Prvi put sam srela Andyja Warhola u Washingtonu, u Bijeloj kući", kaže Farah Pahlavi, danas 80-godišnja udovica posljednjeg iranskog šaha Reze Pahlavija. Ona i suprug morali su otići u egzil 1979. godine, nakon Islamske revolucije kad je na vlast došao ajatolah Homeini. 

'Šahbanu', kako ju je nazvao njezin suprug Pahlavi nakon krunidbe, i kako ju i danas  zovu pristaše kraljevske obitelji, ovih je dana bila u Londonu. S novinarom BBC-a dogovorila je susret u knjižnici na Piccadillyju i sa sobom donijela monografiju "Iranska moderna: Carica umjetnosti", te se prisjetila svog boravka u Americi 1975. godine kad su nju i njezinog supruga na ručku ugostili tadašnji američki predsjednik Gerald Ford i njegova supruga Betty. 

Raskošna nova knjiga otkriva nevjerojatnu priču o kolekciji od oko 300 umjetnina zapadne moderne koju je otkupila iranska kraljevska obitelj tijekom 70-ih godina, a supervizorica je bila upravo Farah Pahlavi. 

Na naslovnici monografije je zato i njezin portret koji je naslikao Andy Warhol, na kojem ima plavo sjenilo na kapcima i roza ruž koji odskače od živahne žute pozadine. Portret datira iz 1976. godine, godinu dana nakon njihovog susreta u Bijeloj kući kad je, kako priča Farah Pahlavi, "Warhol od nje bježao iz sobe u u sobu, vjerojatno jer je mislio da želim s njim plesati. A bio je vrlo sramežljiv” smije se Farah.

Ipak, ne previše sramežljiv da ne bi pristao portretirati Farah, koju su u to vrijeme zvali 'Jackie Kennedy Bliskog istoka'. U ljeto 1976. Warhol je došao sa svojim menadžerom Fredom Hughesom u tadašnji njezin dom - Niavaran palaču u Teheranu, da bi ju fotografirao Polaroidom dok je na sebi imala odjevenu običnu bluzu bež boje, a iz te fotografije nastat će serija njezinih portreta. 

“Sjeverni Tehran podsjećao me neodoljivo na Beverly Hills,” prisjetio se jedan član Warholove pratnje, Bob Colacello, koji je odsjeo u Hotelu Intercontinental, gdje je Warhol, kako je ispričao, u sobu naručio kavijar. 

Nekoliko godina kasnije, Warhola su pozvali da napravi i drugi portret, i to Farahinog supruga, iranskog kralja - šaha Reze Pahlavija, no ovaj put morao je raditi prema fotografiji službenog kraljevskog fotografa. Godinu dana kasnije, dinastija Pahlavi je svrgnuta s vlasti i šah je s obitelji i suprugom odletio za Egipat, gdje je i umro 1980. godine. Bivša kraljica danas živi između dvije adrese - jedna je u Marylandu u Americi, a druga u otmjenom dijelu Pariza, u elegantnom stanu s pogledom na Seinu. Budući da su morali hitno napustiti Iran, Farah je morala u palači ostaviti i većinu umjetnina - njih oko 300, među kojima je i Warholov portret.  

GDJE SADA? Iran na raskrižju: Prekid prosvjeda ili nova revolucija

Danas ova kolekcija, koju je malo tko vidio, i koja je ostala netaknuta unutar zidina teheranskog Muzeja suvremene umjetnosti TMoCA, kojeg je Pahlavi otvorila na svoj rođendan 1977. godine u prisutnosti Nelsona Rockefellera, sadrži i remek-djela Francisa Bacona, Alberta Giacomettija, Renéa Magrittea, Pabla Picassa, Jacksona Pollocka, Pierre-Auguste Renoira, i Marka Rothka. Danas se njihova ukupna vrijednost procjenjuje na oko 3.000.000.000 američkih dolara.

Na pitanje nije li mogla, kad je napuštala zemlju, nešto od toga ponijeti sa sobom Farah odgovara:

“Sve što sam kupila bilo je za Iran, a ne za mene osobno da bih to mogla odnijeti sa sobom", govori ona. Jedini memento koji joj je ostao na ta vremena je četka za kosu koja je nekoć pripadala Warholu i koju je kupila na aukciji nakon što je napustila Iran. 

Prema njezinim riječima, iranska kolekcija moderne zapadne umjetnosti zasigurno je najveća i najvrednija od onih izvan Europe i Sjeverne Amerike. A nastala je zbog njezine osobne velike ljubavi i interesa prema umjetnosti i kulturi. Rođena kao Farah Diba 1938. godine u Teheranu, u obitelji koja je pripadala gornjem staležu. Udala se za šaha Rezu Pahlavija 1959. godine. Upoznali su se na recepciji iranskog veleposlanstva u Parizu, gdje je studirala. Na vjenčanju je nosila haljinu s potpisom Yves Saint Laurenta. Imala je tada samo 21 godinu i bila je njegova treća supruga. 

