Suđenje je trajalo samo nekoliko minuta. Sudnica u Bagdadu utihnula je, svi pogledi bili su upereni u Turkinju, ženu u ranim dvadesetima, po profesiji učiteljicu, koja je stajala u drvenom kavezu u sredini dvorane. Njen suprug bio je pripadnik ISIL-a i poginuo je u jednom od zračnih udara. A ona je, kao stotine drugih žena u Siriju ili Irak, prije nekoliko godina ilegalno došla i udala se. Postala je, kako ih se danas naziva, "ISIL-ova nevjesta".
Sophia Jones i Christina Asquith opisuju za Foreign Policy da u sudnici nije bilo baš jasno je li uopće razumjela za što je optužuju. Jest imala branitelja po službenoj dužnosti i sudskog prevoditelja, ali joj svejedno nitko nije prevodio što sve što se oko nje događa. A i obrana je bila, nazovimo to, manjkava. U niti jednom trenutku sudac je nije pitao da li se pridružila ISIL-u, je li možda podržavala teroristički pokret, samo ju je pitao je li kriva ili nedužna za to što je ilegalno ušla u Irak. Činila se nesigurnom što da odgovori, zbunjeno je gledala oko sebe, a onda je izustila:
"Kriva."
Uz nju je u kavezu cijelo vrijeme bio i njen dječačić odjeven u plavo, plakao je. Čim je priznala, sudac ju je osudio na smrt vješanjem. To je bilo sve. Tijekom protekle tri godine iračke vojne snage uz potporu SAD-a zarobile su, pobile i zatočile tisuće Iračana i stranaca iz redova ISIL, protjerujući u srpnju 2017. ISIL iz Mosula, drugog najvećeg grada u toj zemlji, i uopće iz cijelog Iraka. Iza militanata ISIL-a ostale su tisuće žena koje su za njih bile udane ili na drugi način povezane s njima, ostala su njihova djeca.
Ostalo je i goruće etičko pitanje: Što da se s njima čini? Povijesna je činjenica da su žene, posebno u patrijarhalnim društvima i posebno u ratnim uvjetima, često gubile pravo na odlučivanje, na slobodu kretanja, na ikakvu slobodu. U ovom slučaju postavlja se pitanje jesu li ove žene i same žrtve, jesu li prisiljene na život pod vlasti militanata, ili su i same bile dijelom nasilja, počiniteljice zločina, pa bi trebale odgovarati za nasilje koje je razorilo Irak.
Vrlo slične dvojbe pojavljivale su se i u slučaju suđenja nacistima, kolumbijskim gerilcima i u mnogim drugim situacijama. Riječ je o kritičnom pitanju pravde, ravnopravnosti spolova, a sada i pitanju o kojem ovisi buduća stabilnost i postizanje mira nakon rata, pa pitanju istine i pravde treba pristupati vrlo pažljivo. Bile žrtve ili se same borile ili bila riječ o sudbinama iz širokog spektra sivog između to dvoje, povijest uči da ono što se događa tim ženama, uvjetuje dalekosežne posljedice u budućnosti.
U Iraku sve pokazuje da toga nisu svjesni, da se ne razumije da je ovdje riječ i o sigurnosti, o tome hoće li ti postupci potaknuti regrutiranje militanata i stranaca ubuduće ili će potaknuti gašenje požara. Tisuće Iračanki skupa s njihovom djecom goli i bosi smješteni su u logorima za zatočavanje, nemaju praktično nikakva prava, poput povratka kući, dokumentima svoje zemlje, što bi im pružilo pravo na sve ono što bi kao građani imali, primjerice da im djeca idu u školu.
Trpe seksualno zlostavljanje, žive u užasnim uvjetima. Druge žene, njih najmanje 500 strankinja uz koje se nalaze još stotine djece, bilo da su im djeca zatočena skupa s njima ili u sirotištima, čekaju na suđenje, koje je u pravilu vrlo brzo i završava smrtnom kaznom. Organizacije za ljudska i ženska prava upozoravaju da ih se tretira tako da ih se kolektivno kažnjava zbog veza sa svojom braćom, supruzima, rođacima, stričevima i ujacima optuženima da su pripadnici ISIL-a.
Suštinski, riječ je o istom onakvom kolektivnom kažnjavanju u kojem su stradali mnogi Iračani tijekom kampanje de-Baathifikacije zemlje nakon rušenja režima Sadama Huseina i njegove stranke Baath. Zakoni protiv terorizma, masovna uhićenja, a onda i sektaški sukobi sve to bilo je posljedica tretiranja svih članova stranke, bez obzira na rang, kao kriminalaca.
To je na kraju dovelo do jačanja ISIL-a među sunitima i to je na kraju bilo razlog zašto je ISIL, dok Iračanima još nije bilo jasna priroda tog kulta smrti, 2014. godine u Mosul upao tako lako, pa i do toga da su mnogi suniti u tom gradu ISIL pozdravili s olakšanjem kao manje od dva zla.
"Međunarodni zakon dopušta nečije kažnjavanje za počinjenje kriminalnog djela tek nakon poštenog suđenja", kazala je iračka istražiteljica za HRW Belkis Wille.
"Ne možete nekoga kažnjavati samo zato što je nekome član obitelji ili prijatelj. Ako to činite, počinjate ratni zločin."
Iračani te žene ipak kažnjavaju. Strankinje koje su ušle u ISIL smatra se nekima od najpredanijih sljedbenica, što znači da su one stoga metom neobuzdanog gnjeva zbog ubijanja i teroriziranja tisuća Iračana. Neki Iračani suosjećaju sa ženama koje kažu da su bile prisiljene ili nisu mogle pobjeći, kao što je mnoštvo puta ispalo da su žene dolazile na krilima obećanja o društvu pravde, mira, blagostanja i sreće, da bi ostale šokirane vidjevši o čemu je riječ.
Drugi Iračani smatraju ih krivima kao muškarce; za to što su brinule o militantima, što su im podizale djecu koje su ovi trenirali za rat, što su primale njihov novac, podupirale ideologiju. Za ovo posljednje u Iraku se sudi smrtna kazna.
"One nisu došle zbog turizma", kazao je novinarkama irački sudac i glasnogovornik pravosuđa Abdul-Sattar al-Birqdar.
Nastavak na sljedećoj stranici...
