Središnji ured za istragu nacionalnih socijalističkih zločina u Ludwigsburgu na jugozapadu Njemačke, stroga, blijedo-žuta zgrada iz 18. stoljeća u jugozapadnoj Njemačkoj. Ovu zgradu nacisti su koristili za zatvaranje političkih zatvorenika. Na to mjesto Guardian je poslao svog čovjeka kako bi posjetio mjesto na kojem rade posljednji lovci na naciste. Ulazak u Središnji ured i i danas nalikuje ulasku u zatvor; da bi se ušlo, mora se proći kroz bijela metalna vrata, a zatim kroz poseban sigurnosni ulaz.

Ured je 1958. godine osnovala zapadnonjemačka vlada kako bi naciste privodio licu pravde. Svake godine, šest istražnih "odjela", od kojih se svaki sastoji od jednog tužitelja, pretražuje svijet u potrazi za članovima Trećeg Reicha. Glavni tužitelj Jens Rommel, koji vodi operaciju, 44-godišnjak je s naočalama bez okvira i s trokutastim kozjom bradicom. Njemački tisak naziva ga nacističkim lovcem, ali Rommel ne voli ovaj izraz. "Lovac traga za trofejima", rekao je. "Ima pušku u ruci. Ja sam tužitelj koji traži ubojice i u ruckama imam kazneni zakon. "

Rommel i njegovo osoblje posjećuju mjesta nekadašnjih koncentracijskih kampova diljem Njemačke i istočne Europe kako bi pregledavali tamošnje zapise. Tijekom proteklog desetljeća ured, koji ima godišnji proračun od 1,2 milijuna eura, više od 20 puta išao je u Južnu Ameriku kako bi provjeravao tamošnje arhive.

Istražitelji većinu dana provode zatrpani birokratskim dokumentima, provjeravajući imena na njemačkim, ruskim, britanskim, francuskim i poljskim popisima. Riječ je o dokumentima SS-a o svakodnevnim stvarima iz nacističkog doba, poput izdavanja novih odora i zahtjeva za brak, inventura ratnih zarobljenika. Njihov je cilj pronaći posljednje žive naciste koji još nisu optuženi i još mogu biti suđeni.

Kad sam posjetio Ludwigsburg u svibnju, Rommel se pripremao za putovanje u Moskvu, gdje će pretražiti arhiv tražeći imena počinitelja iz logora Sachsenhausen koji su nacisti djelovali u blizini Berlina od 1936. do 1945. godine.

Tužiteljica Manuela Zeller probijala se pak kroz zapise iz Auschwitza i Ravensbrücka, tražeći nekoga čije ime još nije bilo provjereno od strane njezinih prethodnika. Njezin kolega Michael Otte to isto je radio za koncentracijske logore Buchenwald i Stutthof. A jedan od kolega tada je otputovao u Mauthausen u Austriji gdje je u ratu pobijeno najmanje 95.000 ljudi.

"To je ogromna operacija", rekao je Devin Pendas, povjesničar progona nacista na Boston Collegeu. "Radi se o zločinima koji su se dogodili davno, s tek krhotinama informacija o počiniteljima." Rommel je bivši kazneni tužitelj i ovom poslu pristupa na isti način na koji je istraživao slučajeve ubojstava, obrađujući arhive isto kao što je radio na scenama zločina. "Iza ovih riječi stoje zločini, jedino što ovdje nema krvi", rekao je.

Tužitelji Središnjeg ureda otkrivaju godišnje imena oko 30 počinitelja. Njihovi se slučajevi predaju regionalnim tužiteljima koji obično provode još jednu godinu naknadnih istraga i koji odlučuju hoće li pojedince tjerati na sud. Od početka 21. stoljeća njihov je rad doveo do šest kaznenih progona. U medijima je svaki slučaj nazvan "zadnji nacistički postupak", kao da se pisci, urednici i čitatelji nadaju da će to konačno biti kraj.

Danas, najmlađi osumnjičeni imaju 90 godina, a većina je nekoć bila na niskoj razini nacističke hijerarhije: stražari, kuhari, liječnici, telefonski operatori i slično. Optuženici često umru tijekom dugotrajnog sudskog procesa, pa su izgledi za osuđivanje mali. Djelomično kao rezultat toga, na Središnji ured mnogi gledaju s ambivalentnošću. "Ljudi teško vide smisao toga da se 90-godišnjaka strpa u zatvor", rekao je Pendas. Drugi gledaju u ured s poštovanjem, zadivljeni su onim što je uspio postići.

