Pred kraj studenog učenicima je saopćena važna vijest: škola će prirediti svečani doček nove 1961. godine za vodeće rukovodioce Narodne Republika Bosne i Hercegovine, na čelu s drugom Đurom Pucarom Starim. To saznanje bilo je toliko dramatično da su se neki učenici rasplakali. I to oni najbolji! Od radosti ili od straha, to se ne zna. Kao što ja ne mogu znati koliko je stari konobar Franjo pretjerivao s pričom o suzama.
Ta vijest, naravno, nije bila ni tačna, ni istinita, premda nije bila ni skroz lažna. Bila je taman onakva kakve su vijesti koje smišljaju tajne službe, da bi pomoću njih prikrivale nešto o čemu se ništa nije smjelo znati. U subotu 24. prosinca, na Badnjak, naglasio je Franjo, pred školom se zaustavio crni mercedes, iz kojeg je izašao lično drugu Đuro Pucar. Nenajavljen je ušao u zbornicu, svi su poskakali sa stolica, na što je drug Stari rekao da je situacija takva i takva, i da drug Tito dolazi k nama da dočeka novu 1961. godinu.
U sljedećih sedam dana oni osjetljiviji vjerojatno nisu ni jeli, ni pili, ni spavali. O samom dočeku zna se sljedeće: iste te subote, 24. prosinca, nastavnici i demonstratori obaviješteni su da djeca, naravno, neće kuhati drugu Titu i ostalim drugovima. Ne, neće im kuhati ni njihovi nastavnici i demonstratori. Kuhat će oni najbolji naši kuhari koji i inače u ovakvim prilikama kuhaju za maršala i njegove goste. Oni će doći iz Zagreba i iz Beograda, možda i iz Ljubljane, a na nama je ovdje da ih prethodno samo upoznamo s kuhinjom.
Golemo je i duboko bio olakšanje i razočaranje direktora škole i njegovog tima. Golemo je bilo njihovo poniženje. U jednom se, naime, trenutku saznalo da nam na Novu godinu dolazi drug Tito, a već je u sljedećem trenutku rečeno da nismo dostojni da mu kuhamo! Ono što je, međutim, ostalo, bilo je da će naši mladi konobari i konobaričice služiti cijele noći, a da ćemo mi stariji samo stajati sa strane, kao osiguranje, ako zatreba. Ali nije zatrebalo. Drug Tito volio je mlade, govorio mi je te noći, u ljeto 2002, konobar Franjo, a mladi su savršeno obavili svoj zadatak. Nijedan poslužavnik nije se rasuo, nijedna čaša nije se prolila. Dvorili su maršala kao da su konobari od karijere, a ne djeca. Tako mi je rekao stari konobar Franjo, i tu bismo ovu priču mogli završiti.
Četvrt se stoljeća do moje djevojke stvarala legenda o tom najvažnijem događaju u povijesti Turističke škole, s kojim se ova neugledna obrazovna ustanova na čas vinula prema svojim herojskim vrhuncima, među polubogove i njihove gozbe, da bi se zatim sve vratilo nekim normalnim tokovima. Ili, ipak, malo iznad onog što je bilo prije, ipak s nekim visokim namom i tugaljivom gordošću, koji su iz legende proizašli. A legenda je bila tako sveprožimajuća i tako važna za
obične ljudske živote, da ju je i stari konobar Franjo morao ispričani nekome tko je od priče, e da bi u miru mogao umrijeti.
