U znak zahvalnosti za intervenciju i brzo izbavljenje (je li Heger bio važniji Njemačkoj obavještajnoj službi ili Stepincu u tom trenutku, odgovor se nameće sam od sebe!) odlučio je Wilhelm Heger ubrzo nakon toga "vruću želju nadbiskupovu, a to je da se ostvari gradnja crkve u Mariji Bistrici, pomoći dijelom i financijski". Navodi se da je "do 31. prosinca 1942. prikupio 6,503.159,75 kuna agitirajući po župama te prodajom slika svetaca i molitava za gradnju Svetišta Majke Božje u Bistrici.

Njegovi protivnici su tvrdili da je veliki dio ovog iznosa uplaćen kao honorar u Hegerov džep. Heger, naprotiv, još i danas (1955. – op. N. M.) tvrdi da je priložio svih šest milijuna za spomenutu svrhu". Prema jednom drugom izvoru: "Za Križni put utrošeno je 567.852,60 kuna. Ostatak je prisvojio Heger kao naknadu za svoja vjernička nastojanja". Kad je rat završio, Heger se pojavio pod imenom Guilleaume Heguer u Konstanzu na Bodenskom jezeru, u Francuskoj okupacijskoj zoni.

Feljton (1/6) Gestapovac kojem je Stepinac povjerio milijune kuna

Nije trebalo dugo čekati da se Guilleaume Heguer pojavi sa žuto-bijelim crkvenim zastavicama na prednjoj strani svojega automobila i ljubičastim rukavicama crkvenog dostojanstvenika. Njegov put započeo je u Rimu, gdje ga je papa Pio XII. primio u privatnu audijenciju ne pitajući ga za ime. Bila je to druga privatna audijencija. U ožujku 1946. mogao je Heger pokazati i potvrdu, ovaj put nadbiskupa Freiburga dr. Conrada Gröbera:

"Gospodin Willi Heger, koji živi u Konstanzu, Jakobstrasse 81, dugogodišnji je podupiratelj i počasni suradnik crkvenoga Caritasa. Prema ugovoru s njemačkim Episkopatom i uz apostolski blagoslov Svetoga Oca, on je, potpuno nesebično djelujući, trenutačno u suradnji s prof. dr. Franzom Xaverom Hechtom iz Rima radi obavljanja određenih poslova njemačke dobrotvorne udruge Caritas". Na Hegerovoj posjetnici u to je vrijeme pisalo "Guilelmus Heger, delegatus Plenipotentiarius Foederationis Operum Caritatis Catholicae Caritas et Missionis Vaticanae - Opunomoćeni izaslanik Saveza katoličkih dobrotvornih djela Caritasa i Vatikanske misije".

Za nekoliko mjeseci Heger odustaje od karitativnog rada i podnosi ostavku. No svakako je vrlo dobro poboljšao svoje imovno stanje, naglašava autor članka. Na odlasku udijelio mu je nadbiskup Gröber za oproštaj "iz punog srca nadbiskupski blagoslov". S tim se blagoslovom okrenuo Heger raznim poslovima, ali s malo sreće jer ga je sustigla tjeralica koju je izdao Okružni sud u Konstanzu 11. listopada 1948.

Naime, Heger je tijekom rujna 1947. u brojnim novinskim oglasima pozivao u svoje ime, te uz pomoć svoje domaćice i jedne nepoznate osobe, zainteresirane za iseljavanje da se jave Posredničkom uredu za pitanja iseljavanja Intermedia, "stručno vođenom, s brojnim inozemnim kontaktima i dobro utemeljenim savjetovalištem, a klijentima su zajamčeni sigurni i istiniti podaci". Naknada za savjetovanje iznosi 100 i više RM, zavisno od slučaja.

U optužnici je, citira člankopisac, stajalo: "Sva aktivnost navodnog Posredničkog ureda za pitanja iseljavanja sastojala se od pošiljke bezvrijednih prospekata, okružnica i biltena te nije ispunjavala uvjete za ono za što su budući emigranti platili, pa su svi klijenti preko tih uplata oštećeni. U razdoblju od jeseni 1947. do 15. ožujka 1948. Heger je na taj način prevario barem 1200 registriranih klijenata za oko 60.000 RM".

U sljedećoj točki optužnice detaljno je opisan jedan takav slučaj, pri čemu je Heger nesretnom, ali imućnom čovjeku, koji se (iz svojih razloga) htio iseliti u Argentinu, otuđio pokretnina, uglavnom raznih dragocjenosti i umjetnina u vrijednosti većoj od 500.000 RM. Na kraju optužnice je pisalo: "Optuženi je izbjeglica i nedostupan pravdi!". Sve se to zbivalo u Konstanzu, na obali Bodenskog jezera, u Francuskoj okupacijskoj zoni.