Kako kaže, uvijek je bila svjesna da je rođena u zemlji bogate povijesti, u zemlji s višetisućljetnom civilizacijom i kulturom. Na kraju krajeva, Kir Veliki utemeljio je prvu kraljevsku dinastiju Perzijskog carstva oko 550. godine prije Krista, a 1967. godine, ona je pokrenula Shiraz umjetnički festival, u istoimenom gradu u središnjem Iranu. 

Kao šahova supruga, često je kupovala slike kako bi pomogla mladim iranskim umjetnicima:
"U ono vrijeme bogati ljudi kupovali su drevne iranske umjetnine, a ne modernu umjetnost. Uvijek sam govorila vladi da kupuju slike, a ne ružni namještaj."

Sjeme iranske zbirke moderne zapadne umjetnosti posijano je tijekom kasnih 60-ih kad je Farah došla na otvaranje izložbe i razgovarala s njihovom umjetnicom po imenu Iran Darroudi. 

"Rekla mi je 'voljela bih da imamo neko mjesto gdje bi mogli izložiti naše radove'. Odmah sam se složila. Rekla sam joj da je to sjajna ideja i da bi trebali imati muzej." Pahlavi je dala zadatak svom bratiću, arhitektu Kamran Diba da napravi nacrt novog Muzeja suvremene umjetnosti na prostoru gdje su se održavale vojne parade. Danas je to Laleh, a prije se zvao Park Farah. Kamran, koji također danas živi u Parizu, tad je postao jedan od utemeljitelja Muzeja, a kako je rekao, inspiraciju je našao u elementima tradicionalne perzijske arhitekture, ali i spiralnim oblikom Guggenheim muzeja u New Yorku. Ideja je bila da institucija bude dio mreže muzeja pod pokroviteljstvom Farah Pahlavi, uključujući i nacionalni muzej tepiha koji je osnovan 1976. 

Nakon što je odlučila izgraditi novi muzej umjetnosti, Pahlavi je shvatila da će trebati i zbirka. Početkom 70-ih Iran je bio bogat: 

"To je bio razdoblje kada smo imali dobre prihode od nafte, ali je to ujedno i vrijeme kad su počeli svi naši problemi." Najprije je počela otkupljivati drevne iranske artefakte koji su stoljećima bili po cijelom svijetu. No, ubrzo je shvatila da će to biti preskupo, a moderna zapadna umjetnost, koju je također obožavala, bila je mnogo pristupačnija i mnogo dostupnija. Okupila je tim savjetnika koji su počeli od nule i stvorili zbirku moderne umjetnosti svjetske klase, počevši od kraja 19. stoljeća i impresionista. 

Njeni predstavnici započeli su pregovore s galerijama, pa čak i putovali u New York da traže savjet od stručnjaka u njujorškom The Metropolitan Museum of Art. 

"Htjeli smo se uvjeriti ima li slika vrijednost i je li cijena prihvatljiva. U međuvremenu kontaktirali smo i zamolili za pomoć i Fondaciju Maeght, poznatog muzeja moderne umjetnosti nedaleko Nice koji je osnovan 1964. godine."

U vrlo kratkom vremenu, njezin tim je prikupio zbirku moderne umjetnosti na kojoj su im zavidjele sve slične institucije na svijetu. Njezin suprug nije dijelio njezinu strast:
"Bio je zauzet s toliko mnogo drugih važnih stvari u Iranu, a nije bio ni posebno zainteresiran za stranu suvremenu umjetnost. Ali je podržao projekt koji je financirala nacionalna naftna tvrtka, koja je platila i sve umjetnine."

Kontra svih Emanuel Vidović je bio modernist, za kaznu je gladovao

Godine 1973. Iran je bio drugi najveći izvoznik nafte na svijetu i suprug je uvijek pomagao kad bi mi trebao budžet za otkup umjetničkih djela. Tako su kupljeni i 'Mrtva priroda s japanskim drvorezom" Paula Gauguina, ili pak rad Jacksona Pollocka 'Indijanska crvena zemlja' iz 1950. koji se smatra njegovim najvrednijim radom i koji je 2010. aukcijska kuća Christie's procijenila na čak 250 milijuna dolara. 

U određenom smislu, umjetničke akvizicije Farah Pahlavi podudarale su se sa šahovom tzv. 'Bijelom revolucijom' koja je modernizirala zemlju i uvela mnoge progresivne reforme. Bivše kraljičine suradnice Viola Raikhel-Bolot i Miranda Darling, opisuju je u predgovoru kao "dokaz utjecaja meke moći da zauvijek mijenja tkaninu naroda. Njezina vizija i predanost pretvorili su sedamdesete u zlatno doba za Iran."

Šahovim kritičarima to bi moglo parati uši. Što iranskom narodu predstavlja moderna umjetnost koju je ona kupila 70-ih godina prošlog stoljeća?

