U životu treba biti pristojan, hrabar i ljubazan. U zbirci poezije napisao je to svojoj 13-godišnjoj kćeri, Lutkici, kako ju je zvao. On nije bio pjesnik koji je sanjao idealno društvo. Bio je jedan od najvećih ubojica u povijesti. Vjerni Heinie, kako ga je nazvao Hitler, smatrajući ga oličenjem odanosti i savršenim direktorom industrije smrti, bio je prvi koji je svog Führera izdao, ponudivši se Britancima, čim je shvatio da je Njemačka izgubila rat. 

Ono čega Heinrich Himmler nije bio svjestan, bila je količina vlastite okrutnosti. A ona je bila neizmjerna. Dok je nemilosrdno osmišljavao konclogore i okupljao dobrovoljce za strijeljanje Židova, koja je smatrao “nedužnima za evoluciju”, s druge strane bio je obrazovan i odgojen, voljen i osjećajan otac i suprug. Tu, nježnu stranu jednog od najvećih monstruma svjetske povijesti svjetska je javnost otkrila godinama nakon njegove smrti. Još 6. svibnja 1945. godine američki su vojnici zauzeli dom obitelji Himmler u njemačkom Gmundu. 

Izraze zaprepaštenja na njihovim licima, dok očima prelaze retke njegovih pisama i dnevnika prepunih emocija, pažnje i slatkih nadimaka, teško je zamisliti. Našli su još stotine privatnih fotografija i spisa. Ispisane su bile i misli, ideali i planovi arhitekta konačnog rješenja, glavnog zapovjednika SS-a, Heinricha Himmlera. No što je radio i vidio, te o zločinima koje je naredio, nije napisao gotovo niti slova.

Pisma je te 1945. godine preuzeo američki obavještajac kojega je Eisenhower zadužio za prikupljanje dokaza za suđenja nacistima. Pisma su poslije nekako došla do Chaima Rosenthala u Tel Aviv, a onda je ‘90-ih za njih čuo belgijski trgovac dijamantima David Lapa i 2007. ih kupio za simboličan iznos. 

Dao ih je kćeri, redateljici Vanessi Lapa, koja ih 2011. godine za potrebe objave posudila Die Weltu, a zatim o svemu napravila dokumentarac “Onaj pristojni”, koji je premijerno prošle godine prikazan na Berlinaleu, a veljači i na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma - ZagrebDoxu.

Kako je taj katolički nacionalist, mladić iz obitelji srednjeg sloja, postao Hitlerov posilni, odgovoran za osmišljavanje, razvoj i provedbu strategija koje su dovele do smrti milijuna ljudi? Kako čovjek, koji se često pozivao na njemačke vrijednosti reda, pristojnosti i dobrote može usred rata i holokausta pisati kući: “Unatoč napornom poslu, dobro sam i dobro spavam”? Kako čovjek može postati junak u vlastitim očima, a masovni ubojica u očima svijeta? - sve su to pitanja na koja je Vanessa Lapa, rođena i odrasla u Belgiji, a od 1995. godine stanovnica Izraela, pokušala odgovoriti.

Himmlerovo djetinjstvo bilo je iznenađujuće normalno. Čak privilegirano. Roditelji su bili obrazovani. I on se, kao i dvoje braće, školovao u elitnim školama. Bistar. Marljiv. Odličan učenik. Od desete do 24. godine redovito je, po očevu naređenju, pisao dnevnik, a i sam je poslije primjenjivao slične metode odgoja. Među pismima, koje je otkrio američki obavještajac, ima i onih koja je pisao svojoj kćeri. 