Kroz svoju povijest, uloga i stanje Središnjeg ureda predstavljali su bitno mjerilo razvoja njemačkog suočavanja sa svojom nacističkoj prošlosti. Nakon osnivanja 1958. godine 10 godina je bio izrazito aktivan prije iščezavanja iz svijesti javnosti zbog rasprostranjenog protivljenja daljnjim istragama njemačkih ratnih zločina. Danas, svaki dan koji prođe dodatno ugrožava ciljeve Središnjeg ureda.

U Rommelovom uredu na uglu drugog kata starog zatvora nalazi se 16 malih zastava, po jedna za svaku njemačku pokrajinu. "Moji šefovi", rekao je. 16 regionalnih ministara pravde uskoro će odrediti kada će se Rommelova istražna operacija zaustaviti. Jedan je regionalni ministar rekao novinarima da je 2025. mogući rok za Središnji ured da dovrši svoje istrage. Drugi to smatraju optimističnom procjenom, predviđajući da je kraj Središnjeg ureda mnogo bliži.

"Koliko Njemačka mora učiniti kako bi ispravila svoje prethodne zločine?", rekao je Pendas. "I koliko dugo treba to činiti?" Ova su pitanja progonila Njemačku od rata, ali su dobila na snazi s novim uzletom desno populističkih pokreta kao što je Alternativa za Njemačku. Ranije ove godine, jedan AfD-ov političar pozvao je Njemačku da se prestane iskupljivati za svoje nacističke zločine.

Ipak, sama činjenica postojanja postojećeg Središnje službe svjedoči o razmjerima nacističkih zločina i podsjeća na opasnost od uspona reakcionarnog nacionalizma u Njemačkoj i inozemstvu. U SAD-u paralelne institucije su pod prijetnjom zatvaranja.

Trumpova administracija planira zatvoriti skromni Ured za globalnu kaznenu pravdu State Departmenta, koji je zadužen za pružanje podrške međunarodnim kaznenim progonima počinitelja ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida; njegov direktror, Todd F Buchwald, već je premješten. Kao što je njegov prethodnik, Stephen J. Rapp, ranije ove godine za New York Times rekao: "Obećanje 'nikada više' pokazalo se da je teško održati."

Iza vrata u podrumu Ludwigsburgove stare zgrade zatvora nalazi se "blago" Središnjeg ureda, kako to naziva Rommel. Arhiv sa 1,7 milijuna žutih i zelenih indeksnih kartica bilježi imena masakara, bitaka, koncentracijskih logora, žrtava, svjedoka i počinitelja. To je najopsežniji repozitorij nacističkih zločina i poslijeratni pokušaji da se nacistički režim izvede pred lice pravde. Svatko tko je ikada svjedočio ili čak bio spomenut tijekom nacističkog suđenja ima karticu. No, zapis još nije dovršen i dio posla Središnjeg ureda je ispuniti praznine. "Svakog dana dodajemo nove kartice, mijenjamo kartice", rekao je Rommel.

Postoji samo jedna kopija Ludwigsburške arhive, pohranjena na mikrofilm na tajnom mjestu. Zaštita indeksa je ključna kako bi se osiguralo da se ratne zločine uvijek može progoniti i da ništa nije zaboravljeno ili nedokumentirano. Stoljećima je većina mirovnih sporazuma pokušavala uništiti sjećanje na rat, praksa koja se protezala još od Vestfalskog ugovora iz 1648. godine koji je tražio "trajni zaborav i amnestiju" s obje strane.

Tek nakon što je Versailles iz 1919. godine odredio krivnju prema Njemačkoj za započinjanje Prvog svjetskog rata i zatražio uhićenje i suđenje njemačkim dužnosnicima, princip amnestije i zaborava je napušten.

Versailles je postavio temelje za procesuiranje ratnih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata. Bio je to proces pokrenut i prije nego što su se nacisti predali savezničkim snagama u Reimsu u Francuskoj 7. svibnja 1945. U trenutku smrti Adolfa Hitlera, Komisija UN-a za ratne zločine podignula je optužnice i otvorila stotine dosijea. Povjerenstvo, osnovano 1943. za istrage kaznenih djela osovinskih ovlasti, dokumentira optužnice protiv 36.000 njemačkih i japanskih dužnosnika, od kojih je najmanje 10.000 osuđeno u idućih pet godina.

