Ostavljaju sve da bi pobjegli krvoločnom diktatoru
Bilo je oko ponoći, kada je Park Hyun-woo osjetio kako nešto nije u redu. Negdje na pola puta po Kini na napuštenoj benzinskoj stanici, približavala im se policija, a njemu je stigla poruka na mobitel u kojoj je pisalo: Bježi, sakrij se.
On i njegov otac bježali su iz Sjeverne Koreje, i krenuli na opasno putovanje preko tisuću kilometara po Kini kako bi došli do zemalja koje tradicionalno odobravaju azil onima koji bježe iz Sjeverne Koreje. Ako ih uhvate u bijegu vraćaju ih natrag, pod prisilom u zemlju koja prebjege doživljava kao izdajnike i kažnjava smrću.
U strahu zbog te sudbine Park je izbjegavajući kamione trčao preko kineske autoceste, a policija ga tim putem ipak nije slijedila. Park je bio slobodan, ali i izgubljen, a otac je ostao iza njega. I nije znao što mu se dogodilo, piše The Wall Street Journal.
Posljednji povijesni susreti predsjednika Kim Jong Una sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom i predsjednikom Južne Koreje Moon Jae inom, iako po njihovom mišljenju plodonosni, nisu ostavili velikog traga na svakodnevnom životu običnih građana koji su i dalje riskirali svoje živote kako bi pobjegli iz zemlje.
Aktivisti kažu kako većinu njih pokreće želja za boljim životom i ujedinjenjem sa članovima obitelji koji su već pobjegli, i žive na sigurnom u Južnoj Koreji.
"Mnogi postaju svjesni da ovdje nema budućnosti", rekao je Ji Seong-ho koji je iz Sjeverne Koreje pobjegao 2006. godine i sada je direktor neprofitne organizacije Now Action and Unity for Human Rights koja pomaže drugima da pobjegnu iz Sjeverne Koreje.
Od kada je Kim naslijedio vlast 2011. godine od svog oca bježanje iz zemlje postalo je sve teže. Sagradio je nove ograde, i smanjio broj ljudi koji bi na granici mogli pomagati prebjezima. Kina je uvela nove kontrolne točke i postavila nadzorne kamere uz granice. Ove godine 1042 osoba prebjeglo je iz Sjeverne Koreje, a mnogi od njih sam ulazak u Kinu platili su 18.000 dolara, što je pravo bogatstvo za stanovnike ove siromašne zemlje. Cijena se kroz godine povećala za pet puta.
26-godišnji Park i njegov otac bili su jako dobro upoznati sa rizicima. Radili su na željeznici, i živjeli, kako bi mnogi rekli, ugodnim životom u sjevernokorejskoj provinciji u blizini kineske granice. Njegove sestre već su ranije napustile zemlju i obitelji redovito slale novac. Mnogi će reći kako su uživali u luksuznom životu, u kojem su mogli jesti i meso kakvo su željeli.
No taj novac, ilegalan u Sjevernoj Koreji, bio je i jako opasan, a oni su strahovali da će njegovim trošenjem privući pažnju. Obitelj je bila obilježene njihovim bijegom i tako su uništene sve njihove mogućnosti za bilo kakvim profesionalnim napredovanjem. Parku su nedostajale njegove sestre koje su ga odgojile nakon što im je umrla majka dok su bili djeca.
Odlučili su pobjeći. Kako ne bi izazvali sumnju u kući su sve ostavili netaknuto, ponijeli su samo uspomene, snimke fotografija koje su pospremili na sigurno, u svoje pametne telefone, na karticu. Sve ostalo ostavili su. I nikome nisu rekli da odlaze.
7. veljače 2017.
Park i njegov otac razdvojili su se, a ponovno susreli u tami u blizini zamrznute rijeke Tumen. Obojica su pojela kuhano jaje i u usta stavili plastičnu vrećicu sa otrovom za štakore, u slučaju da ih pronađu. Zajedno su se šuljali zamrznutim poljima riže i kroz ledenu vodu, u nadali da ih nitko neće vidjeti. Jedna sestra čekala ih je na kineskoj strani. Iako ga je od hladnoće tresla zimica, Park se smijao od sreće što nakon toliko godina vidi svoju kćer. Provukli su se ispod ograde i utrčali u kombi koji ih je odveo do sigurne kuće. Tu su zapalili i pokopali svoju odjeću.
10. do 15. veljače 2017.
Tri dana kasnije, na željezničkoj postaji u Yanji priključili su im se i drugi koji su bježali iz Sjeverne Koreje. Sjedili su u tišini, i u nadi da će se stopiti sa gomilom ljudi na stanici. Nakon što su sigurno stigli u Shenyang, grupa se razdvojila a sjevernokorejski pastor ispratio je Parka i njegovog oca na drugi vlak za Jinzhou. U njegovoj kući ostali su nekoliko dana i tu po prvi put doživjeli tuširanje s toplom vodom, prvi put ćuli za Isusa i prvi se put pomolili.
