Atmosfera oko subotnjeg pada 46-godišnje Britanke Kay Longstaff s palube kruzera Norwegian Star pomalo podsjeća na zaplet romana "Žena u kabini 10" britanske spisateljice Ruth Ware. U romanu se krstarenje iz snova (i nevjerojatna prilika za poslovni napredak) mlade novinarke Lo pretvori u putovanje iz pakla nakon što, pod utjecajem alkohola, postane slučajnom svjedokinjom pada u more žene iz susjedne kabine. Događaj neobičan sam po sebi kudikamo je neobičniji jer je susjedna kabina trebala biti prazna.

S druge strane, Loina sunarodnjakinja Kay vjerojatno bi voljela da se tog 18. kolovoza netko našao u susjednoj kabini dok je ona, petnaestak minuta prije ponoći, bezbrižno ispijala koktelčić u svojoj. Je li supijano stanje bilo uzrokom njezina pada preko ograde ili mu je, kako sad u potrazi za mrvicom slave tvrde neki članovi posade, kumovala nesretna ljubav - može se samo nagađati, no pravo je čudo što je putnica kruzera Norwegian Star u moru preživjela više od deset sati, do idućeg jutra, kad ju je pronašao ophodni brod Obalne straže "Cavtat" pod zapovjedništvom poručnika Lovre Oreškovića.

I to je Jadran! Zabranili kruzere - zagađuju kao milijun auta!

Sredovječna je Britanka i sama zaslužna za sretan završetak svoje drame jer se upornim pjevušenjem držala budnom, a vođena nagonom za preživljavanjem neprekidno se održavala na površini i neumorno mahala. Posada "Cavtata" tako ju je i uočila u lošinjskom akvatoriju, šezdesetak nautičkih milja udaljenu od obale, i potom prevezla do pulske bolnice.

Iako je, srećom, prošla bez ozljeda, ova bivša stjuardesa Virgin Atlantica zasigurno nije, napuštajući svoj dom u španjolskoj regiji Costa del Sol, ovakvim zamišljala rasplet svog odmora. Što bi, naposljetku, moglo poći po zlu na sedmodnevnom kružnom putovanju čija je polazišna točka u Veneciji, a posljednja prije zatvaranja kruga u Splitu?

Putujete li morskom nemani koja može poslužiti kao smještajna jedinica za gotovo 2500 putnika i još 1000 članova posade, zaključak se nameće sam od sebe. Mnogo toga. Za osmišljavanje zapleta ne treba biti posebno nadaren pisac krimića. Dovoljno je samo prijaviti se za rad na kruzeru. Ili uplatiti putovanje.

Kao da je to jednostavno, pomislili biste i prije samo nekoliko godina. No kruzing turizam danas je dostupan gotovo svima. Pokazuju to i brojke od gotovo 1000 kruzera, koliko će ih se, prema predviđanjima, usidriti u hrvatskim lukama do kraja turističke sezone. Morskim su se lukama najavila njih 963, što je za 52 više od lanjskih 911.

Najpopularnije su, kao i lani, splitska i dubrovačka luka, u kojoj je kruzing sezona počela još sredinom ožujka dolaskom 929 putnika s broda Viking Star. No do kraja turističke sezone dubrovačke bi zidine moglo posjetiti gotovo 740.000 posjetitelja s 440 kruzera.

Posjetiti ili zakrčiti? U takvim je uvjetima nemoguće govoriti o održivom, pa i ikakvom drugom, osim stihijskom turizmu. Nepregledne rijeke ljudi u potrazi za brzom i po mogućnosti besplatnom zabavom scene sa zagrebačkog dočeka srebrnih nogometaša čine dubrovačkom svakodnevicom. A kruzerski gosti više nisu tako dobri potrošači.

"Kupuju, ali rijetko tko. Tu i tamo pokoji suvenirčić. Ne trebaju nama takvi gosti, mi želimo dobrog, kvalitetnoga gosta", izjavila je nedavno u jednoj od središnjih informativnih emisija za komentar upitana dubrovačka prodavačica.

