Mnogo problema, ali i poneki lijepi dan Zorana Ferića...

Već dosta dugo ne čitam slikovnice, što je vjerojatno nekako i logično. Vlastitog oduševljenja tom prvom lektirom “na glas” još se dobro sjećam, no više kao emotivnog stanja, nego poveznice prema konkretnim naslovima. Oduševljenje pak koje je kći pokazivala prema zajedničkom čitanju slikovnica datirano je ipak nešto kasnije i tu bih lako mogla nabrojiti koji su naslovi i zašto bili najveći “slikovnički” favoriti, ali neka to ipak ostane dijelom obiteljske intime. No i od toga je već prošlo ponešto vremena. Profesionalni putevi, također, nisu me vodili prema slikovnicama, iako bi možda bilo bolje da jesu jer bi se udio užitka u vlastitom poslu vjerojatno prilično povećao. Hoću reći, premda to možda tako ne izgleda ako se uzmu u obzir neki činjenični kriteriji - recimo “pokrivenost” književnosti za djecu i mlade u medijima - slikovnice su prvi i glavni kotačić poticanja svega što ima ikakve veze s pismenošću, čitanjem, kulturom, i u tome smislu trebale bi biti važniji segment književnog života, iako im to nikad službeno neće biti priznato. U posljednje vrijeme lako je pretpostaviti što je tome razlog, sve više poznatih osoba iz javnog života okušava se u pisanju za djecu i nešto je od toga simpatično i zgodno, nešto kvalitetno, nešto loše... i tako redom, no to nije tema ovog teksta. Kao što nije tema ni to kako bih se često iznimno razočarala kad bi mi pod prste došla slikovnica koja na neki način, sigurno ne iz loše namjere, podcjenjuje dijete kao čitatelja/slušatelja/gledatelja. Doista vjerujem da su djeca najzahtjevniji čitatelji i da vrlo lako prepoznaju usiljeni humor, bezveznu ilustraciju, pretjerano dodvoravanje ili jednostavno ono što bismo kao kritičari nazvali lošom književnošću.