Eto, u takvu je školu išla moja djevojka, na koju sam ja bio ljubomoran, jer je u svemu bila tako savršena i jer se tako lako nosila s onim što bi mene sigurno sasvim ubilo u pojam. Što bi sa mnom ovakvim još bilo da sam se greškom upisao u konobarsku školu? I kako onda da ne budem ljubomoran? Bez obzira na to što mi je moja mati, u svojim redovnim ogovaranjima mog oca, od kojeg se u jedu i očaju mlada razvodila, govorila da su i on, i njegova mati, moja baba Štefanija, bili duševni bolesnici, jer su, zamisli, na nju bili ljubomorni. Bio sam svjestan da ponavljam očevu priču, da je nešto u meni krivo i nepopravljivo, ali nisam si mogao pomoći. Recimo, pamtim kako smo u Kamenarima, u Boki kotorskoj, dočekivali novu 1990. godinu, i kako sam očajan i bijesan, skamenjen s pivom u ruci, stajao u mraku disko kluba i gledao moju djevojku kako pleše, i kako to radi tako savršeno da joj se nikako ne mogu narugati. Tek me je moja nova crna punkerska kožna jakna malo pomaknula iz tog unutarnjeg mraka na svjetlo, i pružila mi neko samopouzdanje. Istina, ta jakna nije bila dio mene, moje pameti, hrabrosti, ljepote ni okretnosti - svega onog što mi je nedostajalo u odnosu na moju djevojku - ali je na takav način sa mnom srasla da sam se ja pomalo pretvorio u taj savršeni predmet. Uza sve ono što po svojoj naravi, i po svojoj nesreći i prirodi ljudskoj jest, čovjek je i biće predmeta koje naokolo sakuplja i na koje projicira sebe, u kojima se ogleda i u njima živi. Ti predmeti oslobađaju ga onog paradoksalnog, možda nikad razriješenog odnosa s vlastitim tijelom. Za mene, to tijelo, moje tijelo, vazda je bilo ružno i slabo. Sa svoje dvadeset četiri, ili skoro dvadeset i pet, a toliko godina imam u vrijeme plitvičkoga krvavog Uskrsa, kada započinje rat, i s ratom neka vrsta progonstva iz vlastite kože, ja sam se osjećao kao posjednik jednog od najnesavršenijih i najslabijih muških tijela u svijetu koji me okružuje. Osim toga, to Sarajevo u kojem sam živio bilo je mjesto gdje su se ljudima tražile i nalazile samo mane, i onda su te mane pretvarane u priče i osobne legende, i od tih su se mana u drugome gradili kompleksi, stvarali se strahovi, traume i nedostaci. Na taj način, u tim vječnim ruganjima i ismijavanjima, u tim utjerivanjima drugog u nepopravljivu grotesku njegova tijela, liječili su se vlastiti kompleksi, i relativizirali svoji strahovi, traume i nedostaci, na čijoj su izgradnji drugi usporedo s tim sudjelovali. Od ovog bili su izuzeti samo oni koji su u sebi nalazili neku veliku snagu, ili oni koji su sa sobom nosili neku veliku nesreću, koja ih je držala daleko od tih formativnih trauma vlastitog tijela. Ne znam, i nikad neću saznati, što je moju djevojku izuzimalo od tog općeg pomora duša i tijela, koji je vladao oko nas. Volio bih vjerovati da je to zato što je bila tako lijepa, a ne zato što ju je nešto, što nikada neću znati, obavijalo aurom velike nesreće.
U svakom slučaju, jakna mi je malo pomogla da se uz nju smirim. I pomoglo mi je, naravno, ono što se naokolo zbivalo, a u čemu sam se ja bolje snalazio. Ona je, naime, kao i veći dio njezine generacije, živjela izvan političkoga i povijesnog vremena. Živjela je u Jugoslaviji, u kojoj je postojala vrlo snažna iluzija identitetskog reda i sklada. Neki sitni nered u svemu je stvaralo to što sam ja bio Hrvat. Ustvari to što sam u to vrijeme, mnogo češće nego ikad kasnije, nalazio razloga da govorim, ili da pišem to da sam Hrvat. Red u tom malom neredu, u toj lahkoj zbunjenosti duše, unosilo je što se njoj Slobodan Milošević od prvoga dana naše veze činio kao gadni negativac, i što je oduvijek jasno osjećala kako biti Jugoslaven ne može biti isto što i biti Srbin, nego bi to moralo značiti da si Srbin taman onoliko i onako koliko si Hrvat. Ili koliko si Musliman. Ili koliko si Albanac. Da, čak i to, koliko si Albanac. Za tu vrstu matematike imala je neočekivanog dara i osjećaja. Nije me to činilo ponosnim, koliko je stvaralo bezgranično povjerenje u nju.
To povjerenje bilo je 1991. važno, jer čovjek u Sarajevu, u tom šarenilu svega i svačega, nije mogao znati što od koga može očekivati i kako će tko reagirati na prijetnju nasiljem, ili na promjenu pravila prema kojima se živi. Dok su na televiziji gledali sumorna lica generala Adžića i Kadijevića, koja su imala oblike, teksturu i boju stoput korištenih daski za meso, dok su opisivali stvarnost načinima koji sa stvarnošću, ali ni s Jugoslavijom i sa socijalizmom nisu mogli imati veze, i koji su vrlo jasno sugerirali kako bi mogao biti tretiran svatko tko se sa njima, makar i zbog vlastite djetinje gordosti, koja se u svojoj nemoći jedva razlikuje od one konobarske gordosti, pokaže neslaganje. U proljeće 1991. mnogo su brojniji bili oni koji će se s tim okrvavljenim daskama za meso složiti i suglasiti, nego onih koji će iskazati običan ljudski otpor. Temeljni model suglašavanja bio u stvaranju one vječne simetrije između dviju strana jedne agresije, sadržane u pitanju: nisu li te dvije daske za meso istovjetne onoj trećoj, glavi Franje Tuđmana? Nisu, jer je nemoguće stvarati ravnotežu između onog tko raspolaže silom, i onog tko bi da se od te sile obrani. Kao što je nemoguće raspravljati o skrivenim namjerama onoga tko se, kao slabiji, od sile brani. To sam tog proljeća govorio…
PRETHODNI NASTAVCI:
