"Moja afera s Clintonom skoro je uništila Ameriku"
Poznajem li ga? Gdje li smo se već sreli? Čovjek u šeširu izgledao mi je poznato, pomislila sam dok sam i drugi put uputila svoj pogled prema njemu.
Bila je Božićna večer 2017. Moja obitelj i ja upravo smo sjedali za stol u malom restoranu na Manhattan West Willage.
Stigli smo ravno iz Gramercy Parka, ekskluzivnog parka u koji mogu ući samo stanovnici obližnjih kuća koji imaju posebne ključeve. Jednom godišnje, na Božić on otvara vrata svim posjetiteljima. Bila je to čarobna večer, s puno pjesme i bila sam sretna što ću ju provesti s obitelji.
Poznajemo li se?
Usred svjetla treperavih svijeća i prigušene rasvjete, pokušavala sam ponovno pogledati čovjeka sa šeširom. Bio je dio male grupe koja je upravo izašla iz glavne blagovaonice. Uzimali su svoje stvari, vjerojatno napuštajući ono što bi trebao biti naš stol. A onda mi je sinulo.
Izgleda baš kao... ne, ne može biti. Ili ipak je?
Da se ovo dogodilo prije desetak godina, okrenula bih se i pobjegla iz restorana, samo da ne budem na istom mjestu gdje i ovaj čovjek. Ali dugogodišnji tretmani i duhovni rad na vlastitim traumama osnažio me toliko da sad mogu razbiti stare obrasce ponašanja - povlačenje i poricanje.
U trenutku kad sam krenula prema čovjeku sa šeširom i zaustila pitanje: "Niste li...? ", on je koraknuo prema meni s neprimjereno srdačnim osmijehom i rekao:
- Dopustite mi da se predstavim. Ja sam Ken Starr...
Zatekla sam samu sebe kako se s njim rukujem dok sam se trudila dešifrirati što znači ta njegova srdačnost. Jer te 1998. godine, on je bio neovisni tužitelj koji je nada mnom, bivšom pripravnicom u Bijeloj kući, provodio istragu.
27 godina zatvora
Čovjek čije me osoblje, u pratnji grupe agenata F.B.I. (Starr nije bio s njima), odvelo u hotelsku sobu u blizini Pentagona i upozorilo me da, ako ne budem s njima surađivala, prijeti mi i do 27 godina zatvora.
To je bio čovjek koji je moj život - a tad sam bila 24-godišnjakinja - pretvorio u živi pakao samo zato da bi što efikasnije progonio tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona. Na temelju tih optužbi, koje su uključivale povredu prava i laganje pod zakletvom - laganje o dugoročnoj izvanbračnoj vezi sa mnom, namjeravao je tužiti predsjednika SAD-a.
Ken Starr me nekoliko puta pitao 'jesam li "O.K"?. Onaj tko bi nas gledao sa strane, mogao bi, prema njegovom tonu, pomisliti da se doista brine za mene. Njegovo ponašanje, gotovo svetačko, bilo je negdje između prisnog i zastrašujućeg. Nastavio me držati za lakat, što mi je stvaralo priličnu nelagodu.
Moju majku kojoj su prijetili da mora otkriti privatne i povjerljive podatke koje sam s njom dijelila o Bijeloj kući, zatim da će istražiti liječničku ordinaciju mog oca, pa čak i moju tetku koja je danas s nama došla na večeru.
I sve to samo zato jer je 'Čovjek sa šeširom', koji je stajao ispred mene, odlučio da bi mu uplašena mlada žena mogla biti korisna u njegovom obračunu s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država.
Razumljivo, bila sam pod dojmom. Zbunjivalo me da vidim 'KEN STARRA kao ljudsko biće. On je bio tu s onim što se činilo kao njegova obitelj.
Kad sam se pribrala rekla sam mu:
- Voljela bih da sam tada donosila drugačije odluke, ali isto tako da ste vi i vaš ured donosili drugačije odluke, promrmljala sam.
- Znam. Bilo je nesretno.
Monica Lewinsky, prisjetila se kako je sa samo 24 godine, od potpuno anonimne djevojke, postala središnja figura seksualnog i političkog skandala o kojem je pisao cijeli svijet. Ovih dana ispričala je kroz što je prolazila svih ovih godina za magazin Vanity Fair.
U ožujku 2018. godine navršit će se 20 godina otkako je krenula istraga protiv Monice Lewinsky, danas 44-godišnjakinje koja je tada bila pripravnica u uredu američkog predsjednika Billa Clintona. Otkriveno je da je bila u vezi s najmoćnijim čovjekom na svijetu, a budući da mu je zbog toga prijetilo rušenje, udružila se moćna medijska mašinerija koja je svu krivnju za tu vezu svalila upravo na tada 24-godišnju mladu djevojku.
