Emmett Till je imao samo 14 godina kad ga je 1955. godine jedna bjelkinja optužila da je pohotno zviždao za njom u jednoj trgovini u Mississippiju. Zvižduk koji je, prema njezinim riječima, proizveo mali Emmett - tipični je zvižduk kojim se ženama daje do znanja da su seksualno poželjne i ponižavajuć je, a naročito ako je to učinio mali Afroamerikanac.

Takvo ponašanje nekoliko dana kasnije koštalo je malog Emmetta života. Kad su ga susreli njezin suprug i njegov polubrat, pretukli su ga tako brutalno da je njegovo lice postalo neprepoznatljivo, a zatim su mu pucali u glavu.

Osumnjičeni dvojac imao je protiv sebe mnogo svjedoka i planinu dokaza, ali sudska odluka bila je uobičajena u to vrijeme u SAD-u. Porota sastavljena od samih bijelaca, zanemarila je sve optužbe.

Kolektivna kazna Sude im u kavezima i pred djecom šalju na vješala

Iako je život Emmetta Tilla završio prerano i previše brutalno, njegova je priča tek počela. Uskoro će cijela zemlja znati Tillovo ime i vidjeti stravične fotografije njegovog unakaženog tijela na svim naslovnicama novina.

Te slike, koliko god bile grozne, izazvale su tisuće ljudi da se posvete pokretu za građanska prava i započnu misiju da zauvijek promijene budućnost Sjedinjenih Država.

Emmett Louis Till rođen je 25. srpnja 1941. u Chicagu, u državi Illinois. On je bio jedino dijete Louisa i Mamie Till, ali nikad nije upoznao svog oca koji je poginuo tijekom Drugog svjetskog rata.

Prvi posjet jugu bio je koban

Njegova majka često je radila i po 12 sati na dan da bi ona i sin mogli preživjeti, a bila je službenica u američkim zračnim snagama. Kad je Till imao pet godina prebolio je dječju paralizu, ali se uspješno oporavio, no ostalo mu je mucanje. 

Prema riječima njegove majke, bio je sretno i pristojno dijete i prisjetila se kako joj je jednom rekao: 
"Ako ti možeš zarađivati novac, ja se mogu brinuti o kućanskim poslovima. Redovito je čistio kuću i naučio kuhati.

Nadimak "Bobo", dobio je dok je odrastao u kvartu gdje je živjela srednja klasa - u južnom Chicagu. Tamo je volio nasmijavati ljude. 

"Emmett je uvijek bio zabavan dečko. Uvijek je imao hrpu viceva koje je volio pričati. Bio je debeljko, a većina dječaka bilo je mršavo. Imao je mnogo prijatelja u McCosh školi koju smo zajedno pohađali", rekao je njegov prijatelj Richard Heard.

No, sve se promijenilo u ljeto 1955. Od kraja 1800-ih do šezdesetih godina, zakoni Jima Crowa vrijedili su na američkom jugu, zbog kojih je vladala rasna segregacija i diskriminacija je bila sasvim legalna. 

Zakoni su bili na snazi ​​još od razdoblja obnove nakon Građanskog rata, ali su prošireni i pooštreni na prijelazu stoljeća uz presudu Vrhovnog suda u slučaju Plessy vs. Ferguson  1896. godine. Tim zakonima propisalo se da bijelci i crnci ne smiju u javnim prostorima boraviti u istom prostoru. Dobili su 'jednake ali odvojene prostore'.

Ovi zakoni zabranili su Afroamerikancima da žive u istim kvartovima i u susjedstvu s bijelcima, pa su čak izgrađene i posebne javne slavine i pumpe, javna kupališta, dizala, blagajne... 

JAČI NO IKAD Ovakav je život talibana: 36 sati među ekstremistima

Zahvaljujući velikim dijelom tim zakonima, mnogi su Afroamerikanci krenuli na sjever kako bi pobjegli od Jim Crowa i njegovih zakona, te su se nastanili se u gradovima gdje ograničenja nisu bila tako čvrsta i rasizam nije bio sveobuhvatan kao što je bio na jugu.

Obitelj Emmetta Tilla bila je ona koja se preselila na sjever, a kad se u ljeto 1955. vratio na jug, brzo je otkrio kakvo je to mjesto za ljude poput njega. U kolovozu 1955., Tillov ujak Moses Wright putovao je iz Mississippija u Chicago kako bi posjetio obitelj. Pred kraj svog boravka, Wright je rekao da će povesti Tillovog rođaka, Wheelera Parkera sa sobom natrag u Mississippi da upozna rođake. 

Dok je molio majku da mu dopusti da ide s njima i nakon malo uvjeravanja, majka se složila. Bio je to prvi Tillov posjet jugu, a Mamie mu je dala do znanja da je život na jugu mnogo drugačiji nego ovaj u Chicagu. Kako je pisao Time, Mamie je svom sinu rekla:"Budi vrlo, vrlo oprezan. Ponizi se do te mjere da klekneš i na koljena." 

