Biti odani fan Rage Against the Machinea oduvijek je bila muška stvar. Majica se uostalom početkom dvijetisućitih lagano presvlačila i mijenjala - Tupac, Cypress Hill, Rage, System of a Down. Sve ono što smo nekad voljeli s odrastanjem uglavnom postaje manje važno. Nostalgični katalog uči nas samo jednom - prestali smo otkrivati novo čvrsto se povezujući s onim prošlim. Militaristički, buntovni rifovi sažeti u svega tri punokrvna studijska Rageova albuma i dalje su blizu moje glazbene linije. Odnos je ambivalentan, očekivanja donekle iznevjerena (spin off bendovi poput Prophets of Rage bili su jalovi pokušaj sredovječnih glazbenika da budu relevantni), razlazi i pomirenja svodili su se na iščekivanja, a najavljena turneja 2020. bila je pandemijski naelektrizirana republikanskim tvitovima o konformizmu i hodu niz dlaku sistemu jer, gle čuda, najveći kritičari američke administracije postali su njezini apologeti. No ono na što me najviše podsjetila odgađana turneja ‘’Public Service Announcement’’ nije samo glazbena reakcija na tzv. apolitične devedesete, kao i njezini suvremeni odjeci od Paula Ryana do borbe za manjinska prava, nego i snaga poetičnih, one liner, tekstova uličnog propovjednika Zacka de la Rochea i gitara Toma Morella, koja čas odbrojava poput bombe, čas škripi poput stare ploče, pa zavija poput policijske sirene. Malo je albuma koji su toliko utjecali na žanrovske promjene unutar rocka i metala. Rage je vjerovao, možda i dalje vjeruje, kako glazba može osnažiti, obrazovati, mijenjati. Ne možeš dobiti rat, ali ga ne zaslužuješ ni izgubiti.

Kontekst je opak. Nirvanin ‘’Nevermind’’ 1991. čini Seattle prijestolnicom grungea, a ‘’Smells Like a Teen Spirit’’ vlada prvo radijom, a onda MTV-jem. Paralelno se u Los Angelesu razvija hip-hop scena dok vladaju rasni nemiri i siromaštvo. Povremeno ih umiruje bejzbol. Za Dr. Drea i antologijski ‘’The Chronic’’ (1992.) nema mjesta na naslovnici The Rolling Stonea. I dalje se traži bijelo, plavokoso lice. I dalje vlada rock pobožnost. Iste godine, odmah nakon prvih demo snimki, izlazi brzi, spontani, gotovo sklepan i instinktivan istoimeni album ‘’Rage Against the Machine’’. koji spaja funk, heavy metal, rock, rap i blues. Slijedi ugovor s velikim Epicom. U vremenu bez interneta znaju kako doći do masovne publike, iako će im puritanci nabijati na nos ‘’iskorištavanje’’ blagodati kapitalizam. Članovi su miješane rase, socijalno osjetljivi Harvardovi đaci koji selektivno uzimaju što im paše od uzora Public Enemyja. Surađuju s Anthraxom. Da, ima rime i buke. Ali bez seksa, humora i napadnog samopredstavljanja. Savjesni rap tu je prije nalijepljene etikete Kendricku Lamaru. Bliži se Fukuyamin kraj povijesti, iz socijalizma se uči, a Noam Chomsky postaje lektira. Teatralnost je neizbježna čak i kad je glazba donekle predvidiva - utišani intro, blues rifovi, eksperimentiranje, opaka gitarska solaža i slom. Čovjek je načet, ali ne u maniri horora koji su nam servirali Metallica i Slayer. Riječ je o albumu koji je simptom jednog desetljeća, ali nikako lijek za sve njegove boljke - od Clintonovih ratovanja, siromaštva, rasizma, institucionalizirane diskriminacije, neoliberalnih papazjanija, nepravde i drske laži.

’’Killing in the Name’’ obračunava se s lažnim obećanjima neoliberalizma, policijskom nepravdom i grijesima kolonijalne prošlosti, baš kao i ‘’Know Your Enemy’’ - dvije himne otpora na repeatu svaki put kad me nešto izbaci iz takta danas ostavljaju gorak okus. Stvar ne zastarijeva, rane su dublje, aktualnost je bolna. Vojni redovi se zbrajaju, granice su tvrde i tek rijetki oporo zaurlaju: ‘’Fuck you, I won’t do what you tell me”. Čak i u učionicama, finom leglu konformizma i borbe za prosjek, dodatne bodove i činovničku budućnost, najtvrdoglaviji u sebi laganini kroz zube pjevuše: ‘’One sided stories for years and years’’ iz ‘’Take the Power Back’’. Možda bi ih drmnuo tek ‘’Wake Up’’, koji se referira na Led Zeppelinov ‘’Kashmir’’ i razbija ga breakbeatom. Podcijenjena ‘’Township Rebellion’’ fino generaciji X ponavlja: ‘’Fight the war, fuck the norm”. Strast i poruka bez umivanja i podilaženja dolazi u ‘’Bullet in the Head’’ s basom Tima Commerforda nema tolerancije za nacionalizam koji vodi u rat: ‘’No escape from the mass mind rape”. Prvi Rage sa šesnaest činio se kao najvažniji i najbolji album ikad snimljen. Dok je prog metal bio tehnički savršen eskapizam, Rage je šaka, sjekira, potisnuta agresija, bunt koji mora van. Punk moje generacije.