Barka mala... Radnici otkrivaju mračnu stranu rada na kruzerima

Putnici s kruzera potrebe za trošenjem u gradu nemaju jer na brodu imaju sve. Od punog pansiona, često s "all-inclusive" uslugom, pa do trgovina, suvenirnica, kozmetičkih, frizerskih i inih salona. Ponešto za svakoga. Osim za kasu gradova u koje pristaju. Jer davno su prošla ta vremena kad su, početkom ovog stoljeća, prvi gosti s u našim vodama dotad rijetko viđenih kruzera dočekivani u narodnim nošnjama, uz pjesmu i ples te kruh namočen u maslinovo ulje.

Davno su prošla i vremena kad je, šezdesetih godina, pojavom kompanije Norwegian Caribbean Line i uvođenjem cjelogodišnjih kružnih linija, kruzing turizam počeo zauzimati središnje mjesto u turističkoj industriji. Za ondašnja je kružna putovanja trebalo izdvojiti ponekad i cijelu godišnju plaću, bila su rezervirana za elitu, a ta je elita na vrhunski opremljenim brodovima bivala uslužena najkvalitetnijom uslugom, zabavljana od strane mahom najpoznatijih glazbenika toga vremena. Brodovi za kružna putovanja ukinuli su razrede i ponudili "one class" uslugu.

Putovanje kruzerom tad je bilo kao i posjedovanje skupog automobila: beskompromisno, ekskluzivno, nedostupno i, samim time, doživljaj par excellance. Putnici tih kruzera, imućni i spremni na trošenje, donosili su radost u svakoj luci u koju bi pristali, no svijet se u razdoblju od pedesetak godina poprilično promijenio. Automobili su, baš kao i letovi avionom, postali mnogo dostupniji, a njihov su primjer, održavanja konkurentnosti radi, morali slijediti i kruzeri.

Tako se danas na putovanje kakvo je umalo stajalo života Kay Longstaff možete otputiti već za 449 dolara, odaberete li unutarnju kabinu. Cijena se, doduše, penje do 2699 dolara odlučite li se počastiti kabinom s balkonom, no uzme li se u obzir kako su u cijenu aranžmana uključeni smještaj u kabini, puni pansion uz otvoreni bar s uslugom besplatnog točenja svih pića osim alkoholnih i lučke pristojbe, ne može ih se nazvati drugačije nego pristupačnima. I posve je jasno zašto na kruzerima, kao i na putničkim brodovima za linearna putovanja, ponovno postoje kabinski razredi.

No oni strpljiviji među putnicima čak će i cijenu od petstotinjak dolara proglasiti pretjeranom. Gosti recidivisti, naime, za vjernost istoj kruzing kompaniji ostvaruju značajne popuste, a kabina se, pričekate li do samog početka putovanja, može dobiti već za stotinjak dolara! Ostane li, naravno, neka nepopunjena, što je u posljednje vrijeme, zbog povećane ponude i opale potražnje, čest slučaj. A prazna kabina je, kako kaže neslužbeni moto kruzerskog diva Carnivala, najskuplja kabina.

Prazna se kabina, ona s brojem 10, pokazala najskupljom i u slučaju Lo Blacklock. Netko ju je platio životom. Iako je drugi roman Ruth Ware, od čije se pojave na tržištu očekivalo mnogo, zaslužio jedva prolaznu ocjenu, vrlo dobro zadire u prljavštinu ispod šljaštećeg blještavila gornjih paluba i vrlo realistično prikazuje potpalubni svijet kojim, omeđeni zidovima bez oplata i pod umjetnim svjetlom prikladnijim za kakvu farmu pilića, vladaju posve drugi uvjeti života.