Već treći dan otkako je s ujakom otišao na put, 24. kolovoza 1955. godine, Till i još nekoliko njegovih prijatelja otišli su u trgovinu 'Bryant's Grocery and Meat Market'. Ni danas se ne zna što se točno dogodilo u trgovini. Zna se da je Till kupio žvakaću gumu i zazviždao tipični zvižduk, da je koketirao i dodirnuo ruku bjelkinji prodavačici Carolyn Bryant, čiji je suprug Roy bio vlasnik trgovine. 

Kad je Carolyn Royu ispričala svoju priču, ovaj je pobjesnio. Roy Bryant vratio se kući s poslovnog putovanja nekoliko dana nakon navodnog incidenta između Tilla i njegove žene. Nakon što mu je supruga rekla što se dogodilo, Roy je zgrabio svog polubrata JW Milama i uputio se u Wrightovu kuću u kojoj je boravio Till.

Rano ujutro 28. kolovoza 1955. muškarci su upali u Wrightov dom i zatražili da vide Tilla. Izvukli su ga iz kreveta i naredili mu da uđe u stražnji dio kamioneta. Wright ih je molio da ga ostave na miru.

TRAGEDIJA Kako su završili crnci iz nacističke Njemačke?

"Ima samo 14 godina, on je sa sjevera", zamolio je Wright muškarce. "Zar ne bi bilo dovoljno da ga izbičujete i da kazna ostane na tome?", kumio ih je Wright a njegova žena im je čak ponudila i novac, ali su ju opsovali i rekli joj da se vrati u krevet. 

Wright je proveo ljude kroz kuću do Tilla, a onda se prema njemu okrenuo Milam i prijetećim ga je glasom upitao koliko ima godina? Wrightu je bilo 64. Muškarci su oteli i divljački pretukli 14-godišnjeg dječaka. Kad su ga prestali udarati i kad je već njegovo lice bilo neprepoznatljivo, pucali su mu u glavu.

Majka je tražila da lijes s unakaženim tijelom bude otvoren

Zatim su sakrili njegovo tijelo, a onda mu svezali uteg težak 75 kilograma za vrat i to bodljikavom žicom, nadajući se da će tako njegovo tijelo ostati na dnu rijeke Talahatchie. 

Međutim, 18-godišnji Willie Reed bio je svjedok cijelog događaja i čuo je krikove umirućeg Emmetta Tilla. Sutradan je Reedu prišao jedan bijelac i uperio u njega pištolj. "Jesi li vidio nešto?" Reed je odgovorio da nije. Bijelac ga je pitao:"Jesi li išta čuo?" i Reed je ponovno rekao da nije. 

NEPOŽELJNI Migrante smještaju na otok gdje istražuju zarazne bolesti

Wright je čekao da vidi što se dogodilo Emmettu Tillu, a kad se nije vratio kući, Wright ga je krenuo tražiti. Tri dana kasnije Tillovo tijelo je pronađeno u rijeci. Dječak je bio tako teško pretučen da ga je Wright mogao identificirati samo po prstenu koji mu je majka dala prije puta. 

Mamie Till zatražila je da se posmrtni ostaci sina vrate kući u Chicago. Nakon što je vidjela unakaženo tijelo svoga sina, Mamie je odlučila da na sprovodu lijes bude otvoren kako bi cijeli svijet mogao vidjeti što su učinili njezinom sinu. 

Mamie je također pozvala novinare magazina Jet, namijenjenog Afro-Amerikancima, da dođu na sprovod i fotografiraju Tillovo tijelo. Uskoro su stravične fotografije preplavile SAD. Zemlja je bila zgrožena. 

Ni dva tjedna nakon što je njegovo tijelo pokopano, Royu Bryantu i JW Milamu se sudilo za ubojstvo Emmetta Tilla. Bilo je nekoliko svjedoka koji su vidjeli što su dvojica učinila dječaku i bilo je jasno tko je glavni krivac za Tillovu smrt. Kad je suđenje počelo u rujnu 1955., nacionalni i međunarodni tisak došao je u Sumner u  Mississippi, da bi pratili događaje. Moses Wright, Willie Reed i drugi žrtvovali su svoju sigurnost i život da bi svjedočili protiv dvojice ubojica. 

U međuvremenu, Carolyn Bryant potpalila je vatru tijekom suđenja tvrdeći da joj je Till verbalno prijetio i hvatao ju. Njena izjava bila je sve što je bijela porota htjela čuti. Trebalo im je samo sat vremena da donesu presudu i oslobode ubojice, uključujući i optužbe za otmicu. Jedan porotnik je posprdno napomenuo da b njihovo vijećanje bilo i kraće ali su htjeli do kraja popiti sok. 

Međutim, ni godinu dana kasnije, u siječnju 1956., Bryant i Milam priznali su ubojstvo u magazinu 'Look' pod naslovom "Šokantna priča o dopuštenom ubijanju u Mississippiju". Muškarci su dobili 4000 dolara da bi ispričali svoju priču. 

