U beogradskom tjedniku 'Nedeljnik', slavni beogradski trener Božo Maljković prisjetio se dana provedenih u Splitu kao najljepših u karijeri, a posebno druženja s Oliverom kojeg je obožavao slušati.

Svojevremeno je Božidar Maljković hrvatskim novinarima, kada se kao trener Cedevite vratio na Gripe, pričao o Joži Blažiću, "najboljem maseru" kojeg je imao.

"Kada je umirao otišao sam u bolnicu u Ljubljani. Kada se probudio iz kome kazao mi je: 'Majstore, znao sam da ćeš doći!' Pitao sam ga: 'Kako si znao?'. Samo mi je odgovorio: 'Znao sam'", ispričao je tada Boža Maljković.

Te godine u Jugoplastici obilježile su njegovu karijeru, iako je imao mnogo velikih uspjeha u godinama koje su uslijedile nakon odlaska iz Splita.

I ne samo zbog košarke.

"Najviše sam igrao tenis. Družio sam se s ljudima s Firula, tu sam upoznao Nikolu Pilića, Gorana Ivaniševića i njegovog oca. Goran je iz mog stana išao na turnire u Barceloni. Družio sam se naravno i sa Oliverom Dragojevićem na Gripama, s Doris Dragović. Ponekad bi došao i Ivo Sanader, bio bi diskretan, u to vrijeme malo poznat, da bi kasnije, čini mi se, uz pomoć crkve politički uznapredovao", ispričao je u velikoj ispovijesti za srpski Nedeljnik Boža Maljković, u jednom od intervjua koji su obilježili 2017. godinu.

"Jugoplastika je, uostalom, bila i simbol raspada Jugoslavije", rekao je tada Maljković. "U timu nismo imali samo Albance s Kosova, svi su narodi i nacionalnosti bili u timu".

A onda je ponovno ispričao priču o liječniku ...

"Jedan od najvažnijih ljudi, koji je imao zlatne ruke, bio je Slovenac Joža Blažič, liječnik, koji je bio i pored Tita. Život mi je spasio. Napravio sam neki 'incident' s lijekovima koji su mi se izmiješali u organizmu, stvorila se neka bomba... Minute su me dijelile od smrti... Da nije bilo Jože... Nažalost, ja sam njega ispratio u smrt ... Nisam ga mogao pustiti bez stiska ruke kojima nas je sve liječio."

Maršalove tajne Tito je partijsko blago skrivao kod jedne Zagrepčanke

Ispričao je Maljković i kako je uspio uništiti skupocjene naočale Oliveru Dragojeviću prvi put kad su igrali balote.

"Na prvom sastanku s Dragojevićem krenuli smo na balote. U Vodicama, gdje imam kuću, pogledao sam ove balote, ali meni je bilo dosadno i nikada nisam igrao. Prije nego što smo počeli, Oliver mi se pohvalio da ima nove naočale "ray ban", koje je ostavio sa strane. I kako ja bacim onu ​​prvu kuglu, ona odskoči, i padne radno na naočale, koje se razbiju na sto djelića. Meni neugodno, kažem - kupit ću ti druge, a Oliver me zagrli - da si ti meni samo živ i zdrav.

I otac Petra Graše ima jednu od najboljih domaćih konoba. Sjećam se da su na zidu objesili deset instrumenata. A kad u klubu primijete da sam nervozan, dobivam ribu iz Korčule i odvode me u ovu konobu. Gospe ti, kažu, trener mora biti smiren. I ujutro oko tri do četiri sata, Oliver bi uzimao jedan instrument po jedan i svirao je. Onda sam vidio što je značilo imati apsolutni sluh", prisjetio se Maljković.

Oliver je već tada bio strastveni pušač: "Pio je samo konjak. Stalno sam ga kritizirao zbog pušenja, iako sam i ja ponekad zapalio. Uvijek je imao kontrapitanje: 'Oli bi ti doša na Rivu me slušati kada ja ne bi moga da pivam, samo govoriti i svirati klavir?' Ja kažem - da. A on - eto vidiš, pusti me da pušim, ne kvari mi gušt "marlbora".

A Josip Bilić, osim što je tajnik u klubu, bio je i teniski sudac. I sudi slavnu utakmicu Davis Cup Jugoslavija - Australija. I njihovom najboljem igraču Patu Cashu dva puta zaredom je dosudio "foot fault", prijestup prilikom servisa. Cash poludi na Bilića, baci i razbije reket. I Jugoslavija, za koju su tada igrali Boba Živojinović i Marko Ostoja, pobijedi velikog favorita.

I danas je dirljjivo kad odem u Split. Više me ne pozdravljaju ljudi koji se sjećaju Jugoplastike, već njihova djeca. Jugoplastika je ostala legenda. I ona je vječna za mene. I ova priča nikad neće nestati", prisjetio se legendarni trener bivšeg prvaka Europe u košarci. 