Civilizacija Stop divljim turistima: Sve više gradova uvodi liste zabrana

To je svijet kabinskog osoblja na kružnim putovanjima. Posebice onog nižerangiranog. To je, po mnogima, najveća cijena suvremenih, dostupnijih putovanja za elitu. Poplava Walmart-putnika uzrokovala je, smatraju bivši radnici na kruzerima, osim nižih cijena što na sebe vežu niže plaće, i pad osjećaja za vrijednost i poštovanja što bi ga putnik trebao osjećati prema članovima osoblja.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Problem je u tome što su ti Walmart-turisti tako pohlepni, gramzivi i željni što povoljnijih, po mogućnosti besplatnih, dodataka na svojim putovanjima. Štoviše, misle da im oni pripadaju. Kako bi do njih došli, ne prezaju ni pred čime, izmišljaju najgluplje razloge za ostvarivanje svojih potrošačkih ‘prava’, poput pomalo ishlapjele bočice gaziranog pića ili nedovoljno zategnutih plahti na svojim krevetima. Sretni su tek kad ostvare neki manji popust, a još sretniji pošaljete li im bocu vina u kabinu. U stanju su pogaziti naše i prodati svoje dostojanstvo za pišljiva tri dolara", svjedočanstvo je bivšega konobara na jednom od Carnivalovih brodova predviđenom za prijevoz više od 4000 putnika i gotovo 1500 članova posade.

Pravi mali gradovi sa svim popratnim sadržajima. Imaju čak i mrtvačnice, odjele za intenzivnu njegu i helikoptere opremljene za pružanje prve pomoći. Ništa neobično uzme li se u obzir da je prosječnom putniku na takvim putovanjima gotovo sedamdeset godina i da mu je stalan liječnički nadzor ne samo potreban već i dodatan plus pri izboru načina putovanja. Neobično je, ipak, s kakvom se pomnjom podaci o broju preminulih na putovanjima kriju od njihovih suputnika i javnosti. Nitko, naravno, ne želi negativan publicitet.

Potreba za održavanjem pozitivne slike u javnosti ipak nestaje kad se na dnevnom redu pojave plaće zaposlenika. "One su vrlo loše, fotografi zarađuju 1500 dolara, konobari oko 1200, sobari i sobarice 800, a pomoćni konobari i perači posuđa jedva uspijevaju namaknuti petstotinjak dolara. Počesto se za ta najslabije plaćena zanimanja uzima radna snaga iz jugoistočne Azije ili s Indijskog poluotoka. Premda mizerna, u njihovim je zemljama takva zarada pravo bogatstvo, pa se vrlo često vraćaju odraditi i po nekoliko ugovora."

Dva je ugovora odradila i jedna mlada žena s ovih prostora. Bilo je to, prisjeća se, u studentskim danima. U usporedbi s ponudom poslova Studentskog centra, konobarenje na kruzeru činilo joj se kao sasvim dobar posao. Prijavila se na agencijski oglas i krenula put Miamija. Umjesto najniže rangiranoga konobarskog posla dobila je onaj konobarice u "supper clubu", čime su i njezini dani na kruzeru postali podnošljiviji. Stegu i kontrolu kakvu prolaze "obični" konobari, priznaje, možda i ne bi izdržala. No mnogo teže od radnih uvjeta ili iznosa plaće palo joj je legalno potkradanje od strane kompanije.

Veliki zagađivači "Kruzeri nam ostavljaju otpad - ne znamo što bi s njim"

"Na brodu nema plaćanja gotovinom. Umjesto toga, postoje svojevrsne prepaid-kartice koje putnik prije polaska napuni novčanim iznosom koji mu potom stoji na raspolaganju za trošenje tijekom putovanja. Tim se karticama plaća sve, od alkoholnog pića u baru pa do frizera. Na isti se način, odbijanjem s kartice, ostavljaju i napojnice osoblju. Ili bar gosti tako vjeruju. Nema, naime, individualnih napojnica već sve one odlaze u jedan zajednički budžet, a na kraju mjeseca, umjesto da dođu kao dodatak na plaću, postaju njezin integralni dio. Iz te se zajedničke mase, vjerujem, isplaćuje veći dio plaće osoblja jer kultura davanja napojnica u Americi je na visokoj razini."

Zato vjeruje kako su u iznosu od 1600 dolara, njezinoj plaći, napojnice činile barem petstotinjak dolara, a jednako je tako uvjerena kako su, tim slijedom, najniže rangirani radnici za kompaniju bili gotovo besplatni. Primanje napojnice u gotovini, s druge strane, bilo je najstrože zabranjeno. Dobiveni je novac trebalo odmah prijaviti, a uhvaćeni bi se prijestupnik vrlo loše proveo.

