Kulturni raskol oko vjere ide posred EU, ali i posred RH
Za turneju pape Ivana Pavla II iz 1979. po Poljskoj i Irskoj The Wall Street Journal primijetio je da je ostavila čvrsti pečat sve do danas. I u Dublinu i u Varšavi na propovijedi slavenskog pape okupilo se milijunsko mnoštvo. U Poljskoj je već sljedeće godine nastao pokret Solidarnost koji je odigrao bitnu ulogu u padu vladavine komunista na istoku Europe.
U Irskoj, kojoj je to bio prvi posjet nekog pape, 1983. uslijedio je referendum na kojem su građani s dvije trećine odlučili da se zabrani pobačaj, a 1986. odbili prijedlog da se legalizira razvod braka. Danas su ove dvije nacije na dijametralno različitim svjetonazorskim i kulturnim stazama, a kako je riječ o članicama EU-a, i u tome se očituje europski raskol koji ugrožava sam projekt ujedinjene Europe.
WSJ Hrvatsku ne navodi, ali kroz Hrvatsku taj europski raskol i po liniji katoličke tradicije i posljedica posjeta pape Ivana Pavla II, prolazi po sredini društva. Papa je odigrao jednu od ključnih uloga u međunarodnom priznanju Hrvatske, Vatikan je, nakon Islanda, te već samostalnih, ali i sasvim neutjecajnih Litve, Latvije, Ukrajine i Estonije, bio među prvim priznatim državama koje su priznale Republiku Hrvatsku.
Ivan Pavao II Hrvatsku je potom posjetio još triput; 1994., 1998. i 2003. što mu je bilo, nimalo slučajno, 100. jubilarno apostolsko putovanje. Desnica i vjerski konzervativni krugovi danas čak i više nego onda ignoriraju sve one kritike pape Ivana Pavla II u pogledu nacionalizma u Hrvatskoj, tako da se pozivaju isključivo na svjetonazorsko konzervativno naslijeđe. I to što je papa volio Hrvatsku, iako mu je nacionalizam jako smetao. Što se Irske tiče, ona je danas potpuno drugačija zemlja nego što je bila u 80-ima.
Na referendumu 2015. Irci su velikom većinom odlučili legalizirati istospolne brakove. Usred doba protuuseljeničke histerije s podlogom u rasizmu, Irci su prema useljenicima i dalje tolerantni. A njihov premijer Leo Varadkar deklarirani je homoseksualac, eto još i to, sin svog oca, liječnika porijeklom iz Indije. Dobar dio razloga za ovakav razvoj događaja u Irskoj posljedica je otvaranja te nacije otkrićima o masovnom seksualnom ali i drugom zlostavljanju uglavnom djece od strane katoličkog klera tijekom posljednjih najmanje 100 godina.
"Mi više nismo katolička zemlja. Mladi su danas uglavnom ateisti ili agnostici, čak unatoč tome što ih je većina pohađala crkvene škole", kazao je za WSJ otac Peter McVerry.
Rekao je da Irci danas smatraju da je crkva danas nebitna i da je njen stav o seksualnosti na razini Srednjeg vijeka.
U Poljskoj je sasvim drugačije, kao i u mnogim drugim zemljama istočne Europe. Poljska ima desničarsku, izrazito konzervativnu vladu, koja se otvoreno protivi useljavanju izričito muslimana, a što se pumpanja nacionalizma tiče, ne zamara se užasnim tragedijama Poljske iz Drugog svjetskog rata, odnosno i nešto poslije njega. Slično kao i u Hrvatskoj, u Poljskoj Crkvu izdašno financira država.
Vlada je u Poljskoj uz totalnu podršku Crkve pokušala zabraniti pobačaj, ali je od toga morala odustati nakon masovnih prosvjeda. No, tijekom kampanje za predstojeće EU-parlamentarne izbore, predsjednik vladajuće Stranke zakona i pravde Jaroslaw Kaczynski napao je planove gradonačelnika Varšave, Rafala Trzaskowskog, da grad pokrene obrazovanje djece po gradskim školama o pravima seksualnih manjina. Opisao je to kao "napad na djecu". Za WSJ je Robert Telus, parlamentarac vladajućih konzervativaca, Poljsku opisao na Hrvatima vrlo poznat način.
