Ratno profiterstvo predstavlja nezaobilazan pojam koji možemo vezati uz gotovo svaki suvremeni rat. Čak štoviše, danas sve više možemo čuti optužbe da je iza pojedinih suvremenih ratova stajala želja velikih svjetskih korporacija za stjecanjem dobiti. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno – dok za neke rat predstavlja veliki gubitak, drugi u ratu pronalaze način za stjecanje profita.
"Dok jednom ne smrkne drugome ne svane", kaže stara narodna poslovica, a upravo su u sumraku rata mali i veliki profiteri vrlo brzo pronalazili svoj interes. Tako se stvaraju dvije skupine, jedna koja želi da rat čim prije završi i druga koja želi da rat potraje što dulje kako bi nastavili s ostvarivanjem profita. Dok se oni koji su ratovali po završetku rata vraćaju u svoje razrušene domove i muku muče s preživljavanjem u miru, ratni profiteri nastavljaju uživati u plodovima rata.
Bogatstvo stečeno u ratu nastavlja se oplođivati i nakon rata pa su ratni profiteri u svijetu opće neimaštine često biti prikazivani većim domoljubima od ostalih zbog svog „patriotskog“ djelovanja u obnovi zemlje i njezinog gospodarstva. S druge strane, onaj tko je u ratu sve izgubio, nakon rata ima malo, ili gotovo uopće nema koristi od iskazanog domoljublja. Ma koliko bila slatka pobjeda u ratu, od gorčine koja proizlazi iza njega na kraju ne bude pošteđena ni jedna strana.
Svaki rat je skup, a Prvi svjetski rat bio je najskupljim ratom s kojime su se gospodarstva zaraćenih zemalja do tada suočila. Prelazak iz mirnodopske u ratnu proizvodnju otvarao je nove i do tada neslućene mogućnosti zarade koje nisu izmakle pažnji pojedinaca željnih brzog ostvarivanja materijalnih dobara. U najvećem sukobu kojeg je dotadašnji svijet doživio munjevitom brzinom stasala je nova klasa ratnih profitera. Da bi sagledali problematiku ratnog profiterstva u cjelini, trebamo se pozabaviti sa četiri međusobno povezane razine poredane od državnog vrha pa preko krupnog kapitala i trgovaca do sve do razine sitnih prekupaca i muljatora.
Bitna pretpostavka za ostvarivanje ekstra profita krupnim kapitalistima počivala je s jedne strane u ne postojanju poreza na dobit 1914. godine, a s druge strane u neograničavanju vojnih troškova. U vojnoj tradiciji ondašnjih zemalja vladalo je uvjerenje da vojni troškovi predstavljaju sporednu stvar u vođenju rata, a počivalo je na premisi da je pobjeda važnija od novca. Samim time su sredstva za vođenje rata bila gotovo pa neograničena. Ratna ministarstva imala su gotovo pa odriješene ruke nad vojnim troškovima jer se početku vjerovalo u kratko trajanje rata, a kasnije više nije postojala politička snaga za preuzimanje nadzora nad troškovima. Bila je to stvar koja je i te kako išla na ruku krupnom kapitalu koji je tijekom rata vrtio neslućene količine novca.
Svaka ispaljena granata i svaki metak imali su svoju cijenu, a u njoj je bilo sadržan profit tvornica vojnih sredstava koji je završavao u privatnim džepovima poznatih industrijalaca. Iako su porezni prihodi pokrivali tek manji dio vojnih troškova, najviše ih je pokrivala Velika Britanija s tek 26 posto, većina učesnica rata uvelo je porez na dobit tek 1916. godine. No, i tada je to bilo više radi javnosti koja je bila ogorčena bogaćenjem pojedinaca na patnji naroda nego što je to bio potez koji je zaista imao nekakvog zapaženijeg učinka.
Državne blagajne našle su se razapete s jedne strane između ministarstava rata, kojima je novac predstavljao sporednu stvar u vođenju rata, i ratnih industrija koje su se povodile za ostvarenjem profita. Ideja da krupni kapital uvjetuje daljnji nastavak rata u cilju ostvarenja dobiti opasno je prožimala javnosti zaraćenih zemalja. Novac za vojne potrebe namicao se putem državnih obveznica, koje je posebnom primamljivima činila visoka kamatna stopa. Na stotine tisuća ljudi i tvrtki posuđivali su novac prezaduženim državama koje su se igrale njihovom životnim ušteđevinama. Posuđivalo se gdje god se moglo, ali ekstraprofit koji su zarađivale vojne industrije ostajao je gotovo pa neoporezovan. Tvrdnja da se novac treba namaknuti putem zajmova umjesto porezima pravdala se mišlju da i buduće generacije trebaju plaćati cijenu mira u kojem će uživati.
Deficiti državnih proračuna rasli su svakodnevno, a zlato se već od početka rata nije moglo zamijeniti za papirnati novac jer su zlatne rezerve zaraćenih strana korištene za nabavku deviza neophodnih uvozu. Novac se tiskao kao nikada ranije. U tome je prednjačila Velika Britanija u kojoj je broj novčanica tijekom rata porastao za 1 151 posto, a slijedila ju je Njemačka sa 1 141 posto te Francuska i Italija s oko 500 posto.
Taj postotak je bio najmanji u Austro-Ugarskoj gdje je iznosio „tek“ 15 posto. Iako nije došlo do hiperinflacije, životni troškovi u Velikoj Britaniji i Njemačkoj porasli su za duplo, a trostruko u Francuskoj i četverostruko u Italiji. U međuvremenu se krupni kapital oplođivao brže i više no ikada ranije.
Da je rat dobra prilika za ostvarivanje ekstra zarade, bili su itekako svjesni trgovci. Već na sam nagovještaj rata cijene u maloprodajama su porasle. Taj fenomen je na početku rata bio posebno naglašen u utvrđenim gradovima i lukama u kojima je bila velika koncentracija vojske. Svi koji su mogli nastojali su zaraditi na ratu. Povodeći se za vjerovanjem da će rat kratko trajati, trgovci su nastojali čim prije iskoristiti priliku koja im se činila kao dar s neba.
Objave rata redale su se jedna za drugom, a podizanje maloprodajnih cijena pratilo ih je u stopu. Kako bi stale na kraj trgovačkoj želji za ostvarivanjem ekstraprofita i ublažile udarac na standard svojih građana, države su ograničavale rast cijena propisivanjem maksimalnih cijena osnovnih potrepština. Bila je to dobra mjera kojom se moglo na kratko regulirati cijene na tržištu, ali budući da se kraj ratu nije nazirao, ograničavanje cijena u maloprodajama trgovci su znali iskoristiti za svoj džep. Već tijekom prve ratne godine industrijska i poljoprivredna proizvodnja suočavale su se s problemom pomanjkanja radne snage i sirovina.
Nastavak na sljedećoj stranici...