Suprugu Margarete Siegroth (rođenu Boden) Himmler je upoznao u prosincu 1926. godine, kad se već pridružio SS-u te postao zamjenik Reichsführera SS-a (čin u jednoj od glavnih nacističkih organizacija). Kći Gudrun dobili su tri godine poslije. Himmler ju je, a o čemu svjedoče i stotine pisama, obožavao. Zvao ju je Püppi, na hrvatskom Lutkica... I ona je, baš kao otac, u djetinjstvu vodila dnevnik. Zapisivala je svoje misli, planove, ali i strahove. Uznemirila se i u lipnju 1941. godine.

"Grozno je što ratujemo protiv Rusije, oni su nam saveznici. Rusija je taaako velika, bit će je teško cijelu zauzeti", napisala je 12-godišnja djevojčica.

Otac joj nije došao u Gmund kako se očekivalo. U Berlinu je čekao početak operacije Barbarossa. SS je išao prvi, eliminirati potencijalne protivnike Wehrmachta i Židove. I suprugu Margarete ovo je uznemirilo.

"Opet taj rat, slutila sam, tako sam loše spavala. U hladnjaku ti je još jedna limenka kavijara, uzmi je", napisala je u to vrijeme, u vrijeme kad su Nijemci živjeli od markica za hranu.

Istodobno je obitelj Himmler bila je zasipana luksuzom. Margarete je suprug iz Nizozemske slao tulipane. Njoj i kćeri dolazili su kavijar, voće i još štošta. Iz Marginih knjiga vidi se da su trošili i do 1300 maraka na mjesec što bi danas bilo oko 20 tisuća eura. Rijetko je zaboravljao na najmilije. Ipak, 7. srpnja 1941., putujući Hitleru u Istočnu Prusku, ispričava se Margi.

"Tako mi je žao što sam zaboravio godišnjicu braka, znaš da mi je to prvi put. Ali u velikom smo stresu, SS se praktički bori sam i jako je teško", napisao je nakon dugotrajnih priprema novaka za istrebljenje.

Iduće godine u Pragu je, nakon napada čeških specijalnih postrojbi podpomognutih britanskim obavještajcima, ubijen Reinhard Heydrich, njegova desna ruka. Čudovišna narav začas je isplivala na površinu. Himmler je naredio ubojstvo svih muškaraca u češkom selu Lidice, iako nisu imali nikakve veze s počinjenim atentatom.

Okrutno. Svoj je prvi konclogor Himmler otvorio 22. ožujka 1933. blizu Dachaua. Strahota je koliko je to bio velik dan za tadašnju Njemačku. Njegov SS već je neko vrijeme pronalazio Židove, Rome, homoseksualce, sve drukčije, sve koje su nacisti smatrali “podljudima” (Untermenschen). 

Svima njima konclogor bio je nova adresa. Većini, nažalost, ne zadugo. Ali Himmler je opravdanja za ubijanja, za genocid nad milijunima žrtava lako nalazio. U elementima misticizma i fanatičnog vjerovanja rasističke nacističke ideologije. U pismima je o tome razgovarao sa suprugom.

"Mi smo plaćenici njemačke borbe za slobodu i moramo ostati osamljeni i odbačeni", inzistirao je na svojim uvjerenjima. Marga se isprva nije slagala.

"Činjenice govore dovoljno, čemu ih častiti pogrdama", govorila je u prvim danima njihova zajedničkog života.

Samo nekoliko mjeseci poslije Židove u pismima suprugu naziva “šljamom”, “prijetnjom” i “čoporom”. U jednoj od rijetkih situacija u kojima pišu o progonu Židova, getima, logorima, Himmler supruzi objašnjava što mu slijedi.

"Idućih nekoliko dana sam u Lublinu, Zamosću, Auschwitzu, Lavovu pa dalje... Zanima me kakve će biti telefonske veze, bit ću 5000 kilometara od Gmunda. Ali svi volimo putovati. Ljubim vas. Tatica", napisao je.