"Poljska ima kršćanske i katoličke korijene, cijelu svoju povijest izgradila je na kršćanskim i katoličkim vrijednostima i većina Poljaka slijedi te vrijednosti", kazao je, kao da je citirao hrvatske konzervativce.
Poljsku su hrvatski mediji upamtili i po tome što je u toj zemlji jedan Vice Batarelo prije nekoliko mjeseci plaćao oglase, nije žalio novca, kojima je u ime svog ekstremno konzervativnog Vigilarea izražavao podršku Veleposlanstvu Poljske u RH koje se tada bunilo zbog HRT-ovog priloga o obilježavanju dana nezavisnosti te zemlje. Veleposlanstvu je zasmetao način na koji je HRT zabilježio vrlo učestale ekstremne nacionalističke ispade na proslavi. I tu se dolazi do zanimljive rečenice Telusa:
"Povratak osnovnim, prirodnim vrijednostima počinje se širiti diljem Europe, pa tako i u Poljskoj."
Što se tiče Hrvatske, najžešći napad novog vjerskog fundamentalizma naše društvo je djelomično odbilo, a djelomično i ne, otprilike na pola puta između Poljske i Irske. Vrlo slično onome kako aktualni papa Franjo kotira u Hrvatskoj, gdje su građani oko njega oštro podijeljeni, dok je u Poljskoj raspoloženje, posebno među klerom, izrazito protiv njega. Najnovije istraživanje Pew-a pokazuje da se nazori građana o pravima seksualnih manjina, te o vjerskim manjinama poput muslimana i židova, drastično razlikuje s različitih strana linije po kojoj je nekoć išla Željezna zavjesa.
Tu se može primijetiti još jedna zanimljivost u vezi Hrvatske; naša zemlja bila je u sastavu Jugoslavije, ali sa zapadne strane Željezne zavjese, a danas je hrvatsko društvo oštro podijeljeno poput Europe u svjetonazorskom smislu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Odnos prema muslimanima na Hrvatsku se ne može u potpunosti primijeniti već zbog toga što Hrvatska ima svoje autohtone muslimane i što joj je BiH direktno susjedstvo, usto do prije četvrt stoljeća bile su u istoj državi, skupa s Kosovom, muslimanski većinskim dijelovima Makedonije, Srbije... U Hrvatskoj ipak glasanje o istospolnom braku danas ne bi prošlo, isto kao u većini istočne Europe s izuzetkom Češke, odnosno za razliku od zapadne Europe s izuzetkom Grčke.
U Poljskoj bi muslimana za rođaka prihvatilo samo 33 posto građana, dok je to u Irskoj 60 posto. Na to sve nadovezuju se razne nacionalističke varijante u nizu drugih istočnih članica EU-a, a u Mađarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj nazadovanje i u pogledu stvari poput neovisnosti pravosuđa.
"Mi smo svi potpisali sustav zajedničkih vrijednosti i po njemu se trebamo ravnati u analizama i debatama. Ono što u EU ne želimo jest nastanak fundamentalnih podjela, posebno u smjeru istok-zapad ili sjever-jug", kazao je za WSJ irski ministar vanjskih poslova Simon Coveney.
U Poljskoj se političke elite čak i oko toga razilaze u odnosu na Irsku. Za WSJ je stariji diplomat Bartosz Cichoki, donedavni ministar vanjskih poslova, rekao da su brige oko podjela u EU prenapuhane.
"Čak i u SAD-u imate da je nešto zabranjeno u jednoj državi, a dopušteno je u drugoj i nitko ne tvrdi da se SAD raspada", kazao je.
Za razliku od onoga što tvrde vladajući desničari i konzervativci u Poljskoj, WSJ primjećuje da se na istoku Europe polako kotrlja ipak nešto drugo. Kada je vlada U Rumunjskoj nedavno pokušala napumpati si popularnost referendumom o zabrani istospolnog braka kroz ustav, što je u Hrvatskoj krajnjim konzervativcima uspjelo zbog političke kratkovidnosti prošle vlade lijevog centra, samo 21,1 posto Rumunja odazvalo se na referendum, što je bio potpuni debakl. Robert Biedron, bivši gradonačelnik Slupska, a čiji lijevi politički pokret u Poljskoj počinje sve bitnije rasti, smatra da su promjene i pred tom zemljom.
