Propao plan: Četnički vojvoda je Titu trebao biti šef
Sovjetski obavještajni aparat desetljećima je pomno skrivao svoje planove za ove prostore. U prvom nastavku serije feljtona mogli ste čitati zašto je Stjepan Radić bio među prvim metama u potencijalnoj destablizaciji Jugoslavije. Ovaj nastavak bavi se pomno zataškanom poviješću odnosa tadašnjeg Sovjetskog saveza s nekim potpuno nepoćudnim likovima kao što je Draža Mihailović. Idućih dana samo na Express.hru moći ćete čitati i ostale nastavke serije gdje ćete vidjeti što su sve Sovjeti nudili Titu i Jugoslaviji kako bi im on oprostio pokušaje atentata i političke destrukcije Jugoslavije.
Još je, na primjer, Slobodan Penezić Krcun, šef srpske tajne policije, odmah nakon rata, otkrio i vrbovao za Udbu predratnog novinara Miloša Brašića iz režimskog lista "Vreme". Brašić je bio zakamuflirani sovjetski agent, kojem je sovjetsko izaslanstvo ostavilo radio-stanicu, koju je poslije koristio partizanski Vrhovni štab, piše srpski autor Marko Lopušina u knjizi KGB protiv Jugoslavije.
Službeno, Brašić je poslije oslobođenja bio proganjan i nezaposlen. Kretao se uglavnom među beogradskom reakcijom, žaleći se na komuniste. Bio je prava enciklopedija političkih prilika, odnosa, političkih stranaka i ljudi Kraljevine Jugoslavije, spreman da novim vlastima precizno kaže tko je tko, tko je čiji trabant, tko su čiji patron, tko je dobivao lovu od Engleza, tko od Francuza, a tko od Nijemaca, kakve je tko političke, financijske i ljubavne afere imao, ali i da napiše ozbiljne stručne ekspertize o stanju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ili među masonima.
Na osnovu toga Krcun je pripremao popise nekompromitiranih građanskih političara za popunu AVNOJ-a. Brašiću je bilo stalo da i njega tu stave, ali mu je Krcun ljutito poručio da treba biti sretan što nije u zatvoru, jer nije dočekao partizane. Na kraju rata je pobjegao Rusima u Temišvar, bez obzira što su tada odnosi sa Sovjetskim Savezom bili više nego bratski, nastavlja Lopušina.
Miloš Brašić je počeo raditi za sovjetsku vojnu obavještajnu službu 1932. godine. Na sastanku u Beču je od anonimnog sovjetskog obavještajca dobio dvije veze za komunikaciju koje su išle preko Sofije. A upravo u to vreme Dragoljub Draža Mihailović bio je jugoslovenski vojni ataše u Sofiji.
I profesor Starkov sa Sveučilišta u Sankt Petersburgu je na Međunarodnom skupu „Simpozijum ’90“, održanom krajem 1992. godine u Barceloni, iznio podatak da je u svojim istraživanjima pronašao i neke dokumente koji svjedoče o kontaktima Draže Mihailovića sa sovjetskom obavještajnom službom.
Ove veze su uspostavljene upravo od početka tridesetih godina kada je Mihailović postao vojni ataše u Sofiji i trajale su, izgleda, do kraja 1941. godine, tvrdi Lopušina.
Veze su išle linijom okupljanja na panslavističkoj platformi s osnovnim ciljem da se djeluje protiv nemačke obaveštajne službe. Operativno je mrežu organizirao general Vladimir Timofejevič Suhorukov, glavni rezident sovjetske vojnoobaveštajne službe (GRU) sa sjedištem u Sofiji.
Suhorukov je u glavnom gradu Bugarske djelovao do 1937. godine. U spomenutoj mreži važnu ulogu imao je i general bugarske vojske Zaimov s kojim je Draža Mihailović također održavao kontakte.
Naime, u grupi u kojoj su, u Beču, razrađivani putevi revolucije ka Balkanu, bila je velika grupa profesionalnih obavještajaca i suradnika Kominterne. Njihovi oslonci i nade bili su usmjereni prvenstveno u dvije zemlje: Bugarsku i Jugoslaviju. Zbog toga što je doživjela poraz u Prvom svetskom ratu, Bugarska je imala teritorijalne gubitke i bila ponižena velikim reparacijama.
