Mnogo problema, ali i poneki lijepi dan Zorana Ferića...

PIXSELL
Ferić je objavio tri slikovnice o kojima već možemo govoriti kao o svojevrsnom slikovničkom ciklusu, a na tome, prema nekim najavama, ne misli stati
Vidi originalni članak

Već dosta dugo ne čitam slikovnice, što je vjerojatno nekako i logično. Vlastitog oduševljenja tom prvom lektirom “na glas” još se dobro sjećam, no više kao emotivnog stanja, nego poveznice prema konkretnim naslovima. Oduševljenje pak koje je kći pokazivala prema zajedničkom čitanju slikovnica datirano je ipak nešto kasnije i tu bih lako mogla nabrojiti koji su naslovi i zašto bili najveći “slikovnički” favoriti, ali neka to ipak ostane dijelom obiteljske intime. No i od toga je već prošlo ponešto vremena. Profesionalni putevi, također, nisu me vodili prema slikovnicama, iako bi možda bilo bolje da jesu jer bi se udio užitka u vlastitom poslu vjerojatno prilično povećao. Hoću reći, premda to možda tako ne izgleda ako se uzmu u obzir neki činjenični kriteriji - recimo “pokrivenost” književnosti za djecu i mlade u medijima - slikovnice su prvi i glavni kotačić poticanja svega što ima ikakve veze s pismenošću, čitanjem, kulturom, i u tome smislu trebale bi biti važniji segment književnog života, iako im to nikad službeno neće biti priznato. U posljednje vrijeme lako je pretpostaviti što je tome razlog, sve više poznatih osoba iz javnog života okušava se u pisanju za djecu i nešto je od toga simpatično i zgodno, nešto kvalitetno, nešto loše... i tako redom, no to nije tema ovog teksta. Kao što nije tema ni to kako bih se često iznimno razočarala kad bi mi pod prste došla slikovnica koja na neki način, sigurno ne iz loše namjere, podcjenjuje dijete kao čitatelja/slušatelja/gledatelja. Doista vjerujem da su djeca najzahtjevniji čitatelji i da vrlo lako prepoznaju usiljeni humor, bezveznu ilustraciju, pretjerano dodvoravanje ili jednostavno ono što bismo kao kritičari nazvali lošom književnošću.

Unatrag nekoliko godina dogodio se još jedan zanimljiv fenomen, poznati pisci za tzv. odrasle, u suradnji s vrsnim ilustratorima, okušavaju se u slikovnicama za tzv. djecu, i to često vrlo uspješno, poput Olje Savičević Ivančević, Ivane Bodrožić, Romana Simića, Zorana Ferića itd. Zaustavit ćemo se na potonjem. U relativno pravilnim razmacima, svake godine po jednu, Ferić je objavio tri slikovnice o kojima već možemo govoriti kao o svojevrsnom slikovničkom ciklusu, a na tome, prema nekim najavama, ne misli stati. Znatiželja s kojom sam pristupila njihovu čitanju proizlazi iz dva razloga - prvi je dakako vezan uz to što je u svakom od navedenih transfera prema književnosti za djecu bitno provjeriti na koji se način vrsan pisac prilagodio i snašao u novome mediju. Drugi je vezan vrlo konkretno uz samog pisca Ferića i njegovu poetiku, a znamo kako teme kojima se bavi nisu nikad lake ni ležerne i time je taj transfer još intrigantniji. U njegovim je slikovnicama, od kojih je prva već nagrađena uglednom nagradom “Grigor Vitez”, zapravo uspostavljen dvostruki sklad - prvi se odnosi na vrhunsku simbiozu teksta i ilustracija za koje je zaslužan Dominik Vuković, čime se postiže vrlo visoka razina slikovničkoga Gesamtkunstwerka.

