Sekte zla u Hrvatskoj: Ovo su ispovijesti žrtava

Pixabay
U Hrvatskoj djeluje oko 800 sekti i vjerskih organizacija poput crkava, tako i katoličke; zakonski žrtvama nema tko pomoći
Vidi originalni članak

"Mom je sinu bilo samo 14 godina kad je otišao na nekakvo predavanje o jogi. Upoznao je neku stariju ženu, primijetila sam da se povlači u sebe, često je odlazio na njihove sastanke. Otišao je potom u Italiju, već je bio punoljetan kad mi je e-poštom došla njegova poruka: ‘Idem sada i neću se vratiti. To je moja obitelj’. Sada znam da u toj sekti radi kao rob, za 100 eura džeparca, nema ni zdravstveno osiguranje, uzeli su mu putovnicu. Mojem su sinu isprali mozak i ja ga ne mogu vratiti..." Tako zvuči priča jedne od hrvatskih majki koje nisu uspjele izvući svoje dijete iz vjerske sekte, a u Hrvatskoj ih djeluje čak 800!

Većina je, kažu nam stručnjaci, vrlo benigna, ali je dio njih opasan i destruktivan, toliko da mlade tjeraju i na samoubojstvo.

Istražili smo koje sve sekte djeluju u Hrvatskoj, kakva im je struktura te što o njima govore bivši članovi, psiholozi, sociolozi, liječnici, ali i sami članovi sekti ili njihovi osnivači.

Ako mogu jedni... Priznali Sotoninu crkvu, kao i katolička ne plaća porez

Oni koji su imali doticaja sa sektama tvrde da je mnogima u interesu da vjeruju kako sekte ne postoje, te da je to najveća zabluda modernog društva.

Sekta je sljedba, mala skupina ljudi koja dijeli vjerska uvjerenja. Tvrde da jedino oni imaju ispravan pogled na svijet, čime se izoliraju od drugih. Uvjereni da jedino s istomišljenicima imaju o čemu razgovarati, odriču se obitelji i prijatelja te se posvećuju svom novom životu.

Negativan su si prizvuk priskrbjeli zbog destruktivnih sljedbi koje žele naškoditi pojedincu ili društvu, ili zbog onih kojima je jedini cilj priskrbjeti materijalnu korist.

Naš najveći neprijatelj su sotonističke sekte

U Hrvatskoj smo se susretali s brojnim verzijama sektaških učenja, ali su uvijek ekstremne skupine doživjele javnu osudu. Kako katoličanstvo smatramo nacionalnom vjerom, najveći su neprijatelj sotonističke sekte.

U većini je slučajeva riječ o skupini nadobudnih adolescenata koji žele biti drukčiji i svojim pijančevanjem ili smiješnim ritualima nikome ne štete. No u rukama poremećenih pojedinaca, priča više nije bezazlena.

Unatoč svemu, Hrvatska još kaska za Europom. Hrvatsko zakonodavstvo i društveni sustav ne prepoznaju žrtvu sekti, a žrtva se nema kome požaliti. No zato postoji Centar za informiranje o sektama i kultovima. Riječ je o podružnici Europske federacije centara za istraživanje i informiranje o destruktivnim sektama koji u suradnji s vladinim institucijama i službama sigurnosti u Vijeću Europe i Ujedinjenim narodima ima savjetodavnu ulogu.

U Hrvatskom CISK-u žrtvama sekti i članovima njihovih obitelji pomaže kako se nositi s takvim problemom. Upozoravaju da velike svjetske sekte svoje ogranke imaju i u Hrvatskoj, samo što ih sustav ovdje ne prepoznaje. Nerijetkoniskoriste neki bezazlen pojam ili aktivnost poput joge, a rijetki shvate da se iza toga krije nešto sasvim drugo, opasnije i nimalo bezazleno.