Iduća dva albuma ‘’Evil Empire’’ (1996.) i ‘’The Battle of Los Angeles’’ (1999.) nastajali su dulje, promišljenije. Oba su bila prva na Billboardu i dosegnula trostruku platinastu nakladu. Kad je radijom počeo dominirati Creedov ‘’Human Clay’’, kad su Korn, Limp Bizkit i Kid Rock izvodili svoje nu metal, rap rock zafrkancije, Rage je i dalje bio smrtno ozbiljan.

Jednako ih se ticalo bombardiranje Beograda 1999., rast broja smrtnih kazni, odriješene ruke bankarima, kao i uništavanje Sudana. ‘’Vietnow’’ kaže ti da isključiš radio, dok ti ‘’Guerrilla radio’’ kaže slušaj mene. Američka distopija rastače se u ‘’Sleep Now in Fire’’, ‘’Freedom’’ (jer bijes je dar), kao i u ‘’Calm Like a Bomb’’, gdje se zaziva pariška soba Jamesa Baldwina. Jedina osobna Zackova stvar je teška, sumorna, eksplozivna u rifovima ‘’Born of a Broken Man’’, u kojoj će reći ‘’but not a broken man’’. Ne možeš slušati tiho, moraš pojačati.

I ne zanima te što su prodali 16 milijuna ploča, imaju i dva Grammyja, što su božićni hit svih vremena u Velikoj Britaniji, a zadnji su album objavili prije dvadeset godina.

Ne pitaš se ima li Zack snagu, a i stoji li uopće iza onoga što je pjevao s dvadeset dvije, kad nije bio težak desetke milijuna i kad su coveri bili ratne fotografije, a ne brižljivo slagane video projekcije. Prije privremenog raspada 2000. izdaju album obrada ‘’Renegades’’. Pokrivaju Dylana, Brucea Springsteena, Minor Threat, MC5... Idu od benda do benda, od E Streeta do Audioslavea. Pišu kolumne za New York Times o propasti i bolestima industrijskoga gradića. Nominirani su više puta za Rock’n’Roll Hall of Fame. Povremeno ih i zaboraviš. Vratiš im se sa svakom novom pukotinom.

’’Live & Rare’’ izdaju povodom ovogodišnje, spomenute svjetske turneje. Album je izvorno objavljen davno, 1998. u Japanu, a sad ga ubacuju na streaming platforme. Neke od njih nalaze se na koncertnoj set listi poput “The Ghost of Tom Joad’’, koju nisu izvodili od 2000. Sklopljen od singlova s prethodnih albuma i kompiliran iz različitih gradova, tu je za pasionirane kolekcionare. Kontroverzni Live Nation vodi američku turneju.

Karte su poput voćarice u Las Vegasu, ovise o dinamici prodaje i legalnoj prevari - isto mjesto prodaje se za mnogo višu cijenu, a izvođački utržak tu je upitan. Veliki ‘’yeah, right’’ sistemu vrijedi u slučaju velike sreće od dvjesto dolara pa do gotovo tisuću. Ironiju je zamijenio kapitalizam.

Uostalom, Morello je svirao privatnu sesiju Googleovim zaposlenicima. Rage je predvodio šminkersku Coachellu, postao je dio mainstreama pa se lako zaboravi kako je njihova taktika podizanja tenzija mijenjala i filmski soundtrack ‘’Godzille’’ s ‘’No Shelter’’. No u svijetu popularne glazbe vrijedi tek ‘’ispeci pa reci’’ još od kapitaliziranja Woodstocka pa sve do prodaje cjelokupnoga glazbenog kataloga.

Producenti Jack i Garth Richardson pobrinuli su se za prodaju prava na ‘’Killing in the Name’’, himnom, između ostalog, kaosa na Capitol Hillu. U Zagreb Rage Against the Machine dolaze prvi put u rujnu. Trideset godina stariji. Svirat će u Areni, gdje su polupraznim gledalištem defilirali Kiss, Beyonce i Lady GaGa.

Na rubu grada kao podsjetnik na eksplicitnija vremena gdje se tinejdžerski bijes vrtio oko sebično čuvanih ploča i rijetkih gaža. Gdje bijes, barem smo tako vjerovali, nije bio uzaludan.