A čak i njegov dolazak u Split, na klupu Jugoplastike, obavijen je brojnim legendama i pričama. 

Nastavak pročitajte na sljedećoj stranici...

"Bilo je raznih priča, ali ovo je jedina istina o mom odlasku u Jugoplastici.

Pitali su Acu Nikolića i Ranka Žeravicu, a preporuku za moj dolazak u Split dao je i Moka Slavnić, koji je neposredno prije mene radio u Jugoplastici. Nikolić je bio velik autoritet, možda je u staroj Jugoslaviji bilo petero ljudi koji su smjeli Acu nazvati telefonom. Zvali su ga Petar Skansi i Željko Jerkov da pitaju ima li nekog dobrog trenera, a Aco im je odgovorio: 'Ima jedan koji je dobar, ali je mlad, a vi nećete takve.' I prekinuo bi vezu.

Onda su pozvali Žeravicu, koji im je u svom stilu odgovorio: Ima jedan, jest mlad, ali je dobar, moj suradnik je tri godine i bit će bolji od mene.'

Kad sam čuo da je Jugoplastika zainteresirana za mene - to je bilo veliko iznenađenje. Crvena zvijezda imala je vrlo jaku administraciju, koja je bila toliko ozbiljna da bi mogla voditi Jugoslaviju. Miljenko Zrelec, Radomir Šaper, Nebojša Popović, Voja Vučeljić, Mileta Babović, bivši jugoslavenski veleposlanik u UN Žujović, Miša Dragojlović, Braca Alagić, Aleksandar Gec. Vrhunski intelektualci, poznavatelji košarke. I da su vodili Jugoslaviju - sigurno ne bi bilo rata. Jamčim životom", kazao je slavni trener Jugoplastike, a danas šef srpskog olimpijskog odbora.

"Menadžment je odlučio - kada Žeravica iz bilo kojeg razloga napusti klub, ja ću ga naslijediti. Bio sam prije toga najmlađi trener koji je uspješno vodio Radnički, i kada sam pristao biti Ranku pomoćnik u Zvezdi, svi su se čudili - ideš s konja na magarca. Ali znao sam da će to biti uspješna investicija. Da mogu naučiti i posao, ali i steći životno iskustvo. Dobio sam i mnogo dobrih stvari: naučio me košarci, ali i kako se odnositi prema klubu, navijačima, novinarima, košarkaškim institucijama.

Jedna grupa ljudi iza leđa, međutim, pozvala je Vladu Đurovića, koji je te godine sa Zadrom napravio odličan rezultat. Pobijedio je Cibonu u Zagrebu i napravio veliki bum. U sportu postoje dobri rezultati i čuda. Vlado je napravio malo čudo s Petrom Popovićem, Stojkom Vrankovićem i ostalima. I bilo je normalno da Zvezda uzme najboljeg trenera u tom trenutku.

A ja ostajem na livadi. A svi me hvale. Za Ušće se znalo da sam svake godine skakao rang više, a u Radničkom su igrači, s Milom Marovićem na čelu, napisali da im je bilo zadovoljstvo raditi sa mnom i da mogu mnogo naučiti. Ali završio sam na ulici, s dvoje djece, bez dohotka. I ne znam kamo ići.

Da bih se malo oporavio od šoka, sjednem u auto, tada sam imao crvenog "stojadina". Odem u Bački Brestovac, naselje između Odžaka i Sombora, da se malo utješim, skupim dojmove. A onda mi stalno počinju naviru očevi savjeti: pusti to trčanje za loptom, budi odvjetnik, što sam stvarno želio", rekao je Maljković

"Nisam imao ni fiksni telefon, a mobitel nije postojao. Drugi dan tog odmora, došao mi je brat koji je radio u kudeljari, gdje je bio jedini telefon u selu. Kaže: 'Traže te neki iz Splita, dogovorili smo se da dođeš u Kudeljaru da se čujete u šest sati.' I odem. Kad zove me Josip Bilić, moj pobratim, tajnik kluba. I kaže da je Jugoplastika zainteresirana za mene. Mislio sam da je to nešto više od skrivene kamere. Gdje si me pronašao?

I razbijam tu kratku stanku i idem zrakoplovom do Splita. Dogovorimo se za minutu, a Jerkov mi kaže: 'Dobro smo obavili posao. Gospu ti tvoju, kakve si ti imao reference od Nikolića, Žeravice i Moke, a ti pristao raditi za ovako malu plaću.' A ja mu odgovorim: Polako, dat ćete vi sve te pare', što se uostalom i dogodilo poslije dvije europske titule.

A onda iz one neimaštine u Srbiji, iz koje nisam imao ni za benzin, prvu noć u Splitu provedem u Titovom apartmanu, koji se nalazio u parku, ali pošto sam alergičan na 'mace', na prvi trening sam došao dok mi je nos curio i s crvenim očima", otkrio je Maljković kako je zapravo sjeo na klupu budućeg prvaka Europe.