No i oni kojima je zadatak bio da dokažu Clintonovu krivnju, poput Ken Starra, okomili su se na Monicu Lewinsky ne bi li iz nje, ucjenama i zastrašivanjem, dobili toliko potrebne dokaze za Clintonovo rušenje.
Odbačena i napuštena
Danas, kad cijeli svijet bruji o hollywoodskim seksualnim skandalima i kad su tisuće žena, okupljene oko pokreta #MeToo (u prijevodu:"I ja također") počele otvoreno govoriti o seksualnim ucjenama i uznemiravanju, kojima se služe moćnici, Monica Lewinsky smatra da bi njezin slučaj završio vjerojatno drugačije i da ne bi bila usamljena, odbačena i napuštena žrtva, što je bila te davne 1998. godine. Ona dalje kaže:
- Uskoro će se obilježiti 20 godina otkako se moje ime po prvi put pojavilo u javnosti. 20 godina prošlo je od stravične godine, koja je umalo dokrajčila Clintonov predsjednički mandat, zaokupila pažnju cijele nacije i promijenila tijek mog života.
- Ako sam išta od tad naučila to je da ne možeš pobjeći od onog što jesi i kako su te oblikovala životna iskustva. Umjesto da od toga bježim, naučila sam da moram uključiti i prihvatiti i svoju prošlost i svoju sadašnjost.
Kao što je rekao i Salman Rushdie nakon što je protiv njega objavljena fetva:
- Oni koji nemaju moć nad pričom koja dominira njihovim životima, moć da o toj priči ponovno promisle, da ju dekonstruiraju i da ju promijene u skladu kako se mijenjaju i vremena, te da o tome počne zbijati šale, zapravo su nemoćni i slabi ljudi, jer ne mogu stvarati nove misli.
Već godinama radim na tome. Pokušavala sam u sebi pronaći takvu moć, a to je naročito za mene bio sizifovski posao jer su me svi izluđivali tjerajući me da stalno i ispočetka preispitujem svoje postupke.
No moram reći i da tek sad osjećam da ono što se dogodilo meni prije 20 godina, ta moja trauma, je zapravo bila mikrokozmos nečeg većeg i nacionalnog. I klinički i opservacijski, nešto se temeljno promijenilo u našem društvu te 1998. godine, a ponovno se mijenja i sad kad ulazimo u drugu godinu Trumpovog mandata, u ovom "post-Cosby-Ailes-O'Reilly-Weinstein-Spacey-Tko je sljedeći" svijetu.
Istraga koju je provodio Ken Starr i naknadno suđenje Billu Clintonu pretvorili su se u krizu koju su Amerikanci nedvojbeno kolektivno podnosili - naravno - neki manje, a neki poput mene - više. Bio je to 13-mjesečni skandal u kojem su mnogi političari ali i obični građani pretrpjeli kolateralnu štetu, zajedno s cijelom američkom nacijom i njezinim osjećajem za milost, mjeru i perspektivu.
Dakako, taj događaj nije rezultirao ni ratom, ni terorističkim napadom ni financijskom recesijom. On nije bio ni prirodna katastrofa, ni pandemija opasne bolesti, ali ipak se nešto promijenilo. Čak i nakon što je Senat 1999. godine izglasao povjerenje predsjedniku Clintonu odbacivši obje točke optužnice, nismo mogli pobjeći od osjećaja da se nešto stubokom promijenilo, podijelilo i trajno ostalo.
Majka svjedoči protiv kćeri
Neki od vas se možda sjećaju, a neki su sigurno čuli priče kako je ovaj skandal potopio sve TV i radijske postaje, novine, magazine, internet...
Svi subotnji večernji i nedjeljni jutarnji programi, razgovori za večerama, rasprave u kasno-noćnim monolozima, politički talk-showovi, svi, baš svi su raspravljali o Monici Lewinsky. Samo u Washington Postu u prvih 10 dana krize objavljeno je o tome 125 tekstova.
Zbog toga su mnogi roditelji bili prisiljeni raspravljati o seksualnom odgoju sa svojom djecom mnogo prije nego su to htjeli učiniti. Morali su im objasniti zašto "laganje", čak i ako je to učinio predsjednik države, nije prihvatljivo ponašanje.
Tisak je također zagazio u neistraženi teren. Činilo se da su svaki dan imali novi anonimni koji im je dojavljivao često lažna ili beznačajna otkrića. Došlo je do potpunog miješanja tradicionalnih vijesti i intervjua s tabloidnim novinarstvom i online lažnim informacijama.
Internet je postao takva propulzivna sila koja je potaknula nesmetani protok informacija, kada je republikanski upravni odbor Zastupničkog doma odlučio objaviti online izvješće komisije Kena Starra.
Samo dva dana nakon što su objavljeni - to je za mene osobno značilo da svaka odrasla osoba s modemom može istog trena pročitati primjerak i saznati baš sve o mojim privatnim razgovorima, mojim osobnim razmišljanjima - koja su pronašli u mojem kućnom računalu, a što je još gore, imati kompletni uvid u moj seksualni život.