"Naše društvo je spremno iako političari nisu spremni. Veliki dio društva je progresivan. Duboko u srcu ljudi su sve više antiklerikalni, kao i u Irskoj i u mnogim drugim zemljama", kazao je.
I tu se mogu primijetiti sličnosti s Hrvatskom u kojoj je, primjerice, onaj već pomalo zaboravljeni izlazak Željke Markić na izbore pokazao da Hrvati, načelno, ne daju pet para za generalnu podršku krajnje konzervativnoj političkoj stranci. I opet kao u Hrvatskoj, niti u Poljskoj ne manjka krajnje konzervativnih svećenika poput Dariusza Okoa koji javno govore o "ljevici i ateistima koji čine sve što mogu kako bi uništili" u njegovom slučaju Poljsku, u slučaju ljudi poput niza hrvatskih klerika Hrvatsku.
Oko se poziva na katoličku crkvu kao na povijesnu zaštitnicu poljskog nacionalnog bića. No, tu se opet pojavljuje iskustvo iz Irske kao upozorenje loših vremena po konzervativnu scenu.
"Od 19. stoljeća Crkva je vodila obrazovanje, zdravstvenu, socijalu skrb. To je bilo u interesu siromašne Irske, na koju je pazila, brinula o njoj, jer naši kolonijalni gospodari to sigurno nisu htjeli činiti. Vremenom se to pretvorilo u nešto poput zatočenja", objasnila je Alibhe Smyth, jedna od najutjecajnijih aktivistkinja za prava žena i seksualnih manjina.
Zato i jest bilo moguće da nadbiskup u Dublinu 1944. bude još uvijek tako moćan da kao "nemoralne" zabrani prodaju tampona za žene ili da prodaja kontraceptivnih sredstava bude ilegalna do 1980. Što se Poljske tiče, niti tu Crkva nije stajala baš totalno loše u doba komunističke vlasti. Imala je određene slobode, imala je određene neovisne medije, alternativni sustav obrazovanja i socijalne usluge.
To je bio razlog zašto je postala utjecište opozicije i disidenata, ne baš kao u Jugoslaviji u kojoj su slobode izvan Crkve bile bitno veće, ali slično kao u DDR-u u kojoj su čak i tamošnji pankerski bendovi prve svirke organizirali ilegalno pod okriljem klera, doduše protestantskog. A onda je Željezna zavjesa pala i Crkva je u Poljskoj krenula na svoje pozicije. Dobila je sve što joj je oduzeto nakon Drugog svjetskog, slično kao u Hrvatskoj.
1993. progurala je jedan od najstrožih zakona o abortusu, iako su do tada Poljakinje imale prava identična kao žene po zemljama Skandinavije. To se u Hrvatskoj nije usudila niti jedna HDZ-ova vlada, svjesna da bi takvo što za hrvatsko društvo bilo definitivno kap previše. A onda su, posebno i prvenstveno u Irskoj, krenula otkrića i obračunavanje sa slučajevima seksualnog zlostavljanja u crkvenim redovima.
Što se Hrvatske tiče, ona je u ovom trenutku tu negdje, riječ je o temi koja kuha i koja se neće moći još dugo zadržavati. U Poljskoj se može primijetiti i to da su donedavno sve stranke u političkom životu održavale određenu lojalnost prema Crkvi, otprilike u skladu s povijesnim iskustvom iz 80-ih ili i ranije. No, odnedavno u toj zemlji se osjeća kao da Crkva podupire samo jednu stranku, Stranku zakona i pravde, slično kao što je bilo u odnosima Kaptola i HDZ-a prije, danas već bitno manje.
"Neki od razumnijih katoličkih intelektualaca kažu da kada se Crkva vjenča s političkom strankom u jednom političkom ciklusu, u sljedećem ostaje udovica", kazao je bivši predsjednik poljskog parlamenta, sada opozicionar, Radoslaw Sikorski.