Koliko god je obožavao kćer, toliko nije pokazivao interes za sina, kojeg je Margarete posvojila. Ona je bila medicinska sestra te je u trenutku kad su se upoznali vodila mali sanatorij u Berlinu. Na Božić te godine su prohodali.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

'Sretna li sam što imam takvog dobrog zlikovca. Ženica ga obožava'

"Berlin me danas voli jer ti živiš u njemu, i najsiromašnije selo bilo bi divno da je u njemu tvoj dom", napisao joj je.

Imali su posebnu ideju o vezi. Marga je bila “ljubav, zlatna žena”, a Heinrich “njezin dobri divlji plaćenik”. Himmlera je uzbuđivalo zamišljati da je “Landsknecht prekaljen u desetogodišnjoj borbi”, misleći na glasovite njemačke plaćenike iz 15. i 16. stoljeća. Te su fantazije nosile njegov intiman život s Margom. Ona je u pismima čak ukazivala na to koliko ga voli takvoga.

"Sretna li sam što imam takvog dobrog zlikovca, ženica ga strašno voli", stoji u jednom rukopisu. Ta najstarija pisma uglavnom su obična, govore o Himmlerovu nesnalaženju u Berlinu. Oboje su mrzili taj grad. Pisali su kako je to grad “opsjednut novcem”. Maštali su o “čistom” životu u Bavarskoj.

Kasnije u jednom pismu napisao joj je kako će od subote do utorka biti na “terenu za ubijanje” i testirati nove i zanimljive metode ubijanja. Nacistički vođa je u pismima isticao i to da je sretan što su milijuni ljudi ubijeni pod njegovim zapovjedništvom.

"Ovaj problem sa Židovima - kad će nas ta gamad ostaviti da možemo živjeti sretno?", napisala mu je jednom.

"Ne postoji ništa drugo nego osveta", uzvratio je on u svom pismu na što je ona odgovorila kako njezina crna duša razmišlja o mnogim nemogućim stvarima. Još je gora ispovijest kćeri Gudrun, koja je zapisala svoje “impresije” nakon posjeta jednom od logora u kojem su ubijani Židovi.

"Danas smo mama, tetka Lydia, Frieda i ja posjetile SS-kamp u Dachau. Obilno smo ručale tamo. Bio je to zaista super dan. Kako su samo super koncentracijski logori", napisala je kći monstruoznog masovnog ubojice.

Baš kao kćeri, i supruzi je stalno tepao.

"Ti dobro, uzvišeno biće, moja slatka, draga ženice", neke su od umanjenica koje je monstrum Drugog svjetskog rata njegovao u komunikaciji s ukućanima. Na poslu, sasvim druga priča. Organiziranje holokausta zahtijevalo je maksimalnu uključenost. Na remenu SS-ovaca bilo je ugravirano “Moja čast je moja vjernost”...

"Ako bi mi Hitler kazao da pucam u svoju majku, učinio bih to", napisao je supruzi nakon što je imenovan za šefa SS-a. Ponavljao joj je koliko je sretan što je ima i da se nada da je ona zadovoljna svojim zlim suprugom.

Ipak, ljubav nije potrajala. S godinama Himmleru je moć rasla. U to je doba bio previše zauzet militarističkom ideologijom da bi odrađivao ulogu prikladna supruga. Našao si je i ljubavnicu. Odnos s tajnicom Hedwig Potthast započeo je 1938. godine, a Marga je za to doznala tri godine poslije. 

Bila je ogorčena, ali složili su se da je prokreacija sveta dužnost Arijevca te nastavili živu prepisku i nakon što su Himmler i Hedwig dobili djecu. Više si nisu tepali. S Hedwigom, koju je zvao Häschen, što u prijevodu znači “zeko”, imao je sina Helgea, rođenog 1942. godine te kćer Nanette Dorotheu, koja se rodila dvije godine poslije.

Ipak, Lutkica je ostala njegova miljenica. Ipak se njom dopisivao dok je hladnokrvno nadgledao kako u smrt, prema njegovoj naredbi, odlaze tisuće njezinih vršnjaka i vršnjakinja. Udala se kasnije za novinara Wulf Dieter Burwitza te imaju dvoje djece.