Nakon ubojstva jugoslovenskog kralja Aleksandra u Marseilleu, Sovjetska vojna obavještajna služba je ocijenila da uskoro počinje svjetski sukob. Na pitanje gdje bi taj sukob mogao početi, prvo je, naravno, uzet u obzir Balkan, kao područje sa mnogo nacionalnosti i njihovih potencijalnih sukoba.
Kada je na vlast u Njemačkoj došao Hitler, sovjetski vojni izaslanik u Sofiji, general Suhorukov, stvorio je veliku organizaciju vojnih predstavnika balkanskih zemalja koje bi mogle suprotstaviti se njemačkom prodoru na Balkan. Jedan od njegovih ključnih suradnika postao je 1935. i Draža Mihailović.
Najpoznatiji ruski agent Miloš Brašić svjedočio je o Mihailoviću iz prve ruke. U jednom razgovoru pojasnio je Mitroviću da ga "poznaje" i naglasio da je Mihailović "ranije bio vojni ataše u Sofiji". Draža je do 1937. bio aktivan agent sovjetske vojne obaveštajne službe.
Nakon toga, kada su sovjetski obavještajci, koji su s njim bili u kontaktu, uhapšeni i osuđeni, te veze se na kratko prekidaju. Veza s njim ponovo je uspostavljena 1940. kada su Staljinu priopćili da u Beogradu grupa oficira, pukovnika i generala, priprema vojni prevrat koji bi imao prosovjetski karakter. Oni su otvoreno tražili pola milijuna dolara za tu akciju. Po osobnoj Staljinovoj odluci, suradnik sovjetske obavještajne službe došao je s tim novcem u Beograd.
Tu se sreo sa Dražom Mihailovićem i od njega saznao da je u pitanju grupa avanturista koji su jednostavno htjeli od bilo koga dobiit novac, a da ne izvedu nikakav prevrat. Obavještajac se u Moskvu vratio neobavljena posla, ali to se Staljinu nije svidjelo. Dobio je 15 godina robije.
U prilog tvrdnjama da je Mihailović bio povezan sa sovjetskim snagama govore i brojni drugi dokumenti. Međutim, Lopušina ovdje preskače dobar dio konteksta koji je vidljiv iz drugih, nesovjetskih, izvora.
Josip Broz Tito pokušavao je na sve načine privoljeti četničke odrede Draže Mihailovića na suradnju i zajedničku borbu. Dragoljub pak nije imao takve namjere, a daleko najveći poticaj za borbu protiv partizana dobio je tijekom rujna 1941. kada je uspostavljena radio veza četnika i britanskih obavještajaca na Bliskom istoku.
Kada je u listopadu Mihailoviću došao u posjet izvjesni kapetan Hudson i donio poruku da se pobuna u Jugoslaviji nikako ne smije pretvoriti u borbu komunista za Sovjetsku Rusiju, svima je bilo jasno kako vjetrovi pušu.
"Jugoslaveni se trebaju boriti za Jugoslaviju", bila je poruka kapetana Hudsona čime je dodatno ohrabrio Mihailovića da krene u obračun s Titom i partizanima.
Negdje u studenom 1941. godine, dakle nakon što su već mjesecima vođeni pregovori Tita i Draže, vlade Velike Britanije i Sovjetskog Saveza su postigle dogovor da se Tito i partizani trebaju podčiniti Draži.
Usprkos svim tim dogovorima, pregovorima i poticajima iz inozemstva, do veće suradnje nije došlo. Četnici baš i nisu bili pretjerano zagrijani za suradnju, možda i ponajviše zato što su odbijali prihvatiti partizane kao ravnopravne sudionike borbe protiv nacista i Nedićevih kvislinga u Srbiji.
Krajem rujna 1941. godine su partizanski odredi zauzeli Užice gdje su im pale u ruke tvornica oružja i streljiva, poslovnica Narodne banke s milijunima dinara te mnoštvo vojne opreme.
Naravno da je to iznimno zasmetalo četnicima pa su krenuli u poprilično otvoreni sukob s partizanima i partijskim organima na terenu.