Feljton (2/6) Gestapovac s Kaptola: Proizvodio je likere u Jugi

Osjetivši opasnost Heger se zajedno s domaćicom Antonie Stich, rodom iz Peteranca, s četvero djece koje je imao s njom, i drugo dvoje djece, koje je dobio s misterioznom "katolkinjom" koja je preminula u Parizu, smjestio u Bad Nauheimu, gdje je postao opet Jugoslaven, u Američkoj okupacijskoj zoni. Tadašnji državni tužilac u Konstanzu, Max Güde, a u vrijeme nastanka ovog članka predsjednik Senata Saveznog suda u Karlsruheu, unatoč preprekama, tražio je da se utvrdi Hegerovo djelovanje u Francuskoj zoni te je podnio zahtjev američkim vojnim vlastima u Wiesbadenu za Hegerovo izručenje.

Tužilac Güde bio je na dobrom tragu. Za pretresa Hegerova stana u Konstanzu pronašao je, između ostalog, Hegerov Ahnenpaß (Rasna osobna iskaznica) iz 1941. "Ova potvrda o rasnoj čistoći (Ahnenpaß) bila je potrebna Hegeru", piše predsjednik Senata Güde Amerikancima, "kako bi dokazao da je njemačkog podrijetla i da ima sve uvjete za stjecanje njemačkog državljanstva. Ali ova isprava također dokazuje da je Heger u to vrijeme bio na dužnosti u NSDAP-u ili u nekoj od njegovih organizacija, jer dokaz arijske čistoće, i to od 18. stoljeća, bio je uvjet samo za članove SS-a ili više stranačke dužnosnike".

Naime, Heger je, kako kaže, s posljednjim novcem otvorio u Frankfurtu prvi Percutor institut. Svoju metodu poticanja rasta kose demonstrirao je na "klasično ćelavoj glavi frankfurtskoga gradonačelnika dr. Waltera Kolba. Iako se na njegovoj kao zrcalo sjajnoj glavi nije vidjela nikakva promjena, mnoge zainteresirane i optimistične mušterije nagrnule su u Hegerov salon. Od prve zarade otvorio je drugi salon u Baden-Badenu te napokon i novi institut u Münchenu". Radilo se o Percutor-uređaju s kojim, tvrdio je Heger, lijekovi mogu kroz kožu prodrijeti u tijelo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"S mojim Percutorom moguće je smeđu kožu učiniti crvenom, bijelu dlaku crnom, a crnu kožu smeđom", objašnjavao je Heger. "Ali s pomoću njega može kosa i rasti". Međutim, jedan od nezadovoljnika je zaključio: "Taj uređaj nije ništa drugo nego potisno-usisna pumpa kojoj je Heger samo dodao električni pogon!". Međutim, ograničavajuća okolnost bila je ta što Percutor-uređaj može koristiti tek nekoliko ljudi.

Stoga je ubrzo počeo proizvoditi te oglašavati masti i esencije koje su, po njegovu mišljenju i bez pomoći Percutor-uređaja, prodirale u vlasište i oslabljenom korijenu kose davale novi život. U svojem poštanskom tuzemnom i inozemnom odjelu u Münchenu, Elvirastraße 18, otkrio je Heger sve prednosti dostave pošiljaka pouzećem, što mu je omogućilo da kasnije postane milijunaš. Jednog dana, u ljeto 1954. godine, vidjeli su građani Schweinfurta kako se valja tamnoplavi Cadillac ulicama njihova grada.

Zdepasti čovjek, koji ga je s vremena na vrijeme vozio, bio je Wilhelm Heger. Auto je bio unajmljen od konzula Willyja Sachsa, sina tajnog savjetnika Ernsta Sachsa, koji je izumio krstareće torpedo i Sachs motore, te se uputio iz Schweinfurta prema dvorcu Mainberg, nastavlja se u novinskom izvještaju. Heger je za 500.000 maraka kupio od tvrtke Fichtel & Sachs dvorac koji potječe iz 10. st. Obrtnici iz Schweinfurta dobili su neočekivani posao, ne baš uvijek zadovoljni, jer je dvorac trebalo prirediti za potrebe biokozmetike.

Povijesna tajna Intervjuirao Stepinca za NY Times 1950. i prenio mu Titovu ponudu
Samo izvana, jer je dvorac zaštićeni spomenik kulture, tako da sve ostane po starom. U izjavama za novine Heger se hvalio da je dao ugraditi osam kilometara telefonskih kablova, dva i pol kilometra vodovodnih cijevi, osam kilometara cijevi za grijanje te 250 ručno izrađenih brava s diskretnim patentnim osiguračima: "Njemačka se može ponositi novim dvorcem Mainberg".

