Na današnji se dan, 13. listopada 1972., dogodila se jedna od najmračnijih epizoda preživljavanja u povijesti. Urugvajski zrakoplov sa 40 putnika i 5 članova posade srušio se u nenaseljeno područje Anda, u samoj blizini granice Argentine i Čilea. U njemu je bila državna ragbi momčad, njihovi prijatelji, obitelj i suradnici, a avion se srušio ranog jutra u iznimno teškim vremenskim uvjetima.

Od ukupno 45 putnika, 12 ih je poginulo pri samom udaru u tlo, a petero ih je umrlo sljedećeg jutra od posljedica ozljeda zadobivenih pri padu.

Roberto Canessa (63) jedan je od preživjelih u nesreći, a u svojoj knjizi o iskustvu koje mu je promijenilo život opisao je kako su jeli umrle da bi preživjeli.

Ragbi ekipa  "Christian Brothers" iz Urugvaja putovala je u Čile, a među njima je bio i Canessa, pedijatar i kardiolog, koji je 40 godina nakon nesreće svoju ispovijest odlučio podijeliti s cijelim svijetom.

Canessa je u vrijeme nesreće imao 19 godina. Gledajući kroz prozor aviona osjetio je kako nešto nije u redi, turbulencija je bila sve jača i avion je propadao - nikako nije mogao doseći odgovarajuću visinu. Iako su bili u strahu, putnici nisu ni slutili da bi se moglo dogoditi ono najgore, a odjednom je tišinu presjekao zvuk snažne eksplozije i čuo se zvuk drobljenja metala.

STRAVIČNA NESREĆA Djeca za kokpitom: Bizaran pad aviona sa 75 mrtvih

- Čvrsto sam se držao za sjedalo i molio da me spase. Čuo sam krikove oko sebe i sve je bilo puno dima i vatre - ispričao je Canessa. Ugledao je svojeg prijatelja Gustava Zerbina.

Još jedna tragedija - 17 dana nakon pada

Putnici su bili razbacani oko aviona kad da su se nalazili u centru uragana.

- I ti si živ, uzvikivali smo zajedno. Zatim smo pokušali pronaći još preživjelih. Bilo je jako hladno i otvorili smo kofere kako bi pronašli topliju odjeću. U to sam vrijeme bio student medicine u Urugvaju. Bio sam ragbi fanatik i krenuo sam s timom na utakmicu. Bili smo mladi, sretni i zdravi, a u sekundi se sve promijenilo - priča Canessa.

Lavina, koja se na njih obrušila 17. dana nakon nesreće, usmrtila je još nekoliko ljudi. U narednim je tjednima jedan po jedan mladić umirao, a izgledi za preživljavanje posljednjih 16 ljudi s aviona bili su nikakvi. Jedan po jedan su umirali od pothlađenosti i gladi.

Pogledajte dokumentarni film napravljen po sjećanjima i iskustvu preživjelih:

Bili su zaglavljeni na 3600 metara nadmorske visine u surovom planinskom terenu, gubili su svaku nadu za spas, a i spasilačke ekipe odavno su prestale vjerovati da je netko preživio nesreću, već su tek povremeno provjeravali područje, tražeći olupinu i ljudske ostatke. 

Preživjeli su napravili su ono što su mislili da nikada neće. Jeli su ljudsko meso.

Zalogaj koji je promijenio sve

Susreli su se s temperaturama koje su dosezale i do 40 stupnjeva ispod nule, pokušavajući naći utočište u ostacima aviona, no nikako se nisu mogli ugrijati.

- To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osjećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam zgrabiti komad mesa svojeg prijatelja i pojesti ga da bi preživio. Kroz oči našeg civiliziranog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka - rekao je Canessa.

Temperature su bile jako niske i smrzavali su se. Nisu lako donijeli odluku da jedu meso poginulih, ali nisu mogli drugačije. 

