Što se tiče promatrača sa Zapada, a tu spadaju i države nastale raspadom Jugoslavije, kakav god bio SSSR, u jednom trenutku bio je, unatoč svemu, moćan vojno i politički i ekonomski, oduvijek i kulturno. A onda je došao Mihail Gorbačov s Perestrojkom i Glasnosti i najveći svjetski imperij stao se i otvarati. Samo nekoliko godina poslije SSSR se raspao, a Rusija je postala postapokaliptični krug pakla kojim su vladali i harali milijarde dolara moćni gangsterski, privatizacijski, mafijaški klanovi.

Mada, nekome tko je bio tamo, prve naznake rasula bile su vidljive već 1988. Mark Galeotti za Guardian je opisao što je tada tamo vidio tijekom istraživanja za doktorat o utjecaju sovjetske vojne intervencije u rat u Afganistanu na sovjetsko društvo. Intervjuirao je veterane „afgance“ koji su se vraćali izranjavani, u šoku, traumatizirani, gnjevni. Isprva bi bili ili puni priča o jezovitostima ili sasvim nijemi. Tek naknadno, kad bi noćne more oslabile, krenuli bi se prilagođavati na život. No, neki od njih to nisu uspjeli.

Crveni milijarderi Putinovi tajkuni: Uspjeli su oni koji su mu bili lojalni

Ili bi postajali adrenalinski ovisnici ili su postajali neosjetljivi na drištvene konvencije. Jedan od takvih je bio Volodja, snažan, žestok, mračan tip, ujedno i krhak i opasan, kakvog bi najradije zaobišli prelaskom na drugu stranu ulice. On je u ratu bio snajperist, a nakon rata bivši ratni drugovi su ga tolerirali, ali nisu bili opušteni u njegovom društvu. Dok su svi kuburili u bijedi, često živjeli s roditeljima, on je bio pun novca, kasnije se ispostavilo zato što je u ruskom slengu postao „torpedo“, plaćeni ubojica.

Kako se SSSR, kakav god bio, urušio skoro u trenu, urušile su se njegova struktura i njegove vrijednosti, piše Galeotti. Komunizam je završio u ruševinama i organizirani kriminal koji je do tada služio samo kao usluga partijskim šefovima i tipovima s crnog tržišta, sada je naišao na prazan prostor za jurnuti u nj. Organizirani kriminal stao je regrutirati svoju vojsku, posebno oštećene, razočarane veterane, zapravo mlade ljude, iz posljednjeg sovjetskog rata – kao tjelesnu stražu, kao lomitelje ruku i nogu, kao ubojice.

Volodja je nestao u 90-ima, možda u eksploziji automobila, pucnjavi iz auta, obračunu noževima... Iz tog doba potječu monumentalni spomenici pobijenim kriminalcima, vrijedni i do 250.000 dolara (!) kad je prosječna plaća bila jedan dolar dnevno. Galeotti je upravo zahvaljujući Volodji bio među prvim zapadnjacima koji su podigli uzbunu u vezi eksplozije kriminala u Rusiji. 90-e su bile slavno doba tamošnjih gangstera, sve dok Vladimir Putin, kaže Galeotti, nije gangsterske klanove prisilio da uđu u strukture koje im je on odredio.

Tko nije na to pristao... Tako se sredila ekonomija, nestali su mafijaški ratovi, Moskva danas blista, sve unatoč sankcijama i post-krimskom hladnom ratu. Rusko podzemlje Galeotti je proučavao vladin savjetnik, poslovni čovjek, nekad kao policijski izvor.

Priča počinje još 1974. kad je voda rijeke Strelne nanijela golo tijelo muškarca na obale kod Lenjingrada. Tjednima je tijelo plutalo po Finskom zaljevu, lice mu je bilo praktično izjedeno, nije imao otiske prstiju, a opet, identificirali su ga za samo dva dana. Bio je sav prekriven tetovažama i bilo je jasno da je on „vor“ – lopov, karijerni član sovjetskog kriminalnog podzemlja. Tetovaže su mu odgonentnuli u sat vremena.

Da je gulio kaznu u radnom logoru na sjeveru, da je u zatvoru nekoga gadno izubijao, da je odjednom služio tri kazne... Tetovaža sidra omotanog bodljikavom žicom govorila je da je čovjek u zatvoru završio kao mornarički veteran jer je zločin počinio dok je bio u službi. Bio je to Matvej Lodočnik, mornarički časnik koji je 20 godina ranije, još u doba kad je svježe umro Staljin, skoro na smrt isprebijao regruta, a nakon zatvora utonuo je u podzemlje grada Vologde.

