Ima Alzheimer i svaki dan se penje na istu planinu
Sion Jair ima 68 godina i boluje od Alzheimera, no na vrh Old Man of Coniston, planine smještene na području Lake Districta u Velikoj Britaniji, penje se se svaki dan. Nekada i dva puta dnevno. Na taj 803 metra visok vrh do sada se popeo najmanje 5000 puta, a znanost se slaže da je upravo redovito i naporno vježbanje učinkovito za osobe koje boluju od Alzheimerove bolesti.
Za ugledni Guardian Sion Jair je ispričao kako je područje Lake Districta prvi puta obišao 1968. godine, a danas mu je ono postalo drugi dom. Na vrh Old Man of Coniston, planine na kojoj pozna gotovo svaku stijenu i padinu, stiže bez GPS-a, a zimi za penjanje koristi specijalne cipele.
Jair je oduvijek bio sportski tip. Prvo se dugo godina bavio biciklizmom, a onda je postao vodič planinarima. Spasio je život desecima ljudi koji nisu dovoljno ozbiljno shvatili planinu i njezine ćudi. S planinarenjem je nastavio i nakon što je obolio. Godinama je patio od sindroma kroničnog umora, a liječnik mu je savjetovao da se preseli negdje na svježiji zrak, možda bliže planinama, pa se iz Birminghama preselio u Ulverston.
Prije toga prošao je kroz teško razdoblje. Razveo se i ostao bez posla, jedno je vrijeme živio i kao beskućnik, a onda je pronašao stan pored velikog cestovnog križanja u kojem se uvijek osjećao miris benzina. Spas je pronašao u planinarenju.
„Kada mi je liječnik savjetovao preseljenje na svježiji zrak prisjetio sam se Lake Districta koji sam obišao kao tinejdžer. Nazvao sam stambenu udrugu u Cumbriji i kada su mi ponudili zamjenski stan odmah sam ga prihvatio. Rekli su mi: 'Ne želite ga vidjeti?' Odgovorio sam.'Ne, neće biti potrebno'“, ispričao je.
Nova sredina Sionu Jairu u potpunosti je odgovarala, no vrlo brzo dijagnosticirana mu je perniciozna anemija, koja nastaje kao posljedica nedostatka vitamina B12 u organizmu. Bolest se može regulirati injekcijama vitamina B12, no Sionovo je tijelo odbijalo taj tretman.
"Liječnici su mi rekli da ću ne budem li primao vitaminske injekcije živjeti maksimalno još tri godine, a sam život s tom dijagnozom nimalo mi neće biti lak“, ispričao je.
No, Sion Jair se nije predao. Nastavio je hodati. U početku se brzo umarao, no što je više hodao njegovo je tijelo postalo tolerantnije na umor, a s vremenom se naviklo i na male doze vitamina B12.
Jair kaže kako su liječnici nakon što su napravili neke testove zaključili, iako to nije znanstveno dokazano, da je uzrok poboljšanju njegovog općeg stanja upravo njegova aktivnost.
„Moje je tijelo imalo dva izbora. Mogao sam sjesti i umrijeti ili se dići i iskoristiti ono što imam“, rekao je Jair. No, njegovi problemi sa zdravljem nisu završili na anemiji.
„Bio sam na skeniranju mozga. Uspjeli su ga naći, iako se smanjio“, rekao je u šali.
Kada su mu liječnici rekli da boluje od Alzheimera to je za njega, kaže, u neku ruku bilo olakšanje. No, rekli su mu i to da ne može ništa poduzeti jer je bolest već previše napredovala. Bilo je to prije četiri godine. Kao i na prijašnje dijagnoze Jair je imao isti odgovor: zavezao je svoje specijalne planinarske cipele i krenuo hodati. Danas izgleda 10 godina mlađi no što stvarno jest.
Za Alzheimer nema lijeka i jako je teško usporiti tu bolest. Ali Jair vjeruje, i njegovi se liječnici s tim slažu, da mu u držanju bolesti pod kontrolom pomaže redovita i naporna vježba. U tom ga stavu podupiru i nedavna istraživanja. Većina istraživanja bavila se pitanjem može li vježbanje usporiti nastanak Alzheimerove bolesti. Jedno istraživanje provedeno lani na Sveučilištu u Kansasu promatralo je 68 muškaraca i žena kojima je već bila dijagnosticirana bolest. Tijekom šest mjeseci polovica ispitanika pojačala je vježbanje, sve dok nisu došli do 150 minuta aerobica tjedno. Druga se polovica istezala i lagano hodala.
Nakon šest mjeseci gotovo se kod svih pri testiranju tjelesnih sposobnosti vidio napredak. No, kod članova grupe koji su hodali pokazao se i znatan napredak u testovima kognitivnih sposobnosti.
Hipokampus u mozgu, mjesto koje je najviše povezano s pamćenjem, u nekim je slučajevima čak i narastao. Istraživanje je provedeno na malom broju ljudi, ali Jair nije iznenađen rezultatima. Kada ga pitate zašto hoda i zašto se svaki dan penje na istu planinu nudi dva odgovora. Prvi je duži i romantičniji.
„Popeo sam se na svaku planinu u ovoj zemlji, na neke čak i više puta. Old Man of Coniston ima apsolutno sve za svakoga, lakše uzvisine, mjesta za pogled i atmosferu, to je jako podcijenjena planina.
Možete vidjeti predivne poglede, i sve vrste fenomena. Možete vidjeti svjetlost koja kad se odbije o maglu daje spektar boja što je jako neobično, a ja bih svu tu ljepotu vidio, odvježbao bih, a ljudi bi se tek tada počeli ustajati iz kreveta“, govori.
Jairov drugi odgovor, koji je kraća alternativa prvom, glasi: „U pitanju je osjećaj stabilnost jer sam se to jutro opet popeo“.
Liječnici su Jairu savjetovali da vježba mozak rješavajući sudoku i križaljke, no to mu baš ne polazi za rukom. Križaljke je prije rješavao svaki dan, i riješio bi ih u roku od pet minuta, a sada samo bulji u novine i ne može riješiti više od dvije tri stvari što ga obeshrabruje.
Dok čita shvaća da je zaboravio početak rečenice prije no što je došao do njezina kraja. No, na putu do vrha planine može se sjetiti događaja od prije 50 godina, čak i do najsitnijih detalja.
„U prošlosti sam imao jako dobro pamćenje. Zar to nije ironija? Sjećam se da sam imao dobro pamćenje, ali ne mogu se sjetiti o čemu“, kaže.
Svoju budućnost zamišlja pomalo strašnom. Nema obitelj ni partnera, iako bi volio da je drugačije. Jedina stvar koja je uvijek tu za njega je planina.