- Lomio sam se. U tom sam se trenutku pitao je li bolje da umrem. Sjetio sam se majke i poželio se što prije vratiti kući. Tada sam imao i djevojku Lauru s kojom danas imam troje djece. Progutao sam komad i to je bio ogroman korak nakon kojeg se ništa nije dogodilo - rekao je Canessa i naglasio da mu je najveću snagu ulila želja da njegova majka ne prolazi bol zbog gubitka sina, bol kakvu je on osjetio dok je gubio prijatelje, piše Daily Mail.

Sami potražili spas

Spašeni su tek nakon 72 dana i to nakon što su se Canessa i Nando Parrado spustili u dolinu i pronašli pomoć. Trebalo je proći dva mjeseca da shvate, ako se ne spase sami, spasiti ih neće nitko drugi.

 - Pozdravili smo se i s prvim znakovima svitanja krenuli u našu smrtonosnu misiju. Imali smo na sebi nekoliko pulovera i hlača. Bez problema smo ih navukli jer smo već izgubili jako puno kilograma. Na leđima smo imali improvizirane vreće za spavanje od izolacijskih vlakana aviona. Nosio sam i ragbi čarapu puno hrane - trake smrznutog ljudskog mesa koje smo odrezali, s mnogo muke i boli u duši, s tijela naših smrznutih prijatelja.

BOLESNA ZABAVA Bogataš kupio ropkinju da bi gledao kako je jedu kanibali

Moj prijatelj Nando i ja nosili smo ragbi čizme, jastuke iz aviona koristili smo kao skije, a svaki je nosio komad konopca i štap. Iskreno, nismo imali pojma što bi nam moglo trebati za takav put. Planina je stajala pred nama poput zida, a zrak toliko rijedak da smo morali stati svakih nekoliko koraka - opisao je Roberto Canessa.

Bili su uvjereni da će umrijeti na svom putu, no odlučili su kako je to bolje nego ostati kraj olupine, jedući svoje prijatelje i poznanike sve dok više ništa neće imati za pojesti, umirući od gladi.

"Um i tijelo počeli su nas izdavati sedmi dan. Koža mi je poprimila zelenkastu boju, a prsti su mi počeli crnjeti od hipotermije. No, taj dan, bilo je 16.15 sati, a sunce je još uvijek sjalo. Moralo je nestati prije pola sata. Nando, to znači da smo možda sišli s planine! Tamo! Tamo je izlaz!' uzviknuo sam. Noć je pala u 19.12 sati", napisao je Canessa u knjizi.

Nastavak čitajte na sljedećoj stranici.

Iduće jutro i dalje su se spuštali s planine - ugledali su prvog guštera, prvo zelenilo, srušeno drveće, otiske čizama...

'Uspjet ćemo, zar ne?' upitao me Nando. 

Jedino je duša važna...

Stigli su u civilizaciju, kad su s druge strane rijeke ugledali kauboja. Nisu znali kako prijeći rijeku, a on im je dobacio kamen zavezan za papir i olovku. Na njemu su napisali tko su i što im se dogodilo. On se vratio s još konja te su tako spašeni.

Jedna od najgorih stvari koju su morali napraviti je bilo suočavanje sa svime što se gore dogodilo - osobito kanibalizmom.

'Kada sam došao kući u Urugvaj, hodao sam od vrata do vrata mojih prijatelja i objašnjavao njihovim obiteljima što smo sve preživjeli i zašto smo morali učiniti to što smo učinili da bi ostali živi', napisao je. 

Opisao je i kako je posjetio Gustava i Raquel Nicolich, čiji je sin bio teško ozlijeđen i umro je u lavini koja je pogodila avion nakon nesreće. Kada je shvatio da će umrijeti napisao je pismo svojoj djevojci u kojem između ostalog stoji da je na kraju krajeva jedino duša važna i da svoje tijelo nudi onima koji imaju šanse preživjeti.

O njihovoj borbi za život u hladnim Andama snimili su i kultni film 'Preživjeli':

Slična sudbina pogodila je i čileanske rudare koji su 2010. ostali zatrpani i zatočeni u rudniku četiri tjedna, koji su navodno također pribjegli kanibalizmu. Na razgovor s njima i psihološko savjetovanje došli su preživjeli s kobnog leta u Andama.