Amerikanci mladi i stari, crveni i plavi, gledali su dan i noć. Gledali smo predsjednika opkoljenog članovima njegovog tima kako ga pokušavaju zaštititi. Gledali smo kako Prva dama i Prva kći kreću u godinu s prkosom i milošću. Gledali smo kako se nezavisnog tužitelja pribijaju na stub srama (neki su bili uvjereni da je to i zaslužio).
Gledali smo jednu američku obitelj - a to je bila moja obitelj - kako je majka bila prisiljena svjedočiti protiv vlastitog djeteta i kako je otac bio prisilje voditi kćer na uzimanje otisaka prstiju u zgradu Federalne policije. Gledali smo čerečenje mlade, javnosti do tad sasvim nepoznate žene - mene - kojoj je zakonom oduzeto pravo da govori u svoje ime.
Kako, dakle, da danas uopće shvatimo što se tad točno dogodilo?
Jedna korisna misao je gledište kognitivnog lingvista Georgea Lakoffa. U svojoj knjizi "Moral Politics: What Conservatives Know That Liberals Don't", Lakoff primjećuje da je vezivno tkivo naše nacije često najbolje zastupljena kroz metaforu obitelji: npr."Otac nacije"," Ujak Sam ", da bi se naši sinovi i kćeri slali u rat. Lakoff nastavlja raspravljati kako "za konzervativce, nacija je koncipirana (implicitno i nesvjesno) kao obitelj strogog Oca, za liberalce je to ideja roditelja Njegovatelja".
Baš svaki dan
Govoreći o samom skandalu, Clinton je bio široko percipiran kao "Nestašno dijete" i da se, u skladu sa spomenutom metaforom, "obiteljska stvar pretvorila u državnu aferu."
Dakle, na mnoge načine, pukotina u temeljima predsjednikovanja postala je pukotina u temeljima kuće svih obitelji. Štoviše, priroda povrede prava - izvanbračna veza - pogodila je u srž jednog od najsloženijih moralnih pitanja čovječanstva: nevjere. (Oprostite mi, ako ovdje završim s tom temom.)
Kao društvo, prolazili smo kroz taj skandal zajedno. I od tada, skandal je postao kvalitetan genetski materijal, kao svojevrsni kulturni DNK, koji se polako promijenio kako bi osigurao dugovječnost.
Ako to možete vjerovati, u tisku se u posljednjih 20 godina svaki dan netko referira na taj događaj. Baš. Svaki. Dan.
- Magla iz 1998. ostala je u našoj svijesti iz više razloga. Clintoni su ostali ključne političke ličnosti na globalnoj razini. Zlostavljanje njihove obitelji potaknula je 'snažna desničarska zavjera' kako je to govorila Hillary Clinton, prisjeća se Monica Lewinsky.
Možda je sve to što se kasnije događalo zapravo posljedica skandala iz 1998. kao godine krize koju smo svi podnosili i koja zapravo nikad nije riješena. Možda je riječ o kolektivnoj traumi niske razine?
Kad govorim o vlastitom PTSP-u, vjerujem da se tu ništa ne bi promijenilo ni danas kad već postoji #MeToo pokret i kad se na takve slučajeve gleda kroz drugačiju dioptriju. Danas bih barem uživala u sigurnosti koju pruža solidarnost, kakvu ja nisam imala niti sam ju uopće mogla zamisliti, kaže Lewinsky.
Iako sam i prije četiri godine napisala sljedeće: "Naravno, moj šef mi je iskoristio, ali uvijek ću ostati čvrsto odlučna u jednom: to je bio obostrani odnos. "Zlostavljanje" je počelo tek kasnije kad sam postala žrtveno janje da bi se zaštitila njegova pozicija. Sada vidim, kad smo došli do trenutka kad treba razjasniti pitanje pristanka, kako je to komplicirano. Iako je put koji je vodio do toga bio popločen zloporabom vlasti i privilegija...
Ja sam bila pripravnica, on je bio predsjednik SAD-a, najmoćniji čovjek na kugli zemaljskoj. On je bio na vrhuncu karijere, a to je bio moj prvi posao koji sam dobila nakon završenog fakulteta. U takvom odnosu o 'pristanku' bi se i te kako moglo raspravljati.
Kako kaže Lewinski, pomogao je i pokret #MeToo. Prije nekog vremena dobila je, kako kaže, pismo jedne od žena u kojoj joj je napisala kako tek sad shvaća da je Monica u svemu tome bila potpuno sama.
No, otkako su se otkrile tajne Hollywooda i otkako su žene progovorile, Lewinsky kaže da se svaki dan sjeti meksičke poslovice:
- Mislili su nas zakopati, ali nisu znali da smo sjeme. A proljeće je upravo stiglo, završila je svoj esej za Vanity Fair.