Za svoje radno mjesto odredio je lođu, iz koje puca pogled na Mainu, često okružen poslugom u frakovima i sa sunčanim naočalama na nosu: "U zatvoru sam imao samo jedno malo okno za svjetlo. Sad se odjednom moram naviknuti na toliko puno svjetla". Krajem kolovoza 1954. pozvao je Heger predstavnike zemaljske vlade, gradske uprave i tiska na prvi prijam.

Okružen oklopima vitezova, zbirkama staroga oružja, skupocjenim slikama, antiknim namještajem i platama s hladnim jelima, Heger je održao konferenciju za javnost. "Gospodo", započeo je, "München me je tretirao kao kakvog ludog mladca, obećavajući mi gradilište kao da je riječ o radovima za luđake. Lijepo, zato ću ovdje u Schweinfurtu utemeljiti pravu svjetsku industriju kozmetike. Moj tvornica, čiji model vidite ovdje, pronosit će svijetom ime Heger-istraživanja i Vašega grada. Ovaj jedinstveni kružni radni kompleks sa svojih jedanaest tvorničkih zgrada, za koji će mi grad Schweinfurt osigurati prikladan teren, pravo je čudo moderne arhitekture. Uz njega smo planirali vlastito naselje za oko 2000 radnika. Tako ćemo slomiti dominaciju francuske kozmetike. Njezin ugled u svijetu postajat će sve manji kako se mi budemo širili".

Zatim je nastavio: "Iskrčit ćemo postojeću vinovu lozu s okolnih brežuljaka. Najfinije šampanjske sorte, iz Reimsa, već su na putu. Moj ekonom ponudit će tržištu najbolji njemački šampanjac. U našim staklenicima procvjetat će uzgoj orhideja kakvih se jedva može naći na kontinentu". Sve djeluje glamurozno. Sluge u plavim livrejama dočekuju goste na vratima dvorca. Uniformirani vozači s epoletama opslužuju u dvorištu Hegerov skupocjeni vozni park: dva Cadillaca, Buick, Pontiac, Opel Kapitän, Mercedes 220 i tri kamiona.

Na 400.000 četvornih metara velikog parka dvorca rasporedio je Heger šezdesetak reflektora koji svake noći osvjetljavaju dvorac. U jednom bogatom novogodišnjem prospektu novi gospodar dvorca Mainberg navješćuje kozmetičko proljeće koje iza "stogodišnjih zidina stvaraju Heger i neumorni zaposlenici za naše pacijente slabe kose i ćelavce". Prva velika optužba koja je pogodila Hegera i njegovu partnericu Antonie Stich, s kojom se u međuvremenu oženio, otkad su se ugnijezdili u dvorcu Mainberg, bila je da za velike novce uvaljuje nepotrebne značke brijačima i frizerima.

Heger je razvio koncept kakav danas koriste slični prevaranti s Ponzijevom shemom. No, Hegeru nisu prigovorili što prodaje prevarantske preparate, već značke. Brijači, kojima je Heger obećao redovito slati uputstva o korištenju lažnih pripravaka i aparata, trebali su se kao "znanstveni istraživački novaci" nominirati i dobiti licenciju da nose Hegerov znak na prsima. Ta obilježja im je Heger slao pouzećem zajedno s pakiranjem sredstva za njegu po cijeni od 111 maraka. A kasnije je isti znak preprodavao po trostrukoj cijeni.

Sporne tvrdnje Tajna pisma četnika Draže Mihailovića Stepincu

Heger je uvjeravao Savez brijačkih uslužnih udruga e. V. u Wiesbadenu, "da će kroz ruke naših frizera ove godine doslovno proći, iz mjeseca u mjesec, nakon godinu dana, od kolijevke do groba, sve glave Savezne Republike, od najmanjeg službenika do šefa države". No Savez brijačkih uslužnih udruga uputio je brijačima svoje mišljenje, proslijedivši ga i Hegeru na znanje: "Brijač je obrtnik, a nije znanstvenik, odnosno tobožnji znanstveni novak. Od onih brijača koji se u ovoj akciji služe Vašom značkom ne traži se zapravo nikakva znanstvena ni za znanost vezana aktivnost, nego ta akcija uglavnom služi samo za to da se poveća promet Vaše tvrtke".

"Promet moje tvrtke", odvratio je Heger, "čak i bez pomoći brijača bio je na zavidnoj visini. Ni moja supruga ni ja nismo znanstvenici", priznaje on u dvorcu Mainberg. Poslije 1977. Hegeru i njegovoj supruzi potpuno se zameo trag. Ne zna se kad su i gdje završili svoje živote. Ne zna se ni gdje je završilo njihovo bogatstvo, a ni kako su im završila djeca...