Sve do kraja života Adolf Hitler je održavao vrlo živima uspomene na svoje sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu. A jedna od njih je bila i ta da je, pri samom kraju rata, bio ranjen na frontu. Tumarao je pokušavajući doći do rovova u kojima su bili njegovi suborci, kad je naletio ravno na britanskog vojnika koji ga je držao na nišanu. Hitler je poslije pričao da je britanski vojnik nakratko oklijevao, a kad je shvatio da tada 29-godišnji brkati njemački vojnik nema nikakvu namjeru podići svoje oružje i da je ranjen, pokazao mu je da prođe. Hitler mu je odmahnuo u znak zahvalnosti i oteturao dalje.
Događaj je povijesna činjenica, kao što je činjenica i to da je Hitler u ratu nekoliko puta ranjen, odnosno da je samo nekoliko centimetara kakvog metka ili gelera u ovom ili onom smjeru povijest moglo promijeniti tako dramatično da danas nemamo jezivu uspomenu na Drugi svjetski rat, holokaust i užase s tolikim milijunima mrtvih.
Činjenica je također i to da je Hitler 1937., vidjevši izvjesne fotografije najodlikovanijeg britanskog vojnika iz Prvog svjetskog rata Henryja Tandeyja, zaključio da je vojnik koji mu je poštedio život bio upravo Tandey. Tandey u trenutku Hitlerovog ranjavanja doista jest bio na položajima oko mjesta kod kojega je ranjen Hitler.
1937. kada je britanski premijer Neville Chamberlaine bio u posjet nacističkom kancelaru kako bi dogovorili Münchenski sporazum, nakon kojeg je Chamberlaine naivno povjerovao da su time apetititi nacista i fašista zauvijek obuzdani, Hitler mu je ispričao taj događaj i navodno zamolio Chamberlainea da prenese pozdrave i izraze zahvalnosti Tandeyju.
A Tandey je bio doista posebna njuška. Rođen 1891. kao sin također britanskog vojnika, dio djetinjstva proveo je u sirotištu, da bi, čim je postao punoljetan, i sam otišao u vojsku. U ratu je prvo ranjen u Bici kod Ypresa, zloglasnoj po upotrebi bojnih otrova, već 1914. Potom je ranjen i 1916. u Bici na Sommi, da bi u studenom 1917. opet bio ranjen, sad u Bici kod Passchendalea, ali na vrijeme da se oporavi i opet ode na front.
Što se tiče njegovih iznimnih podviga, u kolovozu 1918. poveo je još dvojicu suboraca preko ničije zemlje kako bi u Bici kod Cambraija digli u zrak njemački rov. Iz te akcije vratili su se usto s 20 zarobljenika. Slično je ponovio i mjesec poslije kod Havincourta. Krajem rujna, dakle samo nekoliko dana poslije, poveo je nekoliko suboraca u puzanje preko ničije zemlje, i to još pod topničkom paljbom, kako bi zauzeo njemački rov. Bilo je to kod francuskog mjesta Marcoinga, točno tamo odakle ga se sjećao mladić koji će poslije postati Führer.
Tandeyju ni to nije bilo dovoljno nego je sa svojim ljudima uspio popraviti improvizirani most, a potom i probiti obruč u kojem se našao dio šačice njegovih ljudi s kojima je krenuo duboko u neprijateljski terotorij. U to vrijeme nije bilo vojnog odlikovanja za hrabrost u ratu koje Tandey nije dobio. Za posljednji proboj dobio je Viktorijin križ, a, kako je tvrdio Hitler, u toj je akciji naletio i na samog budućeg nacističkog ideologa koji će svijet odvesti u novi globalni rat.
