Na stotu godišnjicu kraja Prvog svjetskog rata New York Times je podsjetio da se tadašnji "Veliki rat" nazivao još i "ratom kemičara". Članak o tome počinje scenom u kojoj današnji geofizičari pretražuju tlo u šumi, ispod krošnji topola i hrastova, zato što je ovdje 1918. godine američka vojska iz obližnje baze ispaljivala pokusne granate s kemijskim oružjem.

Poseban razlog za istražiti to područje danas jest to što je relativno nedaleko odatle Dalecarlia rezervoar, jedan od glavnih izvora vode za glavni grad SAD-a Washington. Alex Zahl je voditelj projekta inženjerije američke vojske i danas zamišlja, pronalazeći ostatke tadašnjih eksperimenata, kakva je to morala biti vrhunska tehnologija u ono vrijeme.

"Razvivši kemijsko oružje, oni su prije 100 godina koristili najnovije tehnološke spoznaje. U to vrijeme to je bila visoka tehnologija, a evo nas 100 godina poslije kako opet koristimo visoku tehnologiju, ali sad kako bismo uklonili supstance koje su preostale", kazao je Zahl.

Prvi svjetski rat je ozloglašen po svojim užasnim uvjetima na bojišnici, po krvavim sukobima, samljevenim žrtvama u klaonici bitaka na Somi, Verdunu, Passchendaeleu. Vojnika je poginulo oko 8,5, a ranjenih je bilo 21 milijun. Manje se pamti uloga znanosti u svemu tome. Rat je pokrenuo otkrića u optici, u razvoju radija i primitivnog sonara. Najveći njemački "Pariški top" ispaljivao je divovske granate čak u stratosferu kako bi se one odande vraćale na tlo i udarile u francuski glavni grad, udaljen 120 kilometara.

Njemačke podmornice vrebale su ispod valova. Avijacija koja je na početku bila u svojim začecima, do kraja rata je sazrela. Thomas A. Edison svoje patente posudio je Mornarici SAD-a. Još i prije nego što je SAD ušao u rat, Nacionalna akademija znanosti predvidjela je potrebu suradnje između znanstvenika, sveučilišta, industrije i vojske.

Prvi svjetski rat Prva generacija ratnih profitera - kako je nastala

Predsjednik Wilson je uspostavio National Research Council 1916., a nakon što je 6. travnja 1917. predsjednik potpisao objavu rata, tajnik Nacionalne akademije George E. Hale poslao je telegram svojim kolegama u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji i Rusiji: "Ulazak SAD-a u rat ujedinjuje naše ljude iz znanosti s vašima oko zajedničkog cilja." Najbolji američki fizičari, kemičari i strojari bili su dobrovoljci. Mnogi sa sveučilišta bili su poznati kao "ljudi za dolar godišnje", jer su za svoj rad bili plaćeni simbolično.

"Vojska je imala probleme koje nije mogla riješiti sama", kazao je Daniel J. Kevles, počasni profesor povijesti s Yalea.

Odjel za kemijski rat SAD-a na mnoge načine objedinio je sve te napore. Njemački kemijski ratni program proizveo je mnoge istaknute kemičare, a Amerikanci za to nisu bili spremni. Američka vojska u rat je ušla dvije godine nakon što je Njemačka pokrenula kemijsku utrku. Napadi klorinom u Flandriji Amerikance su zatekli čak i bez plinskih maski i zaštitne opreme, usto bez sposobnosti za proizvodnju i korištenje kemijskog oružja. Niti liječnici nisu imali iskustva s vojnicima s kemijskim opeklinama ili otrovanih plinom.

A vremena nije bilo. Zato je ministarstvo rata uspostavilo laboratorij, nazvan American University Experiment Station, isprva vrlo skromno, s jednom zgradom i nešto manje od 100 istraživača. Do kraja rata skoro 2000 vojnika, znanstvenika i civila radilo je u kampusu, kojega su vojnici zvali "Mustard Hill" po izrazu iz slenga za iperit. Vojska je unajmila obližnju farmu kao svoj poligon za vježbe, a vojnici su dijelove farme ubrzo nazvali "Dolina smrti".

