Šaka, sjekira, potisnuta agresija, bunt koji mora van

Biti odani fan Rage Against the Machinea oduvijek je bila muška stvar. Majica se uostalom početkom dvijetisućitih lagano presvlačila i mijenjala - Tupac, Cypress Hill, Rage, System of a Down. Sve ono što smo nekad voljeli s odrastanjem uglavnom postaje manje važno. Nostalgični katalog uči nas samo jednom - prestali smo otkrivati novo čvrsto se povezujući s onim prošlim. Militaristički, buntovni rifovi sažeti u svega tri punokrvna studijska Rageova albuma i dalje su blizu moje glazbene linije. Odnos je ambivalentan, očekivanja donekle iznevjerena (spin off bendovi poput Prophets of Rage bili su jalovi pokušaj sredovječnih glazbenika da budu relevantni), razlazi i pomirenja svodili su se na iščekivanja, a najavljena turneja 2020. bila je pandemijski naelektrizirana republikanskim tvitovima o konformizmu i hodu niz dlaku sistemu jer, gle čuda, najveći kritičari američke administracije postali su njezini apologeti. No ono na što me najviše podsjetila odgađana turneja ‘’Public Service Announcement’’ nije samo glazbena reakcija na tzv. apolitične devedesete, kao i njezini suvremeni odjeci od Paula Ryana do borbe za manjinska prava, nego i snaga poetičnih, one liner, tekstova uličnog propovjednika Zacka de la Rochea i gitara Toma Morella, koja čas odbrojava poput bombe, čas škripi poput stare ploče, pa zavija poput policijske sirene. Malo je albuma koji su toliko utjecali na žanrovske promjene unutar rocka i metala. Rage je vjerovao, možda i dalje vjeruje, kako glazba može osnažiti, obrazovati, mijenjati. Ne možeš dobiti rat, ali ga ne zaslužuješ ni izgubiti.