"Volim crnce kad su tamo gdje im je mjesto"

U članku su dvojica radosno priznala da su ubili 14-godišnjeg dječaka i nisu izrazili nikakvo kajanje zbog njihovog odvratnog djela. Rekli su da su ga, nakon što su ga oteli, samo namjeravali pretući, ali su ga odlučili ubiti kada tinejdžer nije htio puzati. Milam je ovako objasnio svoju odluku:

"Pa, što bismo drugo mogli učiniti? Bio je beznadan. Ja nisam siledžija; Nikad nisam povrijedio crnca u svom životu. Volim crnce kad su tamo gdje im je mjesto. Znam kako ih srediti.  Ali odlučio sam da je došlo vrijeme da im dam do znanja - sve dok živim i mogu učiniti bilo što u vezi s tim, crnci će ostati tamo gdje im je mjesto. Stajao sam u toj šupi i slušao kako mi crnac priča gluposti i odlučio sam 'ti dečko iz Chicaga', rekao sam mu - 'umorio sam se od tvoje rase koja izaziva nevolje. Proklet bio, ti ćeš biti svima primjer - da svi znaju što ja i moj narod o tome mislimo." 

Stanje nacije Dubinska analiza otkriva što Ameri misle o Hrvatskoj

Budući da su muškarci već bili jednom suđeni i oslobođeni optužbi za Tillovo ubojstvo, zbog ovako sramotnih izjava nisu snosili nikakve zakonske posljedice. Odluka Mamie Till da pokaže tijelo svoga sina u otvorenom kovčegu omogućila je svijetu da vidi samo onu vrstu brutalnosti s kojom bi se Afroamerikanci mogli suočiti - i time potaknuli Pokret za građanska prava.

Jednom kad je narod vidio one slike koje su se pojavile u časopisu 'Jet', više nisu mogli ignorirati brutalnost.

Samo nekoliko mjeseci nakon ubojstva Emmetta Tilla, Rosa Parks odbila je ustati sa sjedala u autobusu i započela bojkot nazvan 'Montgomery Bus Boycott' i za koji mnogi vjeruju da je početak pokreta za građanska prava.

Velečasni Jesse Jackson čak je ispričao Vanity Fairu da ga je Parks obavijestila da je Till bio glavni motiv njezine odluke da ne ustane s mjesta u autobusu koje je do tad bilo predviđeno samo za bijelce. 

"Pitala sam gospođicu Rosu Parks 1988. zašto nije otišla u stražnji dio autobusa, s obzirom na prijetnju da bi mogla biti pretučena i izbačena iz autobusa i pregažena, jer su tri druge žene ustale", Jackson je rekao: 

"Priznala je da je razmišljala o tome da i ona ustane i ode, ali se sjetila Emmetta Tilla i nije to mogla zbog njega učiniti." 

Robin DG Kelly, predsjednik Odjela za povijest na Sveučilištu u New Yorku, izjavio je:

"Emmett Till je, na neki način, običnim crncima dao hrabrosti i usadio u njih osjećaj ljutnje, bijes na bijelu supremaciju, ali i na odluku suda da oslobodi ubojice. Razina bijesa nagnala je mnoge ljude da se posvete pokretu." 

Doista, za mnoge je priča o Emmettu Tillu prekretnica. Znanstvenik Clenora Hudson-Weems naziva ga "žrtvenim janjetom" građanskih prava. Amzie Moore vjeruje da je Tillovo brutalno ubijanje bilo početak pokreta za građanska prava.

U možda najznačajnijoj nedavnoj objavi, Carolyn Bryant priznala je 2007. godine Timothyju Tysonu, višem znanstvenom istraživaču Sveučilišta Duke, da je izmislila većinu svog svjedočenja na suđenju.

Jedna od najstrašnijih stvari koje je rekla tijekom suđenja za ubojstvo Emmetta Tilla bila je ta da ju je on usmeno i fizički napao i kako je rekla kasnije - taj dio svjedočenja nije bio istinit.

U vrijeme intervjua, Carolyn Bryant imala je oko 70 godina i činilo se da se pokajala zbog svoje uloge u brutalnom ubojstvu, za razliku od njezinog supruga Roya. Razgovor je završila riječima: "Ništa što je dječak učinio ne može opravdati ono što mu se dogodilo."

Ružna istina Otkrili: Mladi Einstein je bio rasist skoro poput Hitlera

Zapanjujuće, 2018. godine, Ministarstvo pravosuđa ponovno je otvorilo slučaj Till, “temeljeno na otkrivanju novih informacija.” Ovo otkriće donijelo je novu nadu da će pravda konačno biti zadovoljena iako je slučaj star više od 60 godina. Tako je priča o Emmetu Tillu ponovno došla u središte medijske pažnje. 

Unatoč svemu, nakon što je i treći put postavljen spomenik Emmetu Tillu na obali rijeke Talahatchie, on je u srpnju 2018. ponovno oskvrnut. Prvi put bio je ukraden, zatim je zamijenjen pa je bio vandaliziran, a treći put je izbušen s desetak metaka. Patrick Weems, suosnivač Centra za sjećanje na Emmetta Tilla, izjavio je CNN-u da su napadi potaknuti mržnjom.

"Bilo da je riječ o rasno motiviranom napadu ili samo o čistom neznanju, to je još uvijek neprihvatljivo", rekao je Weems. "To je snažan podsjetnik da rasizam i dalje postoji."