Subkultura kriminalaca potječe još iz carskih vremena, ali Staljinovi gulazi od 30-ih do 50-ih bili su ono što je te ljude preoblikovalo u beskompromisno odbacivanje svakog očitovanja vanjskog, civiliziranog svijeta. Tetovaže su postale oznaka tog dobrovoljnog otpadništva, razvili su vlastiti jezik, vlastite autoritarne figure, onako temeljito izopćeni, gubili su na važnosti i utjecaju. No, onda se raspao SSSR, u novoj Rusiji zabljesnuli su s novom elitom.

Intervju "Putin čuva Rusiju od kaosa devedesetih"

Tetovaže su nestale ili su ih sakrili ispod bijelih košulja i autoriteta novopečenih poslovnih gangstera. U 90-ima sve je bilo ponuđeno kao plijen i „voriji“ su posegnuli objema rukama. Državna imovina se privatizirala, biznismeni su morali plaćati zaštitu, pala je željezna zavjesa, pa su ruski gangsteri nahrupili i u svijet. I tako sve do dolaska Putina, koji je ponovno uspostavio sasvim uništenu središnju vlast u Rusiji. Voriji su se opet morali prilagoditi; ili bi se pritajili ili bi čak stali raditi za državu kad su bili prisiljeni.

Galeotti nipošto ne tvrdi da gangsteri vode Rusiju. „Ne, naravno da ne, a i upoznao sam puno čvrsto odlučnih ruskih policajaca i sudaca, sasvim posvećenih borbi protiv gangstera. Ipak, puno je biznismena i političara koji koriste metode koje se više oslanjaju na podzelje nego na zakonsku praksu“, napisao je. Tako država može unajmljivati oružane gangstere, hakere, navodno su gangsteri bili i u priči s trovanjem Sergeja Skripala. Čak i Putin povremeno koristi takvu ekipu kako bi prisnažio svoj utjecaj na ulici.

Galeotti kaže da Kremlj ne kontrolira podzemlje, da podzemlje ne kontrolira Kremlj, ali da je činjenica da ono pod Putinom i dalje cvate jer može koristiti djelić sustava. Korupcija je u Rusiji ogromna; i zbog kanibalističkog kapitalizma i zbog državnih agenata koji koriste kriminalne mogućnosti. 2016. policija je upala u stan pukovnika Dmitrija Zaharčenka, načelnika policijskog antikorupcijskog odjela, i tamo mu pronašla 123 milijuna dolara u gotovini. Posumnjalo se odmah da je riječ o novcu „vukodlaka“ organiziranih kriminalnih skupina iz same policije. A slučaj Saida Amirova?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Od 1998. on je vodio grad Mahačkalu, glavni grad Dagestana, kao svoj vlastiti političko kriminalni posjed. Angažirao je posebnu osobu kako bi kontrolirao grad koji se smatrao najnemogućijim za vladati njime u Dagestanu, republici najtežom za kontrolirati je u Rusiji. Amirov se činio neunuštivim. Preživio je najmanje 10 atentata. Jedan mu je metak prošao kroz kralježnicu, u uredu mu je eksplodirala jedna raketa. Pratile su ga glasine o korupciji, brutalnosti, kriminalnim vezama.

Pamtio je tri predsjednika i tek 2013. država je krenula u njegovo uhićenje. Poslala je iz Moskve vojne helikoptere opremljene topovima i unutra specijalce FSB-a kako bi zgrabili Amirova i još devetoricu i odvezli ih, praktično oteli, u Moskvu u zatvor. Amirov sad guli 10 godina u radnoj koloniji. Bio je to gadan presedan za organizirani kriminal koji nije shvatio da je država u međuvremenu postala previše snažna da bi se više ikako moglo raditi protiv nje nego samo s njom.

Država je veća od najveće bande u tvom gradu, morali su prihvatiti, više to nisu bile 90-e. Danas dakle vrijedi, zaključuje Galeotti, budi u dobrim odnosima s Kremljom i Kremlj će zažmiriti na tvoje stvari.

Sve je to samo bizni, reći će ljudi iz organiziranog kriminala u Rusiji i Ukrajini još od početka 90-ih. Ključna karakteristika organiziranog kriminala u Rusiji danas jest njegova isprepletenost s legitimnom ekonomijom. Razdvajanje prljavog od čistog novca u Rusiji je beznadna zadaća, ako ni zbog čega drugog zato što je u 90-ima bilo praktično ne moguće zaraditi iole ozbiljniji novac bez da se čine stvari koje su u najboljem slučaju etički upitne, u najgorem totalno nezakonite.

Tada je uobičajeni način rješavanja poslovnih nesuglasica bilo ubojstvo. U zloglasnim aluminijskim ratovima lopovi su grabili tvornice mrežom ubojstava i drugih metoda, prema najnovijim metodama u njima je pobijeno nekoliko tisuća ljudi. S izlaskom iz 90-ih to doba je najvećim dijelom odumrlo. Bivši mafijaški odvjetnik Valerij Karišev kaže da su mnoge mafijaške legende sad mrtve, plaćenih ubojica puno je manje nego prije, iako ih još ima, reketarenje je u svojoj najtvrđoj formi iskorijenjeno, biznis se više se rješava u gangsterskim obračunima nego na sudovima.

