Holokausta se svake godine prisjećamo 27. siječnja, na dan oslobođenja Auschwitza, što znači da se većina prisjećanja i komemoracija temelji na prisjećanju na sistematski pokolj europskih Židova.
Druge žrtve nacističkog rasizma, uključujući i Sinte i Rome, ponekada su stavljene na kraj kolone. No skupina koju svi gotovo uvijek zaborave su Nijemci afričkog podrijetla.
Svi se ti glasovi napokon trebaju čuti, piše Independent, ne samo zato da u potpunosti razumijemo što je sve sa sobom donio Holokaust, nego kakva je bila paleta nacističkog rasizma.
Nekoliko je tisuća građana takvog podrijetla živjelo u Njemačkoj (iako pravi popis nikada nije napravljen) kada je 1933. godine Adolf Hitler došao na vlast. Većina ih je potjecala iz nekadašnjih njemačkih kolonija u Africi (koje su izgubili nakon Prvog svjetskog rata).
Iako su bili razasuti diljem države i obiteljskim vezama povezani s građanima izvan Njemačke mnogi su bili aktivni u komunističkim i anti-rasističkim organizacijama. Među prvim potezima nacističkog režima bilo je gušenje njihovog političkog aktivizma.
Ujedno bilo je 600 do 800 djece koja potječu od francuskih kolonijalnih vojnika, mnogi su od njih bili afričkog podrijetla, a tamo su se naselili kada je francuska vojska okupirala zapadni dio Njemačke kao dio mirovnog sporazuma 1919. godine. Francuske su se trupe povukle 1930. i regija je demilitarizirana dok Hitler tamo nije vratio trupe 1936. godine.
Nirnberški su zakoni Židovima oduzeli njihova državljanstva i zabranili im da se žene i udaju, ili imaju odnose s "osobama germanske krvi".
Slično je pravilo, piše Independent, doneseno i za Rome i Sinte, kao i građane afričkog podrijetla. Oni su bili "strane krvi" i upravo zato podložni Nirnberškim zakonima. Vrlo malo osoba afričkog podrijetla imalo je njemačke putovnice, iako su rođeni u Njemačkoj, no to je postalo potpuno nemoguće kada su im dane putovnice koje su ih proglasile "crncima bez države".
Godine 1941. djeca su isključena iz javnih škola, a većina ih je morala tolerirati rasističko iživljavanje. Zabranjeno im je profesionalno usavršavanje ili odlazak na fakultet. Ionako su se jedva zapošljavali, a to se dodatno pogoršalo nakon 1933. godine. Išli su na prisilni rad kao "strani radnici" tijekom Drugog svjetskog rata. Filmovi i predstave koji su bili propaganda za povratak njemačkih kolonija u Africi bili su im jedan od rijetkih izvora prihoda, s obzirom da im je svako drugo javno pojavljivanje ili rad bio zabranjen.
SS-ovac Heinrich Himmler 1942. godine potrudio se napraviti popis svih "crnaca" u Europi vjerojatno s nekom čistkom na umu, no to se nikada nije odigralo, barem ne organizirano kako si je to zamislio Himmler.
Istraživanja pokazuju kako je oko dvadesetak Nijemaca afričkog podrijetla bačeno u koncentracijske logore i zatvore, a bar je jedan bio žrtva eutanazije. Jedan je čovjek poslan u logor jer je bio mulat ('Mischling' ili mješanac), ime mu je bilo Gert Schramm, a 1944. godine je imao 15 godina.
Njegov je otac, nakon što je završio rad na projektu, nekoliko puta posjećivao sina, te je upravo radi toga uhićen 1941. godine i deportiran u Auschwitz gdje je umro. Njegov je pak sin preživio boravak u logoru Buchenwald. Godinama je kasnije, nakon što se vratio majci u rodni kraj, radio u rudnicima jer nikako nije mogao naći bolji posao. Kasnije je ipak uspio postati certificirani mehaničar.
U nacističkoj Njemačkoj proces koji bi završio utamničenjem najčešće bi započeo optužbama za devijantno ponašanje. Biti crn značilo je biti vidljiv policiji, i to je bio sasvim dovoljan razlog za zadržati te pojedince u pritvoru.
U tom smislu Nijemci afričkog podrijetla nisu bili žrtve partikularnog nacističkog rasizma, već pojačanog rasizma kakvog oko sebe vidimo i dan danas. To ne znači da politika "rasnog zagađenja" nije uzrokovao teške traume takvim obiteljima. Najviše su se bojali nasilnog razdvajanja. Ako je žena bila trudna ili je već imala dijete, partner (ili ona osoba od njih dvoje koja je bila crna) bila bi izložena prisilnoj sterilizaciji.
U tajnoj je akciji 1937. godine 400 djece sa zapada Njemačke (današnja savezna država Sjeverna Rajna-Vestfalija/Porajnje) nasilno sterilizirano, a širile su se i glasine o ljudima koji su nestajali, čime se dodatno plašilo građane.
Bile su to prve generacije post-kolonijalnog doba koje su stasale u Njemačkoj (slična je situacija bila i u Francuskoj), a ovakav ih je tretman potpuno uništio i razvodnio.
Proganjanje i maltretiranje od strane nacista rodilo je naslijeđe u kojem se nije smjelo razgovarati o njemačkoj kolonijalnoj ostavštini, i mogućnosti da bijelci i crnci dijele isti društveni i kulturni, pa i životni prostor.
Taj se problem očitava i u Njemačkoj reakciji na izbjegličku krizu. Izbjeglice su, ako je suditi po Angeli Merkel, dobrodošle u Njemačku, i to je ideja koju podržavaju liberalni humanitarci koji su bili prisutni u njemačkom društvu i koje je dodatno u vlastita uvjerenja uvjerilo iskustvo s nacizmom.
Reakcija protiv izbjeglica otkriva i drugu stranu medalje. Ima Nijemaca koji se boje imigracije, i nisu sami u Europi. No, njihova je ideja Njemačke zapravo duboko ukorijenjena u ideji iz 1945., a to je da koliko god netko bio uzoran građanin ne može biti "pravi" Nijemac ako nije bijelac.