Ove napore nisu svi odobravali. Neki su međunarodni sudionici imali osjećaj da su dugogodišnji Nürnberški procesi bili "šokantni gubitak vremena", kako je to ocijenio britanski sudac s tog suđenja Sir Norman Birkett. U Njemačkoj je tisak prikazivao rasprave kao pokušaj ponižavanja zemlje. "Ako želite razumjeti zašto je Središnji ured uopće stvoren, razmotrite ga kao protu-projekt protiv Nürnberga", kaže posvjesničarka Annette Weinke. "Htjeli smo prošlost uzeti u svoje ruke."

Između 1945. i 1949. zapadnonjemački sudovi izdali su 4600 presuda za nacističke zločine, ali nakon stvaranja Savezne Republike 1949. prevladava želja za oprostom i zaboravom s obje strane Atlantika. Kako su komunisti postali najveći neprijatelj, javnost se okrenula od obračuna s holokaustom. Mnogi nacisti osuđeni u sudskim postupcima nakon Nürnberga, pušteni su pedesetih godina, kada je niz nametnutih zakona o amnestiji koji je donio novootkriveni njemački parlament vratio mirovine nacističkih vojnika i priznao 20.000 nacista koji su prethodno bili zatvoreni zbog "zločina protiv života".

Prema njemačkom povjesničaru Norbertu Freiju, gotovo 800.000 ljudi imalo je koristi od zakona o amnestiji. Do konca desetljeća, tisuće nacista oslobođene su iz njemačkih zatvora i rehabilitirane, dobivajući udobna namještenja u pravosuđu, policiji i državnoj upravi.

Istodobno, nova suđenja postepeno su otvarala oči javnosti pred jezivim zločinom koji je počinjen, osobito u istočnoj Europi. Godine 1958. 10 bivših policajaca iz jedne pokretne jedinice za ubijanje osuđeno je za ubojstvo više od 5000 litavskih Židova. Bilo je to u Ulmu i bilo je to prvo suđenje nacistima u zapadnonjemačkom pravosuđu, a eksplodirao je "poput bombe" na njemačkoj psihi, kaže Hans-Christian Jasch, direktor spomen-mjesta i muzeja u Wannseeu gdje su nacisti dogovorili "konačno rješenje židovskog pitanja" 1942. godine.

Süddeutsche Zeitung objavio je komentar s naslovom "Noch sind die Mörder unter uns" ("Ubojice još uvijek među nama"), tražeći više suđenja. U to vrijeme istočnonjemačka propaganda tvrdila je da SR Njemačka šuruje s bivšim nacistima i tako je kancelar Konrad Adenauer stvorio je Središnji ured.

Bilo je to još 1958. godine. Ali zapravo ured nikada nije zamišljen da revidira zapadnonjemačku politiku amnestije i reintegracije. Njegova je funkcija trebala biti uglavnom simbolična - neka vrsta alibija za zapadnonjemačku državu koja je htjela pokazati da provodi poslijeratnu pravdu, iako zapravo nije progonila ljude iz nacističkog establišmenta. Baš zato Središnjem uredu nije dopušten samostalan progon nacističkih kriminalaca. Rad mu je otežavalo i to što njemački zakon nije sadržavao posebne odredbe za ratne zločine i zastare, pa je progon određenih zločina postao gotovo nemoguć nakon 1960. godine.

Kad je ured poslao niz imena regionalnim tužiteljima, zapadnonjemačko državno vodstvo i javnost bili su zbunjeni. Središnji ured "osnovan je usprkos mišljenju javnosti, a ne u skladu s njim", rekao je Pendas.

Osoblje je pribavilo dokaze za sudske postupke za suđenja za Auschwitz u Frankfurtu, koja su trajala od 1963. do 1965. "U većini njemačke javnosti ona su izazivala ravnodušnost, ako ne i otvoreno neprijateljstvo", rekao je Pendas. Anbkete u njemačkoj javnosti da li da suđenjan nastave ili ne, pokazale su da je 57 posto Nijemaca bilo protiv.

Godine 1969. njemački Vrhovni sud zadao je udarac Središnjem uredu kada je srušio presudu jednom stomatologa iz Auschwitza i bivšeg člana SS-a na temelju toga što rad u koncentracijskom logoru nije bio zločin po sebi. Kao rezultat toga, tužitelji su bili prisiljeni prekinuti istragu kroz glavni ured Reicha za sigurnost, primarnu organizaciju odgovornu za provedbu Hitlerove politike masovnog ubojstva. Također je holokaust time stao biti tretiran, i u javnom mnijenju i pravno, kao niz običnih ubojstava, a ne stvar državnog genocida.