"Riječ sekta ne postoji u pravnom sustavu pa je ona kao takva neprepoznatljiva. Iste skupine koje su se našle na listama parlamentarnih istraga u Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji danas djeluju i u Hrvatskoj. Godine 1994. bilo je procijenjeno da je riječ o 170 opasnih skupina. Danas se prosuđuje da djeluje 800 skupina. Liste za sada nisu javne, osim u slučaju kad se skupina nađe na sudskom procesu. Hrvatska je plodno tlo za te skupine. Njihovi su lideri dolazili 90’ih godina u misiji tobožnjeg “spašavanja” stanovnika od ratnih posljedica. Danas, već čvrsto udomaćeni, dolaze s receptima za djelotvoran izlazak iz krize", upozoravaju iz CISK-a.

Velik problem su i one sekte koje svoje članove vode u inozemstvo gdje služe kao roblje. Budući da u Hrvatskoj nema evidencije takvih slučajeva, ne zna se o kojem broju žrtava je riječ. Nadalje, velik je problem i činjenica da policija ne može poduzeti ništa ako se sekti priključio punoljetan mladi čovjek koji tvrdi da je to njegov izbor. Takva je priča jedne gospođe iz Zagreba. Njezin je sin s prvim danom punoljetnosti otišao živjeti u komunu u inozemstvu. 

STANTON LAVEY Unuk osnivača crkve Sotone: Moje odrastanje u sekti

"Radi na crno, kao roblje. Daju mu mjesečno 100 eura džeparca jer, među ostalim, organizira tečajeve i seminare iste te joge kojom se on bavi. Ondje se, prema njihovim običajima, vjenčao sa ženom iz Engleske koja je od njega starija 13 godina. Isprali su mu mozak jer on ne zna za odgovornost prema sebi ni prema drugima. On ne živi u stvarnosti. Bila sam šokirana njegovom odlukom da bira takvo postojanje, ali ja kao roditelj ne mogu živjeti njegov život."

Kaže da je cijeli slučaj prijavila policiji, ali ništa nije uspjela postići.

"Čak sam otišla tu u Zagrebu na razgovor kod voditelja sekte, nadajući se da ću ga uvjeriti da pusti moje dijete i pošalje ga kući, ali me je on tijekom razgovora pokušao vrbovati. Zastrašujuće", zgrožena je majka kojoj više ništa nije preostalo. Zato je bio lak plijen, a prema hrvatskim zakonima, činjenica da je punoljetan onemogućuje da išta promijeni.

U SAD-u su njihova gurua, Amerikanca ruskog podrijetla Donalda Waltersa ili kako se sam prozvao, Swamija Kriyanandua, osudili jer je članove sljedbe seksualno iskorištavao. No pobjegao je iz SAD-a i počeo otvarati središta krija joge po Europi.

Stara priča o Crnoj Ruži

Priča o Crnoj ruži proširila se u drugoj polovici ‘80-ih. Sve je počelo nakon samoubojstva jedne djevojčice iz ugledne obitelji u Dugom Selu.

Danas se vjeruje da je širenjem priče o Crnoj ruži upravljala ondašnja jugoslavenska obavještajna služba, koja je željela skrenuti pozornost javnosti s tadašnjih društvenih i političkih promjena u zemlji. U javnosti, naročito u Zagrebu, proširila se prava paranoja, pa su zabilježeni i fizički napadi na mlade koji su bili odjeveni u crno, na subkulturnu grupu takozvanih darkera, koji sa sektama nisu imali nikakve veze.

U čitavu je priču uvučen i pokojni Željko Malnar, koji je tada u Dugom Selu držao kafić Garudu, nazvan po hinduističkom božanstvu. Počelo se govoriti da se ondje okupljaju članovi Crne ruže, a Malnar je zbog svega imao silnih neugodnosti.

Priča kako je prvi članak o njegovoj povezanosti s Crnom ružom izašao u sarajevskim novinama. A potom su krenule glasine da su članovi te sekte sotonisti, da se okupljaju na grobljima, okreću križeve, da otimaju djevojke kako bi ih žrtvovali Sotoni, da se ubijaju…

S pričama o samoubojstvima fama o Crnoj ruži je eskalirala, a gotovo svi koji su se odijevali u crnu odjeću bili su društveno odbačeni kao mogući članovi tog supertajnog društva o kojem su svi sve znali. Bilo je govora čak i o tome da vođe sekte na mladima iskušavaju novu drogu kojom im oduzimaju volju te mogu utjecati na sve odluke, uključujući i odluku o ubojstvu ili samoubojstvu.

