Novi film Jonasa Akerlunda "Lords of Chaos" biografsko je rock'n'roll djelo sa svim perikama i koncertima koje to uključuje. No, to je također i grozovita crnohumorna drama, čudnija od fikcije, o ubojstvu, samoubojstvu, samoozljeđivanju, štovanju Sotone, te nizu paljevina koje sablažnjuju naciju.
Nabrajajući nečuvene zločine što su ih počinili neki norveški black metal bendovi u ranim 90-ima i njihovi fanovi, film se vjerojatno neće svidjeti ljubiteljima Bohemian Rhapsodyja, a čak je bilo i apela iz nekih crkvenih grupa da film zabrane. Priča iza toga ne počinje u Norveškoj nego u Newcastleu-upon-Tyneu u Engleskoj gdje je trojac koji se nazvao Venom 1982. snimio svoj drugi album "Black metal"
Prije toga popularna je glazba imala dugu povijest flertovanja sa sotonističkom ikonografijom, od "Hellhound on my trail" Roberta Johnsona do "Sympathy for the devil" Rolling Stonesa, provokativno nazvanih Judas Priest i Black Sabbath. Tu nesvetu povezanost Venom je odveo još dalje.
"Teško je objasniti mlađim ljudima koliko su Venom bili šokantni početkom 80-ih", kaže Chris Kee, novinar časopisa Zero Tolerance and Powerplay.
"Sotona se pojavio na omotima albuma i spominjalo ga se u gotovo svim pjesmama. Bila je to očita zavjetna odanost mračnom gospodaru. Sjećam se da sam gledao u zapaljeni križ na omotu njihovog albuma iz 1984. 'U ratu sa Sotonom' i pitao se nije li to doista korak previše."
Venomov album "Black metal" postao je temelj sasvim novog podžanra. Ako ste osjećali da je trash metal prekomercijalan, a da je death metal previše lepršav, onda je black metal bila muzika za vas. Nick Ruskell, glavni urednik u magazinu "Kerrang!" definirao ga je kao "okrutan, mračan oblik heavy metala, s naglaskom na ekstremnosti i povezanost sa Sotonom, iako ako biste pitali njihovih pet obožavatelja, dobili biste sedam različitih odgovora".
Ipak, neovisno o Venomu, bendovi koji su skovali black metal bili su Skandinavci. Iz Švedske, odakle je došao Bathory, čiji je bubnjar slučajno bio Jonas Akerlung, redatelj "Lords of chaos", iz Danske je bio Mercyful Fate, a iz Norveške je dolazila mlađa generacija zaljubljenika u metal koja je slušala i učila. Jedan od takvih zaljubljenika bio je Øystein Aarseth, gitarist kojega u filmu igra Rory Culkin.
On je osnovao grupu Mayhem i isto onako kako su članovi Venoma izabrali velika, sablasna imena – Cronom, Mantas i Abaddon, Aarseth si je odabrao demonski "nom de rock" iz grčke mitologije – Euronymous. U trenutku kad je regrutirao švedskog pjevača Pera Yngvea Ohlina, koji je na bini nastupao kao "Dead", bend je odselio u šumu kako bi tamo u kući živio i vježbao. Ako je Aarsethovo sumorno sviranje gitare postalo arhetipski zvuk norveškog black metala, Ohlin je na privlačenju pažnje javnosti razvio vlastiti brend.
Lice si je bojao crno-bijelo kako bi podsjećalo na lubanju, a na koncertima Mayhema bi se samoozljeđivao. I njegova preokupacija smrću nije bila ograničena samo na morbidnu teatralnost. U travnju 1991. Aarseth se vratio u njihovu kuću kako bi pronašao Ohlina da je počinio samoubojstvo. Mogao je to biti kraj norveškog black metala, ali je Aarseth Ohlinovu smrt vidio kao priliku da se samopromovira kao vođu doista opasne i dijabolične glazbene scene.
Prije nego što je pozvao policiju, otišao je kupiti fotoaparat kako bi slikao Ohlinovo tijelo. Potom je osnovao svoju glazbenu izdavačku tvrtku, Deathlike Silence Productions, te je otvorio prodavaonicu ploča u Oslu, nazvavši je "Helvete", što na norveškom znači pakao. Svoje najbliže suradnike odredio je da čine "crni krug" i jedino njima je dopuštao da uđu u crno metalno unutarnje svetište, tj. u vlažnu podrumsku prostoriju ispod trgovine.
Ključan član crnog kruga bio je Kristian "Varg" Vikernes, tinejdžer iz Bergena koji je volio da ga zovu "Grof Grishnackh". Uskoro je stekao reputaciju da čini stvari o kojima je Aarseth samo pričao. I dok se Aarseth još uvijek mučio da dovrši prvi album Mayhema, Vikernes je snimio nekoliko solo albuma pod tolkienovskim imenom Burzum. Do je Aarseth davao intervjue u kojima je širio mržnju i strah, Vikernes je počeo podmetati požare pod povijesne norveške drvene crkve.
Tako je 6. lipnja 1992. spaljena drvena crkva u Fantoftu. Vikernes je svoj naredni album nazvao "Aske", "pepeo" na norveškom i na omotu objavio fotografiju pougljenjene konstrukcije spaljene crkve. Uz svaki album dijelio besplatan upaljač. Skandinavska metal scena to je shvatila ozbiljno i u plamenu su završili deseci crkava. Neke su pronađene s obrnutim križevima i ispisanim "666" sprejem. Sotonizam?
Možda, a možda i ne. Tijekom godina brojni su black metal glazbenici postali ozbilji učenici okultnog, ali tada, 1992., puno više su nastojali djelovati zlokobno i subverzivno.
"Mnogi od black metal momaka htjeli su djelovati zlo koliko su više mogli", kaže Kevin Hoffin, osnivač TRVE (Norveške black metal scene).
Nastavak na sljedećoj stranici...