Drugi je sklad onaj koji tekst slikovnica uspostavlja s Ferićevim “odraslim” opusom - čitajući ih imala sam dojam da su neki od likova njegovih romana i pripovijesti ovdje dobili pravo na svoj glas, i to još onda dok su bili djeca. “San ljetne noći” tako donosi priču o dječaku Dadi kojemu u vrtićkim godinama umire majka, dakle traumi s kojom se suočavaju on i njegov otac. Isprepličući priču o dječakovoj opsesiji izvanzemaljcima, ocu koji sinu čita “Priče iz Shakespearea” Charlesa i Mary Lamb, suočavanju s bolničkim hodnicima, bolesnom djecom i traumom gubitka, Ferić pripovijeda (dok Vuković sjajno “hvata” atmosferu u ilustracijama) o smrti, ali nigdje je konkretno ne imenujući, u potpunosti tako ušavši u infantilno, dječje shvaćanje i imenovanje svijeta. Ferićeva je slikovnica, preciznog jezika i stilski posve prilagođena dobi čitatelja, vrhunska upravo zbog toga što izbalansirano pripovijeda o tragediji i smrti kao dijelu života, nažalost, i tako malenih bića kao što je dječak Dado. Tako, ne skrivajući, ne docirajući, nego upotpunjujući drugim motivima razumljivim malim čitateljima i odškrinuvši vrata nade u liku djevojčice koja je preboljela zloćudnu bolest, Ferić uobličava priču koja je jednostavnošću i toplinom prilagođena čitatelju nježnih godina, a težinom teme prilagođena životu samom.

U “Suzama svetog Lovre” bavi se temom razvoda roditelja, ali iz očišta roditelja - nečijeg tate Zorana koji se zaljubio u nečiju mamu Saru i s njom započeo ljubavnu vezu. Upravo je taj pristup, pomaknutog očišta, zanimljiv jer čitateljima daje mogućnost uvida u to kako razmišljaju odrasli u toj situaciji - od emocije ljubavi koja je do svega dovela, preko krivnje, grižnje savjesti, svega onoga o čemu se manje govori kad se govori o traumi razvoda iz pozicije djeteta. Ovo je slikovnica važna jer dijete koje se suočava sa sličnom situacijom dobiva sliku o tome kako se osjeća druga strana, roditelj kojega dijete za razvod krivi, ali čitajući dobiva dojam koliko je ta krivnja kompleksna i od kojih je emocija građena. Treća u nizu Ferićevih slikovnica ponovno je shakespeareovski naslovljena “Romeo i Julija” i u njoj se vraćamo dječaku Dadi i njegovu ocu nekoliko godina nakon majčine smrti. Shodno naslovu, priča je to o suočavanju s ljubavlju koja je ponekad također začuđujuće teška, neuzvraćena ili idealizirana, kao Dadina prema djevojci koja ga čuva ili očeva koju tek treba priznati sinu. Osim odličnog koncepta Ferićevih slikovnica, dakle teških tema protumačenih djeci, treba izdvojiti i važnost završnih rečenica, onih gdje inače stanuju poante. Te su rečenice jasan iskaz Ferićeve poetike, ali i poticaj na razmišljanje i razgovor nakon čitanja, što je i najvažniji dio jer slikovnice nikad ne završavaju točkom iza zadnje rečenice. O tome kako će likovi živjeti sretno sve do smrti “koja dolazi svakome zaslužio je on ili ne” ili kako jedno “da” skriva u budućnosti “mnogo problema, ali i poneki lijepi dan”, o tome treba razgovarati s djecom, sa zahvalnošću što postoji odličan predložak za razgovor koji nikad i nikome nije lak. Zato su ovo slikovnice koje prizivaju raznolike kombinacije čitatelja - djecu, djecu skupa s roditeljima, ali i odrasle, bili oni ili ne bili još djeca. Ferić pišući za djecu ne odustaje od onoga što ga inače na pisanje potiče, ali stilski se posve prilagođava žanru i u toj kombinaciji nastale su slikovnice koje imaju gotovo važnost klasičnih bajki, ali su suvremenošću jezika, stila i načina života likova mnogo bliže današnjim malim i velikim čitateljima.

Posjeti Express