Djeca koja se igraju u zagađenoj rijeci, spavaju na grobovima, hrane se sa smetlišta i ne idu u školu dok u isto vrijeme između njih sa svojim fotoaparatima, bocama vode i pristojno odjeveni prolaze turisti koje su lokalni vodiči doveli na "izlet" ili "turu".

Dok se neki trude "uklopiti", poštuju pravila ne fotografiranja i eventualno djeci dijele slatkiše, drugi se naočigled zgražaju, fotografiraju i one manje sretne od sebe promatraju kao orangutane u svom prirodnom habitatu.

Turizam u slamovima ili "slum tourism", sirotinjski turizam, "ture realnosti" ili nešto treće, sve su to imena za istu stvar. Organizirano zavirivanje u svijet onih koji nemaju gotovo ništa. Jedni tvrde da je to surovo, ali barem pozitivno, jer privlači pažnju i fokusira ju prema onima kojima je pomoć najpotrebnija, pa tako neke agencije doniraju i do 80 posto zarade građanima slamova, favela, barria...

Drugi decidirano tvrde kako je riječ o dehumanizirajućoj praksi koja stanovnicima ne donosi baš ništa osim poruge i dodatne sramote. Jedan od najboljih primjera je metropola Filipina, grad Manila, gdje četvrtina od njezinih 12 milijuna stanovnika, piše National Geographic, živi u slamu, pod zaštitom plastičnih vreća ili kartonskih zidova, bez vode, među gomilom otpada.

Turisti, piše National Geographic, možda u grad dođu radi njegove poviješću bogate jezgre ili kulturne baštine, no mnogi ne mogu odoljeti a da, najčešće organizirano, ne zavire u siromaštvo koje im je počesto potpuno nezamislivo. Jednake agencije pronaći ćete i u Rio de Janeiru, Kalkuti, Delhiju i Kairu. 

UN-ove statistike pokazuju kako četvrtina građana u urbanim sredinama živi u nekoj vrsti slama ili sličnog, marginaliziranog, naselja. Trebaju li turisti i putnici koji te gradove i države posjećuju zaista imati zatvorene oči te žmiriti do prijevoza do svog luksuznog resorta i pješčane plaže ili je možda čak i njihova dužnost suočiti se s time gdje su, što ih okružuje te što mogu po tom pitanju potencijalno učiniti.

"Slumming" i nije nov koncept. Sredinom 19. stoljeća bogatiji građani Londona su, počesto u pratnji policije, počeli zalaziti u zloglasni East End, gdje je klao i Jack Trbosjek. Pod krinkom dobročinstava, a ponekad samo kako bi se iščuđavali jadu i bijedi sugrađana ili pak odlazili u bordele. Mnogi su počeli i odlaziti u New York, u 'kvartove' Bowery ili Five Points (mjesta gdje se odigrava radnja Scorseseovog filma "Bande New Yorka") kako bi ih "usporedili" sa Londonom.

Neke su "birtije" čak dovodile narkomane i ovisnike o opijumu kako bi se drogirali ispred jer nema smisla da posjetitelj koji dolazi ostaviti novac bude uskraćen za doživljaj, a po ulicama bi makroi spremno "pripremili" i cijelu ergelu prostitutki.

National Geographic piše kako je San Francisco bio među prvim gradovima koji je formalno zabranio takvo "ismijavanje siromašnima".

"Ovo je veliki udarac vodičima koji bi po turi sakupili po dva dolara, a pred goste bi izredali sve narkomane, kockare, slijepe prosjake i musavu djecu koju bi uspjeli sakupiti", pisao je o tome 1909. New York Times. 

S druge strane profesor povijesti Seth Koven tvrdi kako su upravo takve "nehumane" metode dovele do toga da se više klase zaista odluče obračunati sa slamovima te poboljšati uvjete života. Oxford i Cambridge su počeli raditi na prijedlozima zakona i načinima kako pomoći, a to je dovelo i do gradnje niza kvartova, socijalne pomoći i drugih mehanizama suzbijanja siromaštva.

