Tito četniku Draži: "Imamo isti cilj, zbijmo snage"

Wikipedia
Dokumenti objavljeni u suhoparnim zbornicima otkrivaju zaboravljenu povijest Drugog svjetskog rata
Vidi originalni članak

Sudbina Hrvatske u Drugom svjetskom ratu odlučena je u jesen 1941. godine. Iako ta tvrdnja možda zvuči malo pretenciozno, kroz nekoliko tekstova ćemo pokazati da su nepremostive razlike između Josipa Broza Tita i Dragoljuba Mihailovića dovele do njihovog sukoba, a kasnije i partizanske pobjede.

Usprkos činjenici da su Dražini četnici uživali savezničku podršku kao legitimna vojska Kraljevine Jugoslavije te da su Titovi partizani bili komunistički revolucionari što se nije nimalo svidjelo Amerikancima i Britancima, pobjednik je bio jasan već u samim počecima borbe. 

Ali počnimo nekim redom.

Velika Jugoslavija Ovako bi SFRJ izgledala da se ostvario Titov plan

1941. godine, nedugo nakon što su Hitlerove armije bez previše problema okupirale Jugoslaviju i uspostavile kvislinšku vlast Milana Nedića, počela je prava borba za vlast u postratnoj Jugoslaviji. 11. rujna 1941. godine je Aleksandar Ranković, nekoliko godina kasnije će on postati najmoćniji Titov špijun, poslao izvještaj Titu osobno o sastanku s predstavnicima Draže Mihailovića o mogućnostima zajedničke borbe.

"Za Novaka (Titov pseudonim, op.a.). Održan je sastanak između i vojno-četničke organizacije kojoj na čelu stoji Draža Mihailović. Sastanak je držan u Beogradu u ponedjeljak. Prisutni Dražini izaslanici: pukovnik Pantić, major Piletić, ađutant Dražin i po svoj prilici četvrti je pop: naši predstavnici su: Doktor (Blagoje Nešković), Đuro (Đuro Strugar) i student (nepoznata osoba). Pantić je govorio o političkoj situaciji i uglavnom rekao da je slom Hitlera neizbježan te da će sovjeti odnijeti pobjedu. 'Mi smo svjesni da će poslije toga ovdje doći ruska vojska koja će uspostaviti red i sovjetizirati zemlju'", opisao je Ranković taj prvi susret.

Tajni dokumenti Sovjeti su imali plan: Napasti Jugoslaviju - zgazili bi je

Prema riječima četničkih predstavnika, moglo se dogoditi i da Englezi okupiraju Jugoslaviju, ali bez obzira na to čija vojska će uspostaviti novu vlast, časnici će uvijek imati svoje mjesto u novom društvenom poretku. Jesen 1941. godine je bilo pravo vrijeme da se čuva snaga, pripremaju operacije i čeka rezultat operacija na istočnom bojištu. "Sada se ne isplati za jednog Nijemca ili šinu gubiti 50 Srba", kazao je Pantić u svom izlaganju Rankoviću i ostalima. 

Takve riječi su ozbiljno uzrujale Titove izaslanike: "Od čekanja, dotle dok okupatori harače po našoj zemlji, nema srpski narod nikakve koristi. Naša partija podigla je barjak ustanka za nacionalno oslobođenje i neće ga ispustiti sve dotle dok se konačno ne obračuna s fašističkim okupatorima i svim njihovim slugama".

Ranković je pak svoj izvještaj o tom sastanku zaključio riječima da se sa četnicima može pregovarati. "Čini mi se da su to predstavnici one srednje buržoazije koja se koprca u svojoj neodlučnosti i strahu za svoju imovinu. Ali koja ne može ostati ravnodušna prema okupatorima i izdaji zemlje te bi radije i s nama nego dalje ovakvim stanjem. Razumije se, to je moje mišljenje. Javi mi, druže Stari, što misliš o cijeloj ovoj stvari i što bi trebalo dalje raditi".

