"Rodila sam bebu koja nije niti jednom udahnula"
Samo u Velikoj Britaniji jedna od četiri trudnoća završi spontanim pobačajem, dok je jedno od devetero djece mrtvorođenih. U Hrvatskoj se, ovisno o godini, broj mrtvorođene djece kreće između 150 i 200, a među poznatim rizičnim faktorima su pretilost, pušenje prije i u trudnoći, lošiji uvjeti života majke, no ima puno slučajeva u kojima su i majke dobroga socijalnog statusa bez zdravstvenih problema rodile mrtvo dijete.
Svaki treći slučaj vodi se kao "neobjašnjiv", a u sklopu europskog "mjeseca osvještavanja" Katie Ingram odlučila je podijeliti svoju priču, ponajprije jer želi upozoriti javnost na to da se brojni slučajevi rađanja mrtvorođenčadi mogu izbjeći i spriječiti. Jedan od najvećih problema je to što je problem tabuiziran i što se o toj temi nerado govori, piše Independent.
U travnju 2019. postala sam majka male djevojčice, Ottilie Eve Ingram. Moj suprug i ja smo dugo čekali da postanemo roditelji. Prije toga nismo imali prave partnere, a "pronašli" smo se tek u ranim 30-ima. Tada smo, nakon godina skeniranja, testiranja i svih onih "hajdemo vidjeti što će se dogoditi" došli do dijagnoze neobjašnjivog uzroka neplodnosti.
Nakon šest godina braka napokon sam zatrudnjela u drugom pokušaju IVF-a. Moja trudnoća je tekla OK, osjećala sam se zdravo i bila sam aktivna cijelo vrijeme. Bila sam presretna što sam trudna i nisam vidjela razloga da se žalim na sitne bolove i stalnu potrebu za mokrenjem, sve je to bila mala cijena za bebu koju sam tako željela.
Kombinacija moje dobi (u ožujku sam navršila 41.) i medicinski potpomognute oplodnje činila je moju trudnoću visokorizičnom, napravili smo nekoliko pregleda više i sve u svemu činilo se da je sve u redu.
U 39. tjednu trudnoće, što se već smatra punim terminom, stigli smo vedri i uzbuđeni na dogovorenu indukciju s kojom smo trebali postati roditelji. No, već nakon prvog pregleda ujutro postalo je jasno kako nešto nije u redu. Preselili su nas na drugi odjel i dok sam ležala s puno zabrinutih doktora oko sebe, rekli su nam nešto o čemu nismo nikad ni razmišljali da se može dogoditi - njeno je sićušno srce prestalo kucati.
Tišina oko mene je bila zaglušujuća. Možda zamišljate zvuk alarma, vojsku liječnika koja trči prema meni s aparatima i pokušava nešto učiniti, spasiti moju bebu. Nije bilo sirena. Nije bilo zvuka koraka koji žure u pomoć, samo zvuk tišine koji će mi zauvijek definirati najgori trenutak života. Naša se beba nije mogla spasiti.
Navečer su mi napravili carski rez i dok sam držala najljepšu stvar koju vidjela u svom naručju, pitala sam babicu zna li koje su joj boje oči.
"Ne", nježno mi je odgovorila. "Nikad ih neće otvoriti".
Ta je rečenica otvorila rijeku moje tuge. Shvatila sam da nikad neću znati boju očiju moje kćeri, da nikad neću čuti njen glas, nikad je nahraniti, vidjeti njen osmijeh, presvući joj pelenu ili joj pročitati priču. Majka sam joj ali joj nikad neću biti mama.
Trauma vijesti o tome da vam je dijete mrtvo je prevelika za procesuirati je. Lavina pitanja navalila je na moj mozak dok sam pokušala shvatiti smisao onog što su nam rekli. Kada, zašto, kako, što sada?
Brutalna stvarnost s kojom smo se suočili našla se u letcima s naslovima "odlučivanje o obdukciji", "izbori sprovoda za vaše dijete". Sljedeći tjedni našeg života bili su magla.
Kad sam se osjećala dovoljno jakom, napustili smo bolnicu. Proveli smo koliko smo mogli vremena s našom dragocjenom, tihom djevojčicom. I naše obitelji su je vidjele, poljubile su je u glavu i grickali joj nos kao da spava. Svi su se divili njezinim ogromnim stopalima i dugim nogama.
Izvan bolnice je procvalo cvijeće i drveće, a dok se priroda budila mi smo se suočavali s nezamislivim gubitkom. Tješila sam se s time što sam na zrakama sunca osjećala njenu prisutnost.
Sve što sam radila svakodnevno činilo mi se tako uzaludnim bez nje, ništa nije imalo smisla. Zajedno smo pronašli rutinu koju nismo željeli, ali smo je trebali da steknemo barem neku strukturu, osjećaj da nije sve izvan naše kontrole.
Držim se sigurnosti svog doma još uvijek u nadi da će me jedan dan netko nazvati i reći mi da je došlo do pogreške. Svako jutro se kalvarija podsjećanja da je naša beba umrla ponavlja. Oboje imamo noćne more.
Dvije noći prije njenog pogreba prošetali smo našom ulicom i tada sam s razornim valom tuge shvatila da naša djevojčica leži u lijesu. Nisam mogla disati dok sam razmišljala o njoj samoj tamo, osjećala sam se kao loša majka jer sam na tren zaboravila gdje je ona. Osjećala sam se kao da sam je ponovno iznevjerila. Postala sam svjesna kako je nikad više neću držati.
Želimo li ukop ili kremaciju? Nijedno, ne želim nijedno, ali ipak moram birati. Gdje da je pokopaju? Nigdje, želim da je svake večeri kraj mene dok spava, a ne posjećivati njen grob.
Na našem putu tuge susreli smo se s puno ljudi koji su prošli to isto. Postupno sam počela shvaćati da, iako sam se izolirala u svom gubitku, nisam bila sama.
Gotovo šest mjeseci kasnije, oboje se osjećamo snažnije, plovimo između dobrih i loših dana dok pokušavamo smisliti svoj život bez Ottie. Valovi tuge dolaze sve rjeđe, noćne more nas ne progone svaku noć i počinjemo pronalaziti svoju "normalu" bez Ottie.
Ništa nam neće vratiti dijete, ali možda pričanje o našem iskustvu može pomoći nekom drugom da se osjeća manje samo.