Nakon 1969. godine, rad Središnjeg ureda zastao je, tužitelji su se usredotočili samo na nekoliko bivših nacističkih dužnosnika s dokumentiranim ubojstvima. Iako je niz javnih rasprava u šezdesetim i sedamdesetim godinama doveo do ukidanja ograničenja, tisuće muškaraca i žena koji su služili kao kotači u stroju genocida - kao stražari logora, liječnici, policajci, administratori, radio operateri - nikada nisu prisiljeni na javno suočavanje sa svojom krivnjom. Tijekom sljedeća četiri desetljeća Središnji ured se povukao iz obzora javnosti, mnogi su zaboravili da je ikada postojao. Da bi od 2007. godine niz značajnih slučajeva sve promijenio.

U siječnju 2007. njemački sud je osudio Mounira el Motassadeqa na 15 godina zatvora jer je, dok je studirao u Hamburgu kao marokanski državljanin, proslijedio novac Marwana al-Shehhiju, počinitelju napada od 11. rujna. Osuđen je za 246 točaka za ubojstvo, jedno za svakog putnika na četiri oteta aviona.

Odluka je imala značajan utjecaj na progon nacista. Ako je Motassadeq mogao biti kriv za pomaganje u ubojstvu, onda može i John Demjanjuk, bivši čuvar u logoru za istrebljenje Sobibor u Poljskoj. Thomas Walther, odvjetnik koji je u to vrijeme radio sa Središnjim uredom, došao je s takvom strategijom.

Waltherova objava došla je upravo na pedesetu obljetnicu uspostave Središnjeg ureda. Ured je bio na rubu relevantnosti, no slučaj Demjanjuk pomogao je opravdati nastavak njegovog postojanja, a Kurt Schrimm, tadašnji šef Središnjeg ureda, iskoristio je slučaj i obljetnicu kako bi ured prikazao kao uspjeh poslijeratne zapadnonjemačke vlade.

2011. 91-godišnji Demjanjuk osuđen je za 28.060 ubojstava - broj ljudi koji su pobijeni u Sobiboru tijekom četiri mjeseca 1943. kada je on tamo služio.

2013., godinu dana nakon Demjanjukove smrti, Središnji ured pripremao je slučaj "Auschwitz", koji se sastojao od 30 živih bivših pripadnika logora u Auschwitzu kojima se moglo odmah suditi prema logici Motassadeqove odluke. Na sudu je završilo njih samo pet. Ernst Tremmel, bivši čuvar u Auschwitzu, umro je 2016., nekoliko dana prije nego što je na sudu trebao dati iskaz. Oostali su ili poumirali ili su proglašeni nesposobni za suđenje.

Bivši čuvar 95-godišnji Reinhold Hanning osuđen je u lipnju 2016. kao pomagač u više od 170.000 ubojstava, ali je umro 30. svibnja ove godine, nekoliko dana prije nego što mu je, kako se očekivalo, Vrhovni sud odbio žalbu. Jedno suđenje, 96-godišnjem bivšem liječniku iz Auschwitza Hubertu Zafkeu, još je uvijek u tijeku, ali je sudac tako loše vođen da je glavni sudac postao prvi u povijesti koji je na nekom suđenju za Auschwitz smijenjen zbog pristranosti.

Rommel je u Središnji ured došao, pomalo nevoljko, 2015., usred tih slučajeva. No, privlačnost proučavanja prošlosti ne kao povijest, već kao zločina, potaknula je Rommela da se time pozabavi. Prema riječima Rommela, vlada je također željela da netko relativno mlad vodi organizaciju "kako bi se izbjegao dojam da završavaju posao".

2016. Rommel je tužiteljima uputio 30 slučajeva. Iste godine Oskar Groening postao je prva osoba iz Auschwitza uspješno osuđena po presedanu iz slučaja Motassadeq. Groeningovo ime bilo je na listi UN-ove komisije za ratne zločine poljskih optužnica za Auschwitzu još iz 1948. Ali nakon što je komisija raspuštena, niti jedna od savezničkih snaga nije dostavila Središnjem uredu kopiju 36.000 optužnica. Taj bivši "knjigovođa Auschwitza" pristao je 2005. da ga intervjuira Der Spiegel. Groening je opisivao kako je razvrstavao u imovinu židovskih zatvorenika, oduzimao im novac i čuo krikove iz plinskih komora. "Opisao bih svoju ulogu kao 'mali zupčanik u stroju'", rekao je. "Ako to možete opisati kao krivnju, onda sam kriv, ali ne dobrovoljno. Pravno govoreći, nevin sam."

