Statistike Alzheimerove bolesti kažu da diljem svijeta od ove teške degenerativne bolesti pati 44 milijuna ljudi, da je dijagnoza postavljena samo četvrtini pacijenata, te da godišnje na medicinske troškove oboljelih ode 605 milijardi dolara. To je jedan posto svjetskog BDP-a, što je užasno puno čak i za zapadnu Europu gdje je Alzheimerova bolest najčešća. Bolest prvo briše sjećanje pacijenta, na kraju tijelo više nije u stanju obavljati svoje osnovne biološke funkcije i osoba umire.
Lijek ne postoji, a pacijentima se ne može niti previše pomoći kako bi se usporilo napredovanje bolesti. Ipak, neuroznanstvenik Joseph Jebelli, piše New York Post, u svojoj knjizi "In Pursuit of Memory: The Fight Against Alzheimer's" obrazlaže zašto smatra da će se za između 10 i 20 godina pojaviti terapije kojima će biti moguće spriječiti pojavljivanje bolesti. "Ideja je da se bolest potisne, tako što će se razviti terapija koja će se primjenjivati na pacijentima godinama prije nego što dođe do prvih simptoma", kazao je Jebelli za Post.
Za predviđanje bolesti, kaže on, znanstvenici mogu razviti biomarkere kojima je medicina već danas na tragu. U pravilu je riječ o prepoznavanja određenih signala u leđnoj moždini i u krvi kako bi se registriralo kome predstoji razvoj bolesti. Sa samom terapijom u tom slučaju bilo bi moguće odložiti razvoj simptoma tako dugo da bi pacijent na kraju mogao umrijeti prirodnom smrću.
Što bi to značilo pokazuje studija iz 2007. prema kojoj bi odgađanje razvoja simptoma već i za samo jednu godinu značilo devet milijuna ljudi manje oboljelih do 2050. Pet godina odgode značilo bi čak 46 milijuna manje dementnih ljudi na globalnoj razini, te oko 600 milijardi dolara ušteda na medicinskim troškovima. Bolest nije bila prepoznata kao zasebno specifično stanje sve do 1906.
Tada je njemački liječnik Alois Alzheimer klasificirao simptome kod svojih starijih pacijenata, usput sve potkrijepivši dokazivanjem organskih promjena na mozgu. 1910. bolest su nazvali po njemu, no niti on za života niti znanstvenici još jako dugo nisu mogli razumjeti kako točno dolazi do gubitka pamćenja, točnije, što točno prouzročuje propadanje moždanog tkiva. S jedne strane problem je objektivno doista bio zapetljan, s druge bolest je bila obilježena stigmom zbog straha od nje te zbog bespomoćnosti pred njom.
Jebelli je sam iskusio taj strah. Imao je 12 godina kad je njegov djed Abbas počeo pokazivati simptome. Obitelj mu je bila sasvim zatečena. Čovjek koji se svakog jutra budio u pet ujutro, koji nikad nije pio, a jeo je u velikim količinama i ribu i povrće, na kraju je sasvim uništen umro 2012. od upale pluća. Ipak, vremenom se pokazalo da životni stil, redovno vježbanje, mentalna aktivnost, zdrava prehrana doista usporavaju razvoj simptoma.
Dokazano je, primjerice, učestalost i povezanost kardiovaskularnih bolesti i Alzheimerove. "Danas razumijemo da Alzheimerovu bolest uzrokuju ti proteini u mozgu koje nazivamo plakom i čvorovima. Ono što činimo danas je proučavanje dublje biologije bolesti, umjesto da ciljamo samo simptome, što su znanstvenici činili ranije", kazao je Jebelli. Dosadašnja klinička ispitivanja eksperimentalnih lijekova bila su u pravilu katastrofalna.
Uvelike zato što je bila riječ o ljudima kod kojih je bolest već napredovala. No, kroz sve to znanstvenici su naučili jako puno. Jedna od posebno obećavajućih mogućnosti je unošenje matičnih stanica u mozak i njihovo aktiviranje tako da nadomještaju izgubljene moždane stanice. Stvar treba još jako puno proučavati, ali terapija istodobno i jako obećava. "Sada smo na početku kraja", optimističan je Jebelli.
