Volim ovaj roman. Njegovu ljupku drskost. Kratka poglavlja. Lirske proslove. Bogat unutarnji svijet glavne junakinje. Uz oštroumni humor i prstohvat ironije glavnog lika Violette Toussaint, čuvarice malog mjesnog groblja u Burgundiji, radnja se odmotava u flashbackovima, baš kao što se i u životu, nakon smrti bližnjeg, zajednički život razmotava unatrag, a ne unaprijed. Nakon bliske smrti ne vidiš naprijed, samo unatrag. Za neke trenutke, iskustva i riječi dok uređuješ grob voljenog zahvaljuješ, za nekim riječima, izgovorenima ili prešućenima, gorko žališ, a neke te stare uvrede, nepravde i nasilja više ne dodiruju.

Ne sjećam se kad sam pročitala roman koji govori o smrti, groblju, umiranju, zbrinjavanju posmrtnih ostataka znanih i neznanih, kao i životu "preživjelih ostataka" uz toliko nježne ljubavi, ljekovitog humora i suptilne životne mudrosti. Čitajući kako se Violette predano i s ljubavlju brine o održavanju "svoga groblja" i neutješnim ili luckastim posjetiteljima koje susreće, smrt bližnjeg kao životno iskustvo (ili stara trauma) prestaje biti daleka, strašna, hladna i okrutna besmislenost, preporučeno pismo od tamo nekog Boga. Smrt postaje neuredna i nespretna prijateljica koja ti bane u život, preokrene ga naglavačke kako bi ti pronašao ono što si izgubio ili zagubio: često je to baš hrabrost i razlog da se ide dalje.

Smrt je dio života, a ne suprotnost njemu, ne njegov kraj. Jedna druga iznimna knjiga (Clarissa Pinkola Estés "Žene koje trče s vukovima") poučila me davno da Život ima tri (a ne dva!) dijela: život - smrt - život. I da se samo tad, tako proživljen, zove - Život.

"Obožavam se smijati smrti, ismijavati je. To je moj način da je zauzdam. Tako gubi na važnosti. Poigravajući se s tim, izdižem život iznad nje, postaje moćniji od nje."

Volim romane koji poput ljudi imaju bogat unutarnji svijet pa se ne moraš držati radnje da bi izgurao do posljednje stranice. Zaljubiš se u način na koji ti se likovi otkrivaju, kako su povezani, što govore, za što se bore, čemu se rugaju, što žele i o čemu razmišljaju.

Kao što zaljubiš u osobu, u ono što ona jest, a ne ostaješ nasukan na površinu njezine pojavnosti, tako nekako zaljubiš se i u pravi roman, povuče te u svoje dubine, među svoje stranice, a ti mu se prepustiš s povjerenjem, topiš se kao Cedevita, i baš te briga što će od tebe (p)ostati.

Sad već pišem gluposti, moram stati. A zapravo želim reći ovo: kome god poklonili ovaj roman, ako mu srce nije tek pumpa, bit će vam zahvalan, jako zahvalan. A poklonite ga onima koje jako volite i želite da oni znaju da ih volite. Možda su izgubili nekoga, ili sebe, možda se boje krenuti dalje sa životom, možda se boje smrti, možda se boje opet voljeti. E tek tad im darujte ovu knjigu!