Licemjerje nije tek prolazna mana ili društvena navika, ono je sofisticirana operacija samoprevare, perfidno izigravanje moralnog integriteta u korist puke koristi i trenutne moći. Svijet se sve više pretvara u kazalište, a njegovi glumci besramno igraju uloge koje ih najviše uzdižu u očima neuka puka. No kao i u svakoj grotesknoj predstavi, postoji trenutak kad se kulise urušavaju, šminka se topi, a groteskne maske postaju tragikomičnije od lica koja skrivaju.
U tom svjetlu treba promatrati i domaći nogomet, gdje se više ne natječe samo za bodove, nego i za pravo na vlastitu verziju istine. Nakon utakmice između Rijeke i Hajduka na Rujevici, ne prestaju se vući repovi. No ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijer pokaže svoj trag - i pokazala ga je, ne samo kroz rezultat, nego i kroz medijske i institucionalne reakcije. Dok se jedni prozivaju, o drugima se licemjerno šuti. Tek kad su pritisnuti u kut, razotkriva se tko stoji čvrsto na principima, a tko se okreće kako vjetar puše.
Prvi čin ovoga grandioznog licemjerja odigrao se kad je Hajdukov trener Gennaro Gattuso, nakon poraza, odlučio pred kamerama očitati bukvicu Jošku Jeličiću. Nije porazom i vlastitom nemoći frustrirani Gattuso bio u krivu - ali nije bilo ni mjesto ni vrijeme ni način. No pravo pitanje nije što je rekao Gattuso, nego zašto Jeličić, taj samoproglašeni prorok nogometne pravde, nesmetano i dalje isijava svoje otrovne “analize”. Sramotno je bilo slušati njegove komentare o, primjerice, Diallu, pogotovo u kontekstu rođenja njegova sina. Kad bi Jeličić bacao slične pogrdne komentare domaćim igračima, a ne strancima, pitanje je bi li i dalje bio miljenik establišmenta. Ali o tome se šuti. Jer licemjerje, znamo, ne podnosi samoanalizu. Njegova snaga leži upravo u tome da se održava zahvaljujući kolektivnoj šutnji i selektivnom moraliziranju.
Drugi čin komedije (ili tragedije, ovisi o perspektivi) događa se kad predsjednik Hajduka Ivan Bilić - isti onaj koji je novinaru Slobodne Dalmacije zabranio pristup Poljudu - besmisleno upozorava na medijske izvještaje o Hajduku, Gattusu i Ivanu Rakitiću. Dinamo na to odgovara podrugljivim komentarom na svojim društvenim mrežama, kao da su oni branitelji slobodne riječi, nevini od svakog pritiska na medije. Međutim, isti taj Dinamo je 16. prosinca 2024. godine histerično reagirao na tekst Dražena Antolića u Sportskim novostima, pišući gnjevna otvorena pisma glavnom uredniku. Tad nije bilo reakcije sportskih novinara, tad se nitko nije snebivao nad “napadima na medije”. Jer licemjerje voli selektivno pamćenje. Ono se hrani izbjegavanjem vlastitih propusta, dok se tuđe pogreške povećalom analiziraju, seciraju i koriste kao dokaz protivnika.
Treći čin je groteskni balet pojedinih sportskih novinara, koje se više ne može razlikovati od ostrašćenih BBB-ovaca na društvenim mrežama. Rakitić će biti razapet zbog neizravnog prozivanja sudaca, dok će Petar Sučić, kad učini isto, pa čak i gore, proći neokrnjen. Da je Rakitić ono izrekao u plavom dresu, vjerojatno bi danas bio “heroj ulice”. Tako funkcionira ovaj nepisani zakon koji upravlja sportskim novinarstvom u Hrvatskoj: istina se piše samo ako odgovara “pravoj” strani. A kako se definiraju “prave strane”? Prema povijesnim odnosima moći, interesima onih koji diktiraju pravila igre i potrebi da se održi iluzija nepristranosti. Tako dolazimo do tragikomične situacije u kojoj se neka pravila primjenjuju selektivno, a neka uopće ne vrijede za one koji su dovoljno dobro pozicionirani.
A četvrti čin? On je već toliko puta odigran da više nema ni potrebe za scenarijem. Kad su pojedinci godinama upozoravali na potkupljivanje sudaca, financijske malverzacije, neprirodne “suradnje” i sponzoriranja izravnih protivnika, napadani su kao paranoici. Danas je sve razotkriveno, ali gdje su sad oni koji su tad šutjeli? Zašto se sad prave slijepi pred činjenicom da je osuđeni kriminalac Zdravko Mamić nedavno javno izjavio da je upravo on budućeg igrača Intera doveo iz Zrinjskog u Dinamo? Nema reakcije, jer takvi tekstovi zahtijevaju hrabrost, a hrabrost se licemjerju gadi. Licemjerje funkcionira isključivo zahvaljujući tome što ljudi biraju ne vidjeti očigledno i ne čuti ono što odjekuje poput groma.
Pred nama nije samo napeta, nego i prljava završnica HNL-a. Ali važnije od toga tko će podići pehar jest hoće li ikad doći dan kad će licemjerje i intelektualna nepoštenost sportskih redakcija u Hrvatskoj doći pod istu lupu pod kojom se redovito analiziraju svi drugi aspekti igre. No nije li to samo odraz šireg društvenog obrasca u kojem se pravila tumače prema interesima moćnih? Ako se iste dinamike ponavljaju u nogometu, politici i ekonomiji, onda problem nije u pojedincima, nego u sustavu koji ih štiti. Ili ćemo i dalje šutjeti i praviti se da ne vidimo očito? Jer šutnja nije neutralna - ona je izbor.