Namjerno uvučen u krug sektaštva

Jedan od rijetkih koji je javno govorio o tome kako se izvukao iz sekte i što je ondje radio dok je bio član, mladić je koji opisuje kako je crna misa trajala manje od pola sata. Vodio ju je ‘svećenik’, koji je i autor crne knjige iz koje je čitao samo njemu razumljive riječi.

"Oko nas bile su svijeće, a pred nama neko postolje, kao oltar. Svatko je trebao dati dio sebe, kako bi se spalilo u posudici. Bio je to prinos demonu, u biti Sotoni, kojega smo prizivali kako bismo uspjeli ostvariti nešto u životu. Ostali su se zarezali i dali krv, a ja dio kose", prisjećao se mladić u jednom od intervjua.

Otvoreno je progovorio o svojim iskustvima koje je stekao kao član sotonističke sekte Crna zora kojoj je pristupio kada mu je bilo 16 godina. Tada je bio slaba zdravlja te je popustio u školi, pa su ga prijatelji, već iskusniji članovi, namjerno uvukli u svoj krug sektaštva. Konačni im je cilj bio natjerati ga da se ubije.

"To se ne događa izravno nego na suptilnim razinama. Svojim vas vjerovanjima i pričama navode da sve lošije mislite o sebi pa se samoubojstvo na kraju čini logičnim odabirom. Bio sam laka meta", objašnjava mladić koji je tada, strahujući za svoj život, odlučio napustiti sektu. Prijetili su mu. Pomoć je potražio od profesoru kojem se, uz mlade s problemima, javljaju i roditelji koji od njega traže savjet ili spas. Najpotresnije iskustvo preživio je 2006. godine kada je od samoubojstva spasio četiri mlade djevojke.

Adolescentkinje, prijateljice, jedna na liječenju u dječjoj psihijatarskoj bolnici u Zagrebu, a druga od bulimije i depresije u inozemstvu, sklopile su krvni pakt o samoubojstvu, tj. obvezu da se ubiju zajedno. Obje su bile vrlo depresivne i teško su se nosile sa stvarima oko sebe. Mlađa (16) u starijoj (18) gledala je ne samo srodnu dušu, nego i najbolju prijateljicu kojoj je vjerovala, prisjeća se početaka teške priče.

Starija nikad nije bila kod njega, dok je mlađu dovela prijateljica iz Ludbrega kojoj je prije pomogao jer je i sama bila depresivna. Kaže kako su se povezale jer su iz istog grada, a drugoj je bilo sumnjivo to što djevojka o starijoj prijateljici govori s velikom predanošću. S obzirom na to da je često govorila o besmislu života, upoznala ju je s profesorom.

Pakt o samoubojstvu

Sljedeći ga je dan nazvala njezina majka i ona se uključila u tretmane na kojima su razgovarali o problemima koji je muče. Starija prijateljica bila je ogorčena cijelom pričom i protivila se tretmanima pa s njom nije bio u kontaktu. Dodaje kako je majka mlađe djevojke bila u kontaktu s roditeljima starije kćerine prijateljice i svi su im pokušavali pomoći.

Ubrzo su roditelji starije djevojke našli tajne dnevnike koje je pisala na njemačkom jeziku. Otkrivali su njezina razmišljanja od 13. godine, pa sve do tadašnjeg vremena. Užasnuli su se jer je u dnevnicima govorila o samoubojstvu, ali i o tome da se s još četiri djevojke dogovorila da se ubiju zajedno s njom.

" Bila je riječ o krvnom paktu koji u sotonističkim krugovima ima najvišu moguću snagu i vrijednost, a i sama je pisala kako je prigrlila sotonizam. Teško je tu ubaciti zakon i pitati je li kažnjivo to što su učinile. Naime, poticanje na samuobojstvo jest kazneno djelo, ali ako su to zajedno odlučile, a sve su bile u jako teškom stanju, teško je odrediti tko je koga na što nagovarao. Zarezale su prst, pomiješale krv i zajednički odlučile da će otići s ovoga svijeta", prepričava profesor.

