U znak zahvalnosti za intervenciju i brzo izbavljenje (je li Heger bio važniji Njemačkoj obavještajnoj službi ili Stepincu u tom trenutku, odgovor se nameće sam od sebe!) odlučio je Wilhelm Heger ubrzo nakon toga "vruću želju nadbiskupovu, a to je da se ostvari gradnja crkve u Mariji Bistrici, pomoći dijelom i financijski". Navodi se da je "do 31. prosinca 1942. prikupio 6,503.159,75 kuna agitirajući po župama te prodajom slika svetaca i molitava za gradnju Svetišta Majke Božje u Bistrici.
Njegovi protivnici su tvrdili da je veliki dio ovog iznosa uplaćen kao honorar u Hegerov džep. Heger, naprotiv, još i danas (1955. – op. N. M.) tvrdi da je priložio svih šest milijuna za spomenutu svrhu". Prema jednom drugom izvoru: "Za Križni put utrošeno je 567.852,60 kuna. Ostatak je prisvojio Heger kao naknadu za svoja vjernička nastojanja". Kad je rat završio, Heger se pojavio pod imenom Guilleaume Heguer u Konstanzu na Bodenskom jezeru, u Francuskoj okupacijskoj zoni.
Nije trebalo dugo čekati da se Guilleaume Heguer pojavi sa žuto-bijelim crkvenim zastavicama na prednjoj strani svojega automobila i ljubičastim rukavicama crkvenog dostojanstvenika. Njegov put započeo je u Rimu, gdje ga je papa Pio XII. primio u privatnu audijenciju ne pitajući ga za ime. Bila je to druga privatna audijencija. U ožujku 1946. mogao je Heger pokazati i potvrdu, ovaj put nadbiskupa Freiburga dr. Conrada Gröbera:
"Gospodin Willi Heger, koji živi u Konstanzu, Jakobstrasse 81, dugogodišnji je podupiratelj i počasni suradnik crkvenoga Caritasa. Prema ugovoru s njemačkim Episkopatom i uz apostolski blagoslov Svetoga Oca, on je, potpuno nesebično djelujući, trenutačno u suradnji s prof. dr. Franzom Xaverom Hechtom iz Rima radi obavljanja određenih poslova njemačke dobrotvorne udruge Caritas". Na Hegerovoj posjetnici u to je vrijeme pisalo "Guilelmus Heger, delegatus Plenipotentiarius Foederationis Operum Caritatis Catholicae Caritas et Missionis Vaticanae - Opunomoćeni izaslanik Saveza katoličkih dobrotvornih djela Caritasa i Vatikanske misije".
Za nekoliko mjeseci Heger odustaje od karitativnog rada i podnosi ostavku. No svakako je vrlo dobro poboljšao svoje imovno stanje, naglašava autor članka. Na odlasku udijelio mu je nadbiskup Gröber za oproštaj "iz punog srca nadbiskupski blagoslov". S tim se blagoslovom okrenuo Heger raznim poslovima, ali s malo sreće jer ga je sustigla tjeralica koju je izdao Okružni sud u Konstanzu 11. listopada 1948.
Naime, Heger je tijekom rujna 1947. u brojnim novinskim oglasima pozivao u svoje ime, te uz pomoć svoje domaćice i jedne nepoznate osobe, zainteresirane za iseljavanje da se jave Posredničkom uredu za pitanja iseljavanja Intermedia, "stručno vođenom, s brojnim inozemnim kontaktima i dobro utemeljenim savjetovalištem, a klijentima su zajamčeni sigurni i istiniti podaci". Naknada za savjetovanje iznosi 100 i više RM, zavisno od slučaja.
U optužnici je, citira člankopisac, stajalo: "Sva aktivnost navodnog Posredničkog ureda za pitanja iseljavanja sastojala se od pošiljke bezvrijednih prospekata, okružnica i biltena te nije ispunjavala uvjete za ono za što su budući emigranti platili, pa su svi klijenti preko tih uplata oštećeni. U razdoblju od jeseni 1947. do 15. ožujka 1948. Heger je na taj način prevario barem 1200 registriranih klijenata za oko 60.000 RM".
U sljedećoj točki optužnice detaljno je opisan jedan takav slučaj, pri čemu je Heger nesretnom, ali imućnom čovjeku, koji se (iz svojih razloga) htio iseliti u Argentinu, otuđio pokretnina, uglavnom raznih dragocjenosti i umjetnina u vrijednosti većoj od 500.000 RM. Na kraju optužnice je pisalo: "Optuženi je izbjeglica i nedostupan pravdi!". Sve se to zbivalo u Konstanzu, na obali Bodenskog jezera, u Francuskoj okupacijskoj zoni.
Osjetivši opasnost Heger se zajedno s domaćicom Antonie Stich, rodom iz Peteranca, s četvero djece koje je imao s njom, i drugo dvoje djece, koje je dobio s misterioznom "katolkinjom" koja je preminula u Parizu, smjestio u Bad Nauheimu, gdje je postao opet Jugoslaven, u Američkoj okupacijskoj zoni. Tadašnji državni tužilac u Konstanzu, Max Güde, a u vrijeme nastanka ovog članka predsjednik Senata Saveznog suda u Karlsruheu, unatoč preprekama, tražio je da se utvrdi Hegerovo djelovanje u Francuskoj zoni te je podnio zahtjev američkim vojnim vlastima u Wiesbadenu za Hegerovo izručenje.
Tužilac Güde bio je na dobrom tragu. Za pretresa Hegerova stana u Konstanzu pronašao je, između ostalog, Hegerov Ahnenpaß (Rasna osobna iskaznica) iz 1941. "Ova potvrda o rasnoj čistoći (Ahnenpaß) bila je potrebna Hegeru", piše predsjednik Senata Güde Amerikancima, "kako bi dokazao da je njemačkog podrijetla i da ima sve uvjete za stjecanje njemačkog državljanstva. Ali ova isprava također dokazuje da je Heger u to vrijeme bio na dužnosti u NSDAP-u ili u nekoj od njegovih organizacija, jer dokaz arijske čistoće, i to od 18. stoljeća, bio je uvjet samo za članove SS-a ili više stranačke dužnosnike".
Naime, Heger je, kako kaže, s posljednjim novcem otvorio u Frankfurtu prvi Percutor institut. Svoju metodu poticanja rasta kose demonstrirao je na "klasično ćelavoj glavi frankfurtskoga gradonačelnika dr. Waltera Kolba. Iako se na njegovoj kao zrcalo sjajnoj glavi nije vidjela nikakva promjena, mnoge zainteresirane i optimistične mušterije nagrnule su u Hegerov salon. Od prve zarade otvorio je drugi salon u Baden-Badenu te napokon i novi institut u Münchenu". Radilo se o Percutor-uređaju s kojim, tvrdio je Heger, lijekovi mogu kroz kožu prodrijeti u tijelo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