Ipak, ističe kako je kompanija vrlo veliku pozornost pridavala zaštiti osoblja i putnika, a njihov im je osjećaj sigurnosti bio gotovo na prvom mjestu. Seksualno se uznemiravanje najstrože kažnjavalo, što ne znači da veza, pa i onih seksualnih, među osobljem nije bilo. No daleko su od orgijaških zabava ili razuzdanih divljanja kakva onog manje sretnog cimera održavaju budnim cijele noći.

"Nakon cjelodnevnog rada mislim da je malo kome bilo do takve vrste zabave. Seksa je sigurno bilo, ali mislim da je to više funkcioniralo po principu veza nego nekakvih usputnih avantura."

Puno su važnije, smatra, čvrste prijateljske veze koje se nerijetko stvaraju među osobljem. Na kraju dana, kad bi oko ponoći završili s poslom, okupljali su se u kafiću i družili uz pivo. Kruzer, kaže, doista podsjeća na pravi mali grad, postoje punktovi gdje se ljudi sastaju, a postoje i vrlo jasna, iako nepisana, pravila ponašanja i druženja među osobljem. Časnici se druže u časničkom baru, kuhinjsko osoblje nerijetko ostaje u kuhinji, a ekipa iz bara druži se u baru za osoblje.

Miješanje s gostima ili korištenje njima namijenjenih sadržaja najstrože je zabranjeno, ali i granica koja stvara podjelu među osobljem vrlo je nepropusna, gotovo kastinska. Unatoč svemu, boravak na kruzeru neće, kao korisnici skriveni iza profila na društvenim servisima, zapamtiti isključivo u lošem svjetlu.

"Ne znam bih li ikad sama otišla na Kajmanske Otoke, a ovako sam ih imala prilike istraživati svaki put kad bismo na njih pristali. Često bih imala i po 6 ili 7 slobodnih sati. Iako je istina da su se neki konobari i kuhinjsko osoblje na brod morali vratiti ranije, pa su im za odmor ostajali tek sat ili dva. A onda ponovno posluživanje nepregledne rijeke ljudi koji ne donose ništa mjestima u koja brod pristane. Inače su to putovanja namijenjena nižoj srednjoj klasi, a kako putnici sve imaju na brodu, nema potrebe za trošenjem novca."

NEPOŽELJNO CNN: Ovo ljeto izbjegavajte Dubrovnik!

Brodovi, dakle, danas sa sobom donose tek svoj otpad, koji je potom potrebno negdje zbrinuti, a luke, poglavito hrvatske, za to nisu primjereno opremljene. Problem je i što Hrvatska nema strategiju razdvajanja otpada, pa i vrijedne sirovine koje bi se iz tog otpada mogle kvalitetno upotrijebiti ostaju neiskorištene i tretiraju se kao obično smeće.

Iz svega navedenog jasno je zašto kruzerski gosti u očima hrvatskih turističkih radnika postaju sve nepoželjniji. Prisjetimo li se nedavnog crikveničkog slučaja naplaćivanja ulaska u grad autobusima s jednodnevnim posjetiteljima kupačima, koje se čak niti po definiciji Instituta ne može nazvati turistima, jasno je kako su i mnogi kruzeri samo predimenzionirani turistički autobusi čiji su putnici više na smetnju nego na korist gradu u koji dolaze.

Nespremni na trošenje, na destinaciji se ne zadržavaju dovoljno dugo da bi ih sila na to natjerala. I premda još postoje tematska putovanja, poput seks kruzera na kojem boravak stoji između 3000 i 11.000 dolara ili najžešćeg plutajućeg festivala "70.000 tons of metal", za koji je potrebno izdvojiti i nekoliko desetaka tisuća dolara, svi sudionici turističkog lanca moraju prihvatiti činjenicu kako je vrijeme ekskluzivnih krstarenja odavno iza nas.