ISPOVIJEST Imala je 10, u lice joj vikali: Je*** ćemo tebe i tvoju mamu

U pokušaju da spase život kćeri, roditelji mlađe djevojke iz Ludbrega hitno su je poslali u bolnicu na odjel psihijatrije. Starija prijateljica je tada iz Ludbrega došla u Bjelovar kako bi položila razred koji je propustila zbog liječenja od manične depresije u bolnicama.

Ubila se u iznajmljenom stanu popivši stotinjak tableta, antidepresiva. Ostavila je oproštajno pismo u kojem govori o besmislu života, a policija u Bjelovaru nam je potvrdila događaj. Profesor priča kako je mlađa, čuvši da se starija ubila, pokušala održati obećanje. Pokušala se ubiti još pet puta u sljedeće dvije godine.

"Liječila se sljedećih nekoliko godina, i napokon mogu reći da je zdrava i da je izašla iz svega. Znam da ima dečka, ali nelagodno joj je pričati o prošlosti", kaže profesor.

Od djevojaka koje je starija prijateljica spominjala u dnevniku, našli su dvije slijedom nadimaka koje je koristila. Čak su se dvije pokušale ubiti (jedna od njih u inozemstvu), ali se čini da su uspjele preživjeti. Iskustva s članovima sekti bilo je i u pedijatrijskim ordinacijama.

Sektaši su i mlađe dobi

"Na jednoj sam 12-godišnjoj djevojčici tijekom pregleda opazila tetoviranu crnu ružu na leđima, okrenutu naopako. Kad sam na to upozorila majku, osupnula me njezina ravnodušna reakcija: ‘Da, pa što sad?’, ispričala nam je svoja iskustva umirovljena pedijatrica. Radila je u bolnici i imala nekoliko desetaka slučajeva gdje su djeca izravno bila žrtve roditeljskih sektaških uvjerenja.

Policija ni druge institucije ne mogu pomoći uplašenim roditeljima.

Na primjer, prije desetak godina u Hrvatskoj su novinari pisali o navodnom duhovnom vođi kojega su optuživali da članovima sekte koju je osnovao ispire mozak, a zatim ih tjera da svoju imovinu prepišu na njega.

Sljedbenike je navodno slao da od ljudi mole novac, a zatim ga predaju njemu. Roditelji mladih koji su ga pratili pisali su peticije, tražili pomoć, ali s obzirom na to da su im djeca bila punoljetna, ništa nisu mogli učiniti. Naime kod sekti koje izravno ne ugrožavaju nečiji život, upravo je najveći problem dokazati da djeluju protiv ljudi na drugi način.

Punoljetni članovi sami odlučuju u što će vjerovati i kome će darovati svoju imovinu. Nitko ne može reći da to ne čine iz uvjerenja i dokazati da ih je na to netko prisilio. Spomenuti 'duhovni vođa' i prvi sljedbenici počeli su djelovati u Zagrebu i u Samoboru. Sljedba je vrlo brzo postala javni skandal, a grupica se zatim povukla u varaždinsku okolicu.

U Vrtlinovcu su sagradili kuću od nekoliko stotina četvornih metara. Nazivaju je hramom. Iako su se roditelji sljedbenika žalili svim državnim institucijama, od cijele priče nije bilo ništa. Niti jedan telefon im ne radi, pa smo ih posjetili.

Zapuštena okolica kuće govori da se stanari bave preradom skupljanjem sirovina. Nema zvona. Provirujemo kroz prljave prozore bez zastora. Unutrašnjost krase slike indijskih božanstava. Pojavljuje se mršav mladić tridesetih godina.

"Ne smijem razgovarati s novinarima. Nemamo nikakvih komentara", govori on.

Pitamo ga koliko ljudi živi s njim, od čega i kako žive. Nevoljko kaže da prodaju knjige koje sami izdaju, uzgajaju voće i povrće, a skupljaju i prerađuju otpadne materijale i prodaju ih. Ne želi više govoriti i odlazi. Pitamo susjede kako ih oni doživljavaju.