Nakon što je njezinu ocu propao pokušaj izdaje, iako on to nije smatrao izdajom, i iako je bio duboko uvjeren kako ni najmanje nije kriv te se Englezima nudio ambiciozno maštajući o visokim dužnostima u novoj državi, brzo je postalo jasno da je nepoželjan. Ne samo na Zapadu nego i među bivšim kolegama. 

U pokušaju da izbjegne uhićenje, prerušio se u narednika Tajne vojne policije, koristeći ime Heinrich Hitzinger, obrijavši brkove i stavivši povez preko lijeva oka. Planirao se vratiti u Bavarsku. Napunio se lažnim dokumentima. I tu je bio kraj tog čudovišta. Uhitili su ga 22. svibnja 1945. Uhitili su ga zbog lažnih dokumenata, ai u zatočeništvu su ga vrlo brzo prepoznali.

Sudit mu se trebalo zajedno s ostalim većim njemačkim zapovjednicima u Nürnbergu. Ali suđenje nije dočekao. Počinio je samoubojstvo. Popio je tableticu cijankalija prije nego što je ispitivanje započelo. Njegove posljednje riječi bile su: “Ich bin Heinrich Himmler!” (Ja sam Heinrich Himmler!). 

Kćer i suprugu nakon toga su uhitili Amerikanci. Zadržane su u raznim kampovima po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Dovedene su poslije u Nürnberg, gdje su svjedočile na suđenju, te su puštene u studenome 1946.

Gudrun se poslije s gorčinom sjećala tih godina, opisujući ih kao najteži dio svog života. Govorila je i kako su ona i majka bile tretirana na način kao da se moraju iskupiti za očeve grijehe. Ipak, nikad se nije odrekla nacističke ideologije. 

U logorima su ubili više od 4 milijuna Židova, a on je pisao kako je sretan

Nerijetko je kasnije uhvaćena kako opravdava postupke svog oca u odnosu prema kontekstu vremena u kojem je živio. Oni koji je poznaju govore kako je stvorila zlatnu sliku o svom ocu i kako se to nikad neće promijeniti. Tako je Gudrun cijeli život djelovala u neonacističkim organizacijama.

Na sreću, nacizam i ideologija njezina oca su umrli. Ostala su ta pisma. Eksperti su utvrdili da su pisma autentična i u svakom detalju komplementarna s onima koje je njemu slala Margo. Ta pisma su jedino svjedočanstvo o privatnom životu nekog nacističkog moćnika. 

Hitler nije ostavio ni retka, iza Göringa su ostali samo službeni spisi, Goebbels je pisao opsežan dnevnik, ali u njemu su politički traktati bez navoda o privatnom životu.

No činjenica je da je Himmler samo jedan u nizu monstruoznih masovnih ubojica, koji su istodobno bili idealni obiteljski ljudi. Vanessa Lapa u svom dokumentarnom filmu pokušava gledatelja navesti da donese zaključak o tome kako čovjek može postati junak u vlastitim očima, a masovni ubojica u očima čitavog svijeta.

Povijest govori da Himmler nije bio jedini. Göring je bio rafinirani poznavatelj umjetnosti, Speer europski intelektualac, a Hitler vegetarijanac. Nacistički režim u Njemačkoj počeo je1933. godine. Ondje je tada živjelo 500.000 Židova. 

Isprva nisu smjeli obavljati nikakve dužnosti, njihova djeca nisu smjela u škole, nisu se smjeli zadržavati na javnim mjestima... Od 1939. morali su nositi posebne oznake. Nakon toga počinje pakao... Masovna ubojstva u logorima smrti. I više od pola stoljeća nakon tog mračnog doba ne zna se točan broj židovskih žrtava. Bilo ih je između 4,194.200 i 4,581.200. A Himmler je pisao o sreći.