Sabbathov ‘’Paranoid’’ bio je početnica svakog prividno ambicioznoga garažnog benda. Ukorijenjen u supkulturu s nekontroliranim princem tame Ozzyjem Osbourneom, stvarao je nelagodu u vremenima dok su horori još mogli u stripovskoj mjeri prestraviti ćudorednije. Nasilje, koje se unutar naše kulture nikad zapravo nije ni dogodilo, pratilo je tek javnu percepciju mračnog heavyja. U tom će razdoblju Ozzy mirno slegnuti ramenima pa reći: “Pustite muzičare, uhvatite se oružja”. Black Sabbath okuplja se šezdesetih u Birminghamu. Kad su se napokon dočepali Londona i kluba Speakeasy, središta tadašnje glazbene industrije, uslijedio je fini debakl koji će u sljedećim godinama, pa i desetljećima, prerasti u dašak svježine. Popunit će prazan prostor koji je iza sebe ostavila beatlemanija. Osjećat će neumivenu, industrijsku generaciju s promjenama raspoloženja, rifovima i tonalitetom. Metal u svojoj srži nije bio toliko stvar brzine i tehnike, nego postupnoga građenja atmosfere. Toga je svjestan i Ozzy kad nastavlja kao solo igrač. Danas je neprikosnovena rock legenda kojoj po zvjezdanom statusu mogu parirati tek Judas Priest, Metallica ili Iron Maiden.

Vješto koketirajući i održavajući mitomaniju vješca i svećenika izvan snimanja solidnih albuma poput ‘’Ozzmosisa’’ (Epic, 1995.) započinje različite biznise. Nastaje Ozzfest (1996. - 2018.) jer ga živcira koncept drugih festivala koji funkcioniraju poput garažne rasprodaje. Tako postaje odskočna daska Slipknotu i Kornu. Tijekom snimanja MTV-jeva serijala ‘’Osbourneovi’’ (2002. - 2005.) pretjerana mu je slava ipak dozlogrdila, pa prestaje izlaziti. Drogu, alkohol, krize, bolesti i suluda stanja uma nikad nije skrivao niti umanjivao. Oduvijek iskren kad se devedesetih umirovljuje, mrtvo-hladno se vraća s izgovorom da mu je jednostavno bilo dosadno. O posljednjem albumu s Black Sabbathom, ‘’13’’ (Vertigo, 2013.), nema neko mišljenje, povjerava Stereogumu. ‘’Ordinary Man’’ (Epic, 2020.) nastaje nakon deset godina stanke i spašava mu život. Suradnja s mladim, uspješnim producentom Andrewom Wattom zbog snimanja s Postom Maloneom na prvu se loptu može učiniti kao komercijalni kolač. No Ozzy se u stvari vraća korijenima, a Watt aranžmanima pristupa poput zagriženog fana. Neizbježan je proces starenja, ali ne bilo kakvog kad ujedno propituješ stanje slave: “Don’t forget me as the colours fade, When the lights go down, it’s just an empty stage, Okay”.

Spašavanje života muzikom nastavlja se i ove godine s albumom ‘’Patient Number 9’’ (Epic, 2022.) i radom s Wattom. Više nema povlađivanja, život i smrt zbrajaju račune u praktički Rock’ n’ roll kući slavnih. Sviraju Sabbathov Tony Iommi, Eric Clapton, Jeff Beck, dugogodišnji Zakk Wylde, Josh Homme (QOTSA), najmlađi Mike McCready (Pearl Jam), Chad Smith (RHCP) i pokojni bubnjar Taylor Hawkins (Foo Fighters). Na basu se izmjenjuju Robert Trujillo (Metallica), Duff McKagan (Guns N’ Roses) i Chris Chaney (Jane’s Addiction). Na kauču making offa ‘’Ozzy Osbourne Live Forever’’ krema je itekako svjesna odavanja počasti heavy naslijeđu, koje odbija tipiziranu introspekciju i sladunjavo nasljeđe. Neopterećen mlađom publikom, odlučan da se vrati na pozornicu (a to mu je i uspjelo u poluvremenu NFL-a), snima album relativno jednostavnih melodija koje brzo uđu u uho. Starinski, a opet moderan. Lirski oslonjen na bol, fizičku i duševnu, Ozzy ne uspijeva toliko iznenaditi, koliko ponuditi suludi vremeplov u zvuk sedamdesetih gdje se ne pjeva o ljubavi, nego samo o psihijatriji. Solaže su opake i ne zasjenjuju vokal.

Naslovni singl “Patient Number 9” tako zvuči kao susret sa starim prijateljem i izravni nastavak “Ordinary Mana”. Klasično dobru stvar pred kraj propara fina Beckova solaža (nimalo mlaka kao njegove zafrkancije s Johnnyjem Deppom). Balade “No Escape From Now”, “A Thousand Shades” ili “God Only Knows” funkcioniraju poput vintage izloga naglašavajući smrtnost i svijest o vlastitom položaju u rock univerzumu. Iommi i Clapton vraćaju nas u osjećaj stopljenosti i zvuka koji iako pripada prošlosti, samouvjereno zakoračuje u 21. stoljeće. Duševno zdravlje i ‘’ja-era’’ tematska je okosnica ‘’Nothing Feels Right’’, koju će iz ogledalca otrgnuti Zakkova solaža: ‘’My reflection beats me up, Smiling as I take that punch, My reflection is my favorite drug, yeah, yeah, yeah”. Oda masturbaciji i njezinoj potencijalnoj štetnosti ne dolazi ovaj put iz katekizma, nego iz ‘’Degradation Rules’’ kad Ozzy upire prstom: ‘’The hand that feeds you also turns you blind, turns you blind”.

Lice i naličje ‘’Patient Number 9’’ čine ‘’Immortal’,’ koja će namignuti grungeu poput Nosferata i ‘’Darkside Blues’’ sa završnim zlokobnim smijehom prepoznavanja. Ozzyju Osbourneu ovo je 13. samostalni album i ponovno atipični oproštaj, ili u njegovu slučaju nastavak nakon operacije vratne kralježnice, Parkinsove bolesti i korone. Odbija živjeti u sjećanjima, iako ih je debelo svjestan, čak i kad su u alkoholnoj izmaglici. Odbija i depresivnu starost, iako ga neumoljivo sustiže. Poharao je sa 73 godine Billboard. Nakon otvaranja s prvim mjestima sad je negdje na sredini. Dovoljno daleko od novih, prilično umjetnih ikona generacije Z poput Harryja Stylesa, a opet dovoljno blizu da bi se lagano odgovorilo na pitanje o relevantnosti izdavanja albuma rock djedice. Vraški dobar vampirski šoumen, sigurno. Ali tu da traje.