U to je vrijeme Središnji ured proslijedio je članak lokalnim tužiteljima, ali tek nakon Motassadeqa, izricanje kazne Groening postalo je moguće. Prag za krivnju bio je znatno smanjen, a 70 godina nakon zločina ponovno je bio moguć progon. Groening je imao 20 godina kada se pridružio SS-u, 96 kad je osuđen u Hanoveru i zaključeno je da je sposoban odslužiti kaznu od četiri godine.

U ožujku sam s Manuelom Zeller i Michaelom Otte putovao u Buenos Aires gdje su pokušavali dovršiti bazu podataka nacista koji su pobjegli u Argentinu nakon rata. Otišli su s malo nade; u više od 20 ekspedicija u Brazil, Peru, Čile, Argentinu i Paragvaj nije bilo osude. Prije nekoliko godina identificirali su bivšeg liječnika koncentracijskog logora koji je pobjegao u Peru, ali pokazalo se da je već mrtav.

"Cilj nije uvijek dovesti nekoga ispred suca, već i moći zatvoriti arhivu i reći: 'U redu, sad znamo'", kazao mi je Otte, običan, ćelavi tužitelj, na večeri u staroj četvrti San Telmo u Buenos Airesu. "To je da buduće generacije znaju što se dogodilo." "Pokušali smo ući i u Paragvaj, ali su rekli: 'Ovdje nemamo nacista'", rekao mi je.

Prije nego što je Rommel preuzeo ured 2015. Die Welt, konzervativna novina, objavila je članak koji kritizira troškove organizacije, pod naslovom "Njemački lovci na naciste na odmoru u Južnoj Americi?". Bio je popraćen fotografijom plaža u Rio de Janeiru.

Rommel je previše svjestan zakašnjenja svojih napora i činjenice da vrijeme istječe. Ali on je potaknut osjećajem konačnosti - svijesti da ako Središnji ured ne dovrši inventar nacističkih počinitelja, nitko neće. "Čak i ako sada ne uhvatimo mnogo počinitelja, to je važno i za preživjele i njihove rođake, kao i za njemačko društvo", rekao mi je u Ludwigsburgu. "Mislim da je zbog toga sve moje kolege ovdje, da danas pokušaju učiniti sve što je moguće."

Otte i Zeller u Buenos Airesu potražili su popise ljudi s europskih brodova koji su se pojavili između 1939. i 1968. koji su stigli u luku tražeći azil, priliku i, prečesto, mjesto za skrivanje.

Adolf Eichmann, logistički um holokausta stigao je u Hotel de Inmigrantes 1950. pod imenom Ricardo Klement. U isti hotel godinu prije toga stigao je i liječnik Josef Mengele, koji je radio pokuse na zatvorenicima. Potraga za nižim pripadnicima SS-a bila je utoliko lakša nego za ovom dvojicom zato što drugi nisu očekivali da će odgovarati za svoje zločine, pa se nisu potrudili prikriti identitet po dolasku u Južnu Ameriku.

Zeller i Otte proveli su sljedeća dva tjedna pregledavajući popise popisa putnika između 1959. i 1962., zabilježivši imena svakog Nijemca koji je mogao služiti nacističkom režimu i koji bi još mogao biti živ. Muškarci i žene koje su tražili morali su se roditi između 1918. i 1931. godine (14 je njemački prag za kaznenu odgovornost, a Središnji ured neće otvarati predmete protiv starijega od 99), što znači da bi bili između 28 i 44 godine kad su stigli u Buenos Aires u godinama između 1959. i 1962.

Do kraja putovanja Otte i Zeller prikupili su više od 1000 imena mogućih počinitelja. Službenicima Središnjeg ureda trebat će oko 12 mjeseci da ih usporede s imenima arhivi. Ako se neko ime iz Buenos Airesa poklopi s popisom SS-ovih časnika, Otte će otvoriti istragu.

Tijekom posljednje noći na zadatku u Buenos Airesu, Otte i Zeller su rekli da su svjesni da su oni najvjerojatnije posljednji koji rade svoj posao. U međuvremenu je, tijekom desetljeća postojanja ureda, sve ono što se gomilalo u Ludwigsburgu u zgradi iz 18. stoljeća pretvorilo bivši zatvor u labirintsku uspomenu na žrtve holokausta.

Usprkos nesavršenom mandatu i skromnim nalazima, Središnji ured pruža model za zemlje koje bi mogle biti prisiljene ponovno procjenjivati svoju zločinačku povijest.