15. do 16. veljače 2017.
Noćni vlak odveo ih je u Peking, gdje im se priključilo još prebjega. Posrednici su im savjetovali da se okupaju i obriju, a ženama da poprave svoju šminku kako bi se stopile sa gomilom. Zatim su se ukrcali na jedan od mnogih buseva za Kunming, njihovu posljednju destinaciju u Kini.
16. do 19. veljače 2017.
Park je osjetio da nešto nije u redu nakon što je autobus stao na napuštenu benzinsku oko ponoći. Dogovorili su se da će, ako dođe do problema, početi trčati. Sam. Nakon što im se približila kineska policija, napravio je upravo to. Danima se skrivao na groblju u planinama i preživljavao s ostacima hrane koje su ostavili posjetitelji koji su na tim prostorima obilježavali kinesku Novu godinu. Kada je pojeo svu hranu, spustio se u selo. Kupio je nešto voća i uspostavio kontakt da posrednicima, koji su mu najavili kako će poslati automobil koji će ga odvesti u Kunming.
19. do 20. veljače 2017.
Putovanje iz Kunming prema Laosu bilo je jako teško za Parka. U grupi sa ostalim Sjevernokorejcima, po noći je hodao kišnim šumama uz pomoć lokalnih vodiča, koji su iscrpljene prebjegle hranili na žlicu. Jedna starija žena više nije imala snage za put, pa ju je Park nosio. U Laosu su putovali automobilom prema rijeci Mekong, što je bila njihova posljednja prepreka prije Tajlanda. U toj rijeci utapanje je uobičajena pojava, a samo mjesec ranije dvije su žene nestale nakon što su im brodovi uhvaćeni na rijeci.
Park i njegova grupa sigurno su prešli uz pomoć drvenih brodova. Nakon toga ušetali su u policijsku postaju u Chiang Khongu gdje su ih dočekali sa osmijehom.
20. veljače do 24. ožujka
Nakon nekoliko dana Park je završio na sudu, nakon čega je prebačen u centar u Bangkoku. Ubrzo je predan južnokorejskim dužnosnicima uz pomoć kojih je stigao u Seul. 24. ožujka prvi je put letio avionom. U tom trenutku bilo je niz pitanja o sudbini njegova oca. A kako je običaj da pridošlice u Južnoj Koreji provedu nekoliko mjeseci u vladinim ustanovama, gdje se provjerava njihov identitet, prikupljaju informacije i gdje ih se trenira za život novom svijetu, Park nije mogao nastaviti potragu za ocem.
Tu su odgovornost preuzele njegove sestre, domaćica i buduća medicinska sestra.
One su saznale kako je otac uspio pobjeći policiji na toj benzinskoj postaji gdje su se razdvojili, no kako je uhvaćen u blizini Laosa dok se pokušavao ukrcati u drugi autobus. Nakon toga je nestao.
U lipnju te godine saznali su kako im je otac u zatvoru u Liaoningu, provinciji na granici sa Sjevernom Korejom. Nije im bilo jasno hoće li ga poslati natrag u Sjevernu Koreju, a pokušavale su lobirati za njegovo oslobađanje. Sastale su se sa američkim i dužnosnicima UN-a. Mlađa sestra u jednom je trenutku kampirala ispred kuće južnokorejskog predsjednika Moon Jae-ina i predala mu pismo u kojem ga je molila za pomoć.
"Željeli smo jesti za istim stolom, provoditi praznike zajedno i ostarjeti zajedno, poput bilo koje druge obične, normalne obitelji", napisala je.
Ministarstvo vanjskim poslova osigurava potpunu diplomatsku podršku prebjezima, dezerterima, kako bi osigurali da su sigurni i da ih se neće prisilno vratiti u Sjevernu Koreju. Nakon više od godine dana u zatočeništvu, ovog svibnja njihov je otac pušten. Danima su se pitali hoće li sretno stići, dok je opet uz pomoć posrednika prelazio Kinu. Naposljetku je stigao u Vijetnam, i predan južnokorejskim dužnosnicima.
U kolovozu ove godine konačno je nakon 11 godina vidio svoju djecu u blizini Seula. Trebalo mu je godina i pol dana, i više od 8000 km kako bi stigao do destinacije koja je udaljena samo nešto više od 600 km od njegovog doma.
Prvi je put upoznao i svog unuka, a nije se ni primijetila neugoda i nervoza koja je pratila taj obiteljski susret nakon dugo godina.
"Sada je sve dobro", rekao je kratko.
Nkaon što je obitelj na okupu, njegov sin nastavlja studiji kako bi postao željeznički operater.
"Možda bi nakon novog ujedinjenja, mogao biti prva osoba koja upravlja vlakom odavde do Sjeverne Koreje", rekao je, aludirajući na mogućnost željezničke pruge koja bi povezala dvije Koreje ako mirovni razgovori budu napredovali.
"Mogao bi proći i kroz svoj rodni kraj", naglasio je.