"Znate", govori Pahlavi, "čak i danas, u Engleskoj ili New Yorku, ne možete očekivati ​​da svi vole modernu umjetnost. Ali to je bilo pravo umjetničko blago zemlje. Umjetnost ujedinjuje ljude mnogo više od političkih govora. "

Ipak, nije li sve to zapravo samo dokaz rasipnosti režima u doba Reze Pahlavija koji je pridonio njihovoj propasti i progonu kraljevske obitelji iz zemlje? Na ovo pitanje odgovara: "Ni najmanje. Nije bilo ni jedne negativne reakcije." 

Osim što je provodila vrijeme s Warholom, tijekom stvaranja kolekcije, bivša iranska kraljica se susrela s još nekoliko umjetnika kojima se divila, uključujući Salvadora Dalía, Marca Chagalla koji je i živio u blizini Fondacije Maeght, kao i britanskog kipara Henryja Moorea, čiji je ruralni studio bio izvan Londona, u zaseoku Hertfordshireu, gdje ga je jednom i posjetila. 

"Kad sam ušla", prisjeća se, "pokazao mi je malu sliku i rekao:'Uvijek svakoga pitam isto pitanje - čiji je to rad?' Hvala Bogu, rekla sam Miró i to je bio točan odgovor. Bila sam vrlo ponosna." 

Prema izvješćima, jedna od Mooreovih skulptura koja stoji u Teheranu u vrtu TMoCA, oštećena je metkom. Rupa je još uvijek vidljiva: trajni podsjetnik na prevrat i iransku revoluciju. 

Jedna od najčudnijih činjenica je da ova iranska zbirka moderne umjetnosti nije tijekom revolucije bila ni uništena, ni raznesena. Postoje iznimke. Farah Pahlavi, koja je u Iranu bila osuđena na smrt nakon revolucije, sjeća se jednog dokumentarnog filma kojeg je snimila francuska televizija, u kojem se vidi da je jedan od njezinih portreta koje je napravio Andy Warhol, rasparan nožem. 

Štoviše, 1990. godine, slika Žena III, apstraktnog ekspresionista Willema de Kooninga iz 1953. godine zamijenjena je za jednu perzijsku minijaturu koja je bila u vlasništvu nekog američkog kolekcionara. U sceni kao iz trilera, zamjena je dogovorena na parkiralištu bečke međunarodne zračne luke. 

In memoriam Djela za pamćenje čovjeka koji je seks uveo u dnevnu sobu

Godinama, međutim, ova velika zbirka je ležala nevidljiva, unutar zidina muzeja u Teheranu. Dio zbirke prvi je put pokazan iranskoj javnosti tek 1999., dakle 10 godina nakon smrti ajatolaha Homeinija, koji je Iran iz monarhije pretvorio u Islamsku republiku. Idući put dio fundusa trebao je biti izložen u Berlinu 2016., no to se nikad nije dogodilo jer je izložba bila u posljednji tren otkazana. Ipak, neke od slika bile su pokazane javnosti kao najava izložbe. Novinar 'Sunday Timesa' posjetio je tu izložbu koja je bila otvorena samo dva sata, prije no što su stigli cenzori i uklonili rad Francisa Bacona iz 1968. godine. Triptih je prikazivao dvojicu golih muškaraca kako leže na krevetu jedan uz drugog. Novinar je napisao: "Pažljivo pogledajte. Kuke na kojima je visjela slika su još uvijek tamo. Homoseksualnost, u Iranu je zabranjena."

Ostaje pravi misterij zašto je ova zbirka uspjela izbjeći bijes teokracije Islamske republike. Vjeruje se da su i oni bili svjesni neprocjenjive vrijednosti fundusa. Neke slike, poput Renoirove 'Gabriele s raskopčanom bluzom' iz 1907. kojoj se vide gole grudi, nikad neće biti izložena u Iranu.

Pahlavi odbija špekulirati zašto lideri iranske revolucije nisu ni prodali, ni uništili kolekciju koju je ona stvorila. Na pitanje je li tužna dok gleda monografiju umjetničke zbirke koju više ne može vidjeti, ona odgovara:

"Ne. Nisam tužna. Nakon revolucije bila sam zabrinuta za slike ali srećom osim one jedne koja je razmijenjena, sve druge su još uvijek tamo. Sjećam se, 2005. godine jedan od direktora muzeja ipak je izložio neke od tih slika. Dobila sam e-mail od jedne mlade dame, iranske slikarice koja mi je napisala:'Kad sam se našla ispred Rothka, krenule su mi suze.' TMoCA posjeduje dva Rothkova rada, od kojih svaki danas vrijedi između 100 i 200 milijuna dolara. Dakle, sretna sam što ljudi ipak mogu vidjeti ta djela koja pripadaju Iranu. Znate, uvijek kažem, kad nešto posadite s mnogo ljubavi i vjere, to nikad neće propasti, ni umrijeti."