HIV-om uslijed drogiranja heroinom u ovom gradu pala sa 50 na samo pet posto.

Jose Benitez iz "Točke prevencije" požalio se da javnost nastupa kao "mi ne želimo to u našem susjedstvu", a da vlasti nastupaju "o bože moramo nešto poduzeti", pri čemu nemaju pojma što. Kad se pročulo da vlasti idu rastjerati ovisnike sa željeznice, iz svoje niše, društvenim mrežama su se raširili strah i gnjev. "Počnite ubijati dilere na mjestu!", "Ako netko dođe u hitnu pun heroina, pustite ga da umre!", "Smrt je najbolja!", odgovarali su. Tu je na scenu stupio Dan Martino, jedan od osnivača udruge za prevenciju "Popi".

Na javnom skupu po tom pitanju sat vremena je slušao, a onda se javio za riječ. Pitao ih je bi li bili zainteresirani za rješenje koje bi smanjilo broj umrlih za 30 posto, a oni su mrmljali da da. Pa ih je pitao bi li ih zanimalo rješenje za smanjenje kriminala i igala po ulicama. I s time su se složili. Da bi im tada rekao da govori o programu dijeljenja sterilnih igala. Atmosfera se odmah promijenila.

Traže od UN-a Kontroverzni apel liječnika: Svijet mora legalizirati droge

Dvije su žene izjurile vani, a kad je jednoj od njih prišao, rekla mu je da joj je kći umrla od predoziranja i da bi ga ona bila u stanju ubiti kad bi doznala da joj je on pružao mjesto za fiksanje. Za jedne takva su mjesta utočišta gdje mogu isprobati svoju drogu, uz prisutno liječničko osoblje da ih spasi ako nešto zeznu, gdje ih nitko neće napasti ili pokrasti dok su "high". Za druge to je posljednji čavao u lijes četvrti koju ubija heroin. Žena koja ga je napala zvala se Kathleen Costello, čija kći je umrla sa 17 godina.

"Ne, nema šanse. Ne postoji siguran način za uštrcavanje otrova u vene", bila je uzrujana. U SAD-u ne postoji jedno jedino takvo mjesto, mada, u posljednje vrijeme to razmatraju Seattle, San Fancisco i New York, jasno, uz velika politička protivljenja. U Kanadi takvo mjesto postoji u jednom gradu; u Vancouveru. Prije nekoliko godina svako jutro tamo su se pronalazila mnoga tijela po ulicama. No, otkako je počeo program 2003., u toj ustanovi nije umrla jedna jedina osoba, a svakog dana podijele 700 igala.

Procjenjuje se da su do sada spasili 5000 života od predoziranja, pri čemu su se od napada politike morali braniti sve do Vrhovnog suda. Po tome, Kensigton srlja u potpuno suprotnom smjeru, u stanje u kojem će sve više ovisnika biti prepušteno sebi, umirati sami od loše droge, bez ikakve šanse da ih itko pripremi, nagovori na liječenje. "Ovi ljudi ne žele umrijeti, bez obzira što čine sve da se dogodi upravo to. Oni ne žele ovako živjeti", rekao je Martino.