Ova ustanova imala je svoje manje laboratorije, podružnice i tvornice diljem zemlje. Sve skupa bila je riječ o projektu što ga neki povjesničari uspoređuju s Projektom Manhattan u Drugom svjetskom ratu. Kad je rat bio gotov, znanstvenici su otkrili da su razvili novo oružje nazvano luizit, tvar koja izaziva plikove, a bazi je arsena. Proizvodili su ga u okolici Clevelanda u supertajnoj tvornici koju su prozvali "Zamka za miševe" zbog razine sigurnosti.

Taj bojni otrov nikada nije iskorišten, ali je plan bio da ga, ukoliko bi rat još trajao, na Nijemce bacali 1919. Nakon rata baza za eksperimente pretvorila se u American University. Narednih desetljeća obližnju "Dolinu smrti" pretvorili su u Spring Valley. Sve do 1993. ostavština iz Prvog svjetskog uvelike je bila zaboravljena, a onda su počeli pronalazit granate. Nastala je uzbuna, uslijedile su evakuacije i dugotrajno čišćenje.

Zagađenje i ostaci granata ispalo je da su bili puno gori nego što su mislili. A to je dovelo onda i do nezadovoljstva među stanovnicima tog kraja koje je zatražilo od vojske veću transparentnost. Otada traje čišćenje. Uklonili su stotine granata, kao i tone tla zagađenog arsenom, te su ga nadomjestili čistim tlom. Iperit, luizit i druge otrove pronalaze i danas i uklanjaju ih. Spring Valley danas ima 25.000 stanovnika. Vremenom su lokalne novine otkrile pojavu neobičnih bolesti među njima.

Führerove uspomene Hitler je u Prvom svjetskom ratu trebao umrijeti - spasio ga je Britanac

Sveučilišna škola javnog zdravlja John Hopkins 2007. je objavila istraživanje prema kojem su stanovnici u prosjeku zdraviji od ostalih Amerikanaca, ali su i tek nešto malo skloniji raku, što se povezuje s arsenom. Dodatno istraživanje iz 2013. pokazalo je to isto i to se više nije potezalo kao temu. Projekt čišćenja je ujedno i arheološke prirode. Jedno od najznačajnijih mjesta na kontaminiranom tlu je područje gdje je vojska podigla kuću 2012. i to je mjesto postalo simbolom složenosti ovog pothvata.

Područje se smatralo niske razine zagađenja sve dok se u ljeto 2017. troje radnika nije otrovalo jer je odnekud procurila nepoznata kemikalija. U najnovijoj fazi vojska sada pretražuje 91 imanje uz samo područje pokusnih bombardiranja. Pretraživanje je u okolini rezervoara još u svojoj početnoj fazi. Pritom se stručnjaci koriste tehnologijom koja skenira i otkriva u tlu metalne predmete, a onda ih automatski uspoređuje s oblicima koji bi odgovarali granatama.

Ono što nije opasno, oni ostavljaju. A onda se događaju stvari kao kad su Elliot Gerson i njegova supruga Jessica Herzstein kupili državno zemljište koje je desetljećima bilo u vlasništvu njegovih roditelja i u kojem su ostale tri originalne strukture eksperimentalne baze.

Na imanju on danas ima dva bunkera obrasla bršljanom i jednu lansirnu rampu. Jednog si je dana dao truda i istražio te strukture u šumi, da bi u jednoj od njih otkrio cijevi kroz koje su znanstvenici vjerojatno pumpali plin u unutarnju komoru kao podsjetnik na jezovita oružja koja su se tu razvijala, a koja su iz zaborava iskrsnula skoro cijelo stoljeće poslije, u Siriji i drugdje.