 

Da je riječ o gotovo organskoj suradnji u to doba svjedoče i izvještaji s terena iz Srbije kao što je ovaj iz šabačkog okruga iz kolovoza 1941. godine. 

"Stupili smo u kontakt s četnicima, biv. aktivnim oficirima koji se nalaze na Ceru. To je grupa okupljena oko generala Draže Mihailovića i puk. Krejakovića koji se nalazi u našoj blizini. Imali smo 2—3 sastanka s njima i razgovarali o svemu i kao postigli neku suradnju u sljedećem: kako nam je isti cilj, tj. borba protiv okupatora i nac. oslobođenje, to bi trebalo da surađujemo i da se zajedno borimo. U akcijama neće biti protiv nas, već će nas pomagati. Ako nemamo ranjene gdje skloniti, rekli su da će ih oni vrlo rado kod sebe skloniti i si. Ne slažemo se u taktici. Kako oni kažu, oni smatraju da za borbu nije još trenutak i treba čekati da Nijemci izgube na frontu. Ali, s obzirom na zamah koji je uzela naša borba primorani su da pođu u akcije i to skoro istog karaktera kao i naše. U jednom selu s jedne strane opštin. zgrade visi crvena zastava, s druge srpska. Parole na zidu su: »Živeo kralj Petar II«, »Živeo Staljin«, »Živela braća komunisti«, »Ustaj seljo, ustaj rode, kucnuo je čas slobode«. Parole su pisali četnici. "

Dobio svoje Špijunski rašomon: Tito i Pavelić u lovu na Luburića

Svi ti sastanci i ispipavanja stanja na terenu nisu donosila ploda zbog velikih razlika u stavovima. Na kraju je Tito osobno složio pismo s uvjetima za suradnju 20. listopada 1941. gdje je u 12 točaka opisano što se sve mora dogoditi da bi četnici i partizani mogli surađivati. 

Između ostaloga je bilo riječi o stvaranju zajedničkog vojnog stožera gdje bi se koordinirale operacije četničkih i partizanskih jedinica, zajedničkom opremanju i prehrani boraca, raspodjeli ratnog plijena, zajedničkim zapovjedništvima na lokalnoj razini, ali i mnogo drugih stvari. Bilo je riječi o prisilnoj mobilizaciji, uspostavi novog sustava jedinica lokalnih vlasti, borbi protiv špijuna i petokolonaša te rješavanju problema pljačkaša. 

Vojno čudo Sedam vojnika bez imalo muke osvojili su Beograd

"Gospodine pukovniče, smatramo previše ozbiljnim današnju situaciju i odgovornost pred narodom pada pred sve nas, a da bismo se mi kačili za razne sitnice i na taj način onemogućili našu suradnju i korektne odnose. Uvjeren sam da ćete vi svojim autoritetom učiniti sve da do sporazuma dođe i da zbijemo naše snage u jednu jedinstvenu cjelinu za postignuće našeg najvećeg cilja, koji se ovog trenutka stavlja pred nas, a to je: osloboditi otadžbinu od mrskih okupatora i njihovih slugu", završio je Tito pismo Draži Mihailoviću.

Posebno je zanimljivo naglasiti da taj dokument nije otkriven slučajno u nečijoj privatnoj arhivi jer su ga partizani pokušavali sakriti. Pismo je uredno objavljeno u Zborniku dokumenata i podataka o Narodno-oslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda tek uz komentar da o pismu, stavu partizana i Mihailoviću treba suditi sam narod. 

Najvažnije Titove uvjete je Mihailović odbio i sporazum je propao i prije nego je zaživio. Uskoro će napori za zajedničku borbu protiv neprijatelja doživjeti neslavan kraj i počeo je krvavi rat koji će završiti tek konačnim slomom četnika i krajem Drugog svjetskog rata.

Ali o tome više čitajte u idućem nastavku našeg feljtona o ratu Tita s četnicima.

Posjeti Express