Galeottiju je jedan britanski biznismen ispričao da je 2009. dvaput morao hitno putovati u Moskvu jer su mu lopovi htjeli oteti nekretninu. Prvi put su naprosto došli i prošetali pored njegovih zaštitara. Morao je zvati lokalnu policiju da tipove izbace vani. Drugi put upali su s odvjetnikom i sudskim ovšiteljima želeći vrijednošću nekretnine prebiti nepostojeći dug.

Brutalni krvnik Rusi i Sirijci ubili 'Koljača s Balkana'

U samo nekoliko sati vlasnik je riješio problem, po svoj prilici uz umjeren mito policijskom šefu, što mu je svakako bilo bolja opcija od višetjednih sudskih maltretiranja, plaćanja pravosudnih naknada i ilegalnih podsticanja pravne države na djelovanje. Nove kriminalce biznismene to ne čini prvacima vladavine prava, ali pokazuje da uz određene uvjete zaštita vrijednosti postoji. Iako, oni sami su svjesni da bi doista nekorumpiran i pošten sustav bio prijetnja njima samima.

Korporativna špijunaža, podmićivanje, političke veze... sve su to metode poslovanja i danas, ali sada je na djelu ipak djelovanje u nekakvoj sivoj zoni biznisa za razliku od prije.

Gangsterska ekonomija kakvu je Rusija nekoć razvila, iziskivala je i adekvatne usluge. U 90-ima bila je potražnja za lopovima i lomiteljima nogu. Za neke sofisticiranije primjene, pa i ubojstva, bande su tražile sportaše i majstore u borilačkim vještinama. Bandu Ljuberci tako su osnovali dizači utega i hrvači, a bilo je angažmana i za bivše policajce i vojnike odnosno časnike. Zloglasni Aleksandar Solonik, poznat i kao „Aleksandar Veliki“ te kao „Superubojica“, specijalizirao se za atentate odlično zaštićenih gangstera.

1994. probio se iz policijske stanice sam samcat, pobivši pritom sedmoricu policajaca. 1995. postao je jednim od samo šačice ljudi koji su pobjegli iz moskovskog zatvora Matroskaja Tišina. Radio je za razne grupe, često sukobljene. To se nije smatralo problemom. On je naprosto davao svoje usluge na tržištu. I tako sve dok nakon bijega iz zatvora nije pobjegao na Grčku. U trenu više nije bio pružatelj usluga, nije bio na tržištu, i jedan od njegovih bivših klijenata poslao mu je ubojice.

Solonik je inače znao što riskira. U Rusiji je inače ponekad teško znati i za koga uopće radiš. Tako je ubojstvo mafijaškog bossa Vasilija Naumova 1997. bilo posebna sramota policije Sankt Peterburga, jer se ispostavilo da su njegovi čuvari bili pripadnici specijalnih policijskih jedinica za ekstremno hitne intervencije koji su kod njega radili u fušu. A sva je prilika da nisu imali niti pojma koga su osiguravali.

Nije to jedini način na koji se usluge mogu iznajmljivati od države; tu su i prisluškivanje, podmićivanje službenika da se na krov automobila stavi plavo rotacijsko svjetlo kako bi mogli voziti mimo prometnih pravila kad zatreba. Manji dio kriminalaca također obavlja neke poslove za državu kao vanjski konzultanti.

Hladni rat 'Tito vam nikad ne bi pristao na rusku bazu u Srbiji'

Svijet novih, sofisticiranih kriminalnih operacija doveo je do pojavljivanja ljudi sa statusom Semiona Mogiljeviča, godinama jednog od najtraženijih FBI-ovih bjegunaca, jer je u svoje vrijeme obavljao pranje novca i prevare kao mafijaški menadžer. Kao ruski državljanin, on je sada siguran od izručenja, jer je njegovo iskustvo u radu za niz mafijaških grupa u 90-ima danas potrebno mnogim moćnim ljudima. Pritom je mnogima stalo da njegove tajne ostanu kod njega.

I onda se dogodilo da ga je moskovska policija 2008. uhitila – greškom, zato što je u tom trenutku koristio ime Sergej Šnajder. Galeottiju je nekoliko policijskih časnika pričalo da je zapovjednik pod čijom se nadležnosti to dogodilo, iz same vlade dobio takvo ribanje da se morao pošteno pobrinuti da istodobno i oslobodi Mogiljeviča i da izbjegne javno sramoćenje. Poslao je slučaj hitno na sud kako bi ga tamo u postupku zatvorenom za javnost oslobodili zbog nedostatka dokaza.