"O, naši sektaši! Tam dole su od jednog kaj ima krave kupovali mlijeko. Navodno onaj njihov glavni šef u mlijeku pere noge i onda tjera sljedbenike da ga piju, ali ne znamo je li to istina. Tu po selu oni ništa ne rade", govori jedan mještanin.

Neki promiču seks i ljubav

Među duhovnim zajednicama, kako se vole nazivati, ima i onih koji se u svom djelovanju značajno razlikuju od religioznih kultova i promiču ideje koje se više tiču seksa ili prehrane nego vjere. Prije 30 godina veliku je sablazan izazvala Komaja, zajednica koju je osmislio Franjo Milićević. On ima pet žena. Iako postoji percepcija da propagira seks bez ograničenja, svojim sljedbenicima nudi, kaže, spoznaju.

- Mi smo prije svega duhovnospoznajna zajednica pa se kao takvi, naravno, mnogo bavimo i religijom i božanskim. Član zajednice može biti i ateist. Jedini je uvjet da vjeruje u mogućnost ostvarenja dobra - kako u vlastitom tijelu i duši, tako i u svijetu oko sebe, objasnio je Milićević.

On vjeruje da u Europi mnogi građani žive u grupnim brakovima poput njegova, a čim se negdje omogući pravna registracija takve zajednice, odmah će se službeno vjenčati sa četiri svoje životne partnerice.

"Na početku našeg poligamnog života bila sam ponekad ljubomorna. No kako sam kroz rad na sebi rasla u ljubavi i suosjećanju, ljubomora se pretvorila u ljubodarnost. To je riječ koju smo stvorili za vrlinu suprotnu ljubomori: to je kad se radujemo ljubavnoj sreći našega bližnjega", objasnila je ona.

 

Umirovljeni radijski novinar Mario Mihaljević isto je govorio o ljubavi kad je osnovao amorizam, vjersku zajednicu koja se temeljila na ljubavi i u sklopu koje su se ljudi trebali vjenčavati bez obzira na spol ili druga ograničenja, a učinak je trebao biti onaj duhovnog, a ne svjetovnog braka.

Da bi neka grupa duhovnih interesa u Hrvatskoj postala vjerskom zajednicom mora postojati kao udruga najmanje pet godina i imati najmanje 500 članova koji podupiru njezin rad. U Ministarstvu kažu kako su odbili dio zahtjeva za registracijom vodeći se mišljenjem Komisije za odnose s vjerskim zajednicama.

Među odbijenima su O.T.O i Luciferijanska crkva.

"Pojedine grupe nisu uspjele dokazati da su pravna, a ne fizička osoba. To je razlog zbog kojih se nisu uspjeli registrirati", objasnili su u Ministarstvu.

Sotonositi okupljeni u Luciferijanskoj crkvi, kako je nazivaju, nisu bili zainteresirani za razgovor.

"Pošto nemamo potrebu dokazivati svoju vjeru, ne dajemo iskaze u javnosti", napisali su. Ni u drugim sotonističkim sektama kao ni u O.T.O-u nisu htjeli razgovarati.

Dokumentaraca Jedan se ubio, drugi je palio crkve i ubio trećeg

U katoličkoj crkvi svjesni su postojanja sekti.

"Pomagao sam onima koji su pokušali napustiti neku sektu. Pokušao sam im vratiti vjeru u sebe same. Da se nekome pomogne potrebno je imati mnogo strpljenja i dati im mogućnost da iskrenim razgovorom otkriju motive svog ponašanja", objasnio je jedan pater, dok mnogi sociolozi tvrde da je razlog ulaska u sektu uglavnom želja za rješavanjem osobnih i obiteljskih problema.

"U ovome dobu prevladavajućeg individualizma i izgubljenih veza s tradicijom, s obitelji i rodbinom, članstvo u novim vjerskim zajednicama, koje nude brza rješenja, koja mogu biti i lažna, pruža pojedincima izgubljenu obiteljsku i rodbinsku blizinu, sigurnost i povjerenje, a s time naravno i nadu da će im biti bolje", kaže jedan sociolog.

Dodaje da ne postoje skupine koje su sklonije ulasku u sektu. U rizičnoj su skupini podjednako muškarci i žene svih dobnih uzrasta.

Posjeti Express