"U Požezi (kod Užica u Srbiji, op.a.) i nekim drugim mjestima nastalo je opće privođenje partizana, članova Narodno-oslobodilačkih odbora i njihovim prijatelja. Na području Užičkog sreza počela je opća mobilizacija četnika i kretanje njihovih naoružanih formacija ka Užicama. U Karanu su četnici napali transporte streljiva za valjevski front, upućene borcima koji brane neprijatelju pristup ka Užicu i tom prilikom ubili jednog partizanskog vozača", stoji u partizanskom izvještaju s početka studenog 1941. godine.
Osim pobrojanoga, četnici su krenuli u otvoreni rat za Užice, ali su se partizani isprva uspješno branili. Postignut je i dogovor o tome što će partizani i četnici zajednički učiniti da se spriječi širenje sukoba.
"Vrhovni stožer naredio je obustavu neprijateljstava, s tim da se idući dan sastane mješovita partizansko-četnička komisija i izvidi čitav slučaj. Međutim, pukovnik Mihailović i njegovo zapovjedništvo naknadno su otkazali ovaj sporazum i predali partizanima ultimatum da se do ponoći 3. studenog povuku iz Požege. Istovremeno su četnici povukli svoje trupe iz opsade Kraljeva i uputili na partizane, uz prijetnju da će tako učiniti i na svim drugim mjestima. Oni su na taj način pretvorili svoje snage u oružje neprijatelja koji želi uništenje narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda i građanski rat", piše u izvještaju objavljenom u Borbi od 7.11.1941. godine.
U istom izvještaju, ili proglasu, stoji i poziv na suradnju ostalim četničkim jedinicama.
"Narodno-oslobodilački partizanski odredi pružaju zato bratsku ruku suradnje svim poštenim četnicima, svima onima koji neće biti oružje neprijatelja i koji žele samo časnu i dosljednu borbu za slobodu naroda. Oni pozivaju sve rodoljube da čvrsto zbiju svoje redove, da zajedno s njima daju otpor svim petokolonašima i izdajicama i tako doprinesu pobjedi pravedne stvari našeg naroda", piše Vrhovni štab NOP odreda Jugoslavije, što će reći Josip Broz Tito osobno.
Daleko od proglasa i izvještaja se vodila borba na život i smrt s teškim posljedicama po civile jer nacistički vojnici nisu imali milosti prema njima. Partizani i četnici su uspijevali gerilskim taktikama nanijeti poprilične gubitke demoraliziranim njemačkim jedinicama koje su kasnije osvetu tražile po selima i gradovima gdje im se civili nisu mogli suprotstaviti.
Žestoke borbe vođene su, barem tako pišu partizani u svojim izvještajima, između Kragujevca i Milanovca.
"Nijemci su u dva navrata pokušali prodor u Milanovac, ali su ga na čuvenom Rapaj-brdu partizani odbili, iako su Nijemci upotrebljavali tenkove, topove i "štuke". Napad su jedva odbili. Isti je slučaj bio s napadom preko Rudnika. Pojačanje je bilo neophodno. Krenula je jedna grupa partizana da iz Užica donese puške i za partizane i za četnike na tom sektoru. Ali njemački špijuni Ignjatović i kompanija pucali su na partizane pri prolasku kroz Požegu i uzeli sve oružje. Uskoro je naišla nova njemačka ofenziva na Milanovac. Partizani i jedan dio poštenih četnika davali su herojski otpor. Ubili su i ranili preko 250 njemačkih vojnika, ali sili se nije moglo oduprijeti, oružja nismo imali dovoljno. A da je stiglo onih 300 pušaka, nikada ne bi neprijatelj popalio naš lijepi Milanovac, ne bi ostalo preko tisuću duša na kiši bez krova, bez igdje ičega. To je samo jedan primjer rada četnika u Požezi. Oni su ubijali, ubili su partizane Vučića, Stambolića, a mrtvom su čak skinuli zlatne zube", objavljeno je u Borbi 8.11.1941. godine.
Lopušina tvrdi da su potpune neistine da je Mihailović bio suradnik nacističkih obavještajnih službi, a u tome može biti i istine. Ipak je tada Mihailović bio nacistički saveznik u borbi protiv partizana.