Mnogi vodiči kroz slamove kažu kako je ideja upoznavanja privilegiranih sa siromaštvom plemenita stvar. Na Trip Advisoru dobre ocjene ima i tura po slamu Mumbaija koju organizira kompanija "Reality Tour and Travel", a turisti imaju priliku vidjeti kako desetine tisuća ljudi skupljaju, tope i ponovno koriste tone i tone odbačene plastike u kojoj se grad guši. U isto vrijeme staju na "punktovima", promatraju perače koji ručno peru plahte iz gradskih bolnica i hotela ili skupljaju metal.

Dok su neki turom oduševljeni, drugi ostavljaju komentare kako bi trebalo naglasiti koliko je tura "dubinski šokantna i potresna". Jedan je gospodin pak rekao kako je fotografiranje strogo zabranjeno, radi čega je on imao osjećaj da se obrazuje, a ne da eksploatira siromašne.

Predstavnici agencije kažu kako posjetiteljima žele stanovnike slamova predstaviti kao "vrijedne, radišne te često sretne članove zajednice", no neki sociolozi uzvraćaju udarac tvrdeći kako se u turi uopće ne predstavljaju politički, povijesni i sociološki razlozi postojanja slama već s takvo "radikalno siromaštvo samo romantizira".

Mnoge je agencije, posebno u Indiji, "pokrenuo" i film "Slumdog Millionaire" iz 2008. godine koji je mnogima na zapadu po prvi puta "približio" način života u slamovima.

Neki su pak svoje teške uvjete odlučili okrenuti u svoju korist. Ranih devedesetih, piše National Geographic, u Južnoafričkoj Republici rasno segregirana područja jedva su dočekala na bilo koji i bilo kakav način "dovući" svjedoke koji bi onda svijetom pronijeli glas o njihovoj patnji.  

U Riu mnogi posjetitelji mogu besplatno prošetati favelama, posjetiti neke radionice, galerije, ili udruge te, po želji, donirati novac ili nešto kupiti.

"Ništa od njih ne skrivamo, niti se išta uljepšava ili dodatno poružnjuje", kažu vodiči.

Fotografkinja za National Geographic Hannah Reyes Morales kaže kako je ona imala dopuštenje grupe i organizatora da fotografira (iako se postavlja pitanje treba li za dopuštenje pitati obitelji čije nastambe nemaju vrata pa ih je lako fotografirati u "intimi" njihova doma). Njezina profesija novinarke, kaže, znači da je ona "samo promatrač" i svojevrsni "objektivni bilježnik" dok su mnogi turisti, kaže Morales, potajno telefonima snimali sve oko sebe.

Može li se moralno opravdati kada novinar, a kamoli onda "obični" turist na ulicama Havane zaustavi bosu majku i dijete te ih pita mogu li im pozirati, ili pak potajno fotografira starca koji kopni od gladi te pokušava prodati sušene banane. Je li to, u krajnjem slučaju, bolje ili lošije za one koji su na slici, a pomaže li nama putnicima da bolje razumijemo (i dokumentiramo) komplicirani svijet oko sebe ili bi bio red da se sjetimo da su i to ljudi s osjećajima i ponosom.

U svemu je, piše National Geographic, najvažnija intencija, i ono što nas kao posjetitelje te organizatore "tjera" i "nagoni" na to da hodaju kanalima Manile kojima vladaju apokaliptične scene, ili gledaju kako se djeca u slamu Kaira igraju s lešom krave usred potoka iz kojeg piju vodu. 

Svijet je povezaniji no ikada, i možda je blesavo pretpostaviti da će najsiromašniji ostati u izolaciji (niti je to dobro) ali "slam turizam" nije običan turizam, i mora se provoditi po visokim moralnim principima s dobrobiti građana na prvome mjestu, a tek onda "zadovoljstvom" (ako se to tako uopće može nazvati), posjetitelja.