Sudbina Hrvatske u Drugom svjetskom ratu odlučena je u jesen 1941. godine. Iako ta tvrdnja možda zvuči malo pretenciozno, kroz nekoliko tekstova ćemo pokazati da su nepremostive razlike između Josipa Broza Tita i Dragoljuba Mihailovića dovele do njihovog sukoba, a kasnije i partizanske pobjede.
Usprkos činjenici da su Dražini četnici uživali savezničku podršku kao legitimna vojska Kraljevine Jugoslavije te da su Titovi partizani bili komunistički revolucionari što se nije nimalo svidjelo Amerikancima i Britancima, pobjednik je bio jasan već u samim počecima borbe.
Ali počnimo nekim redom.
1941. godine, nedugo nakon što su Hitlerove armije bez previše problema okupirale Jugoslaviju i uspostavile kvislinšku vlast Milana Nedića, počela je prava borba za vlast u postratnoj Jugoslaviji. 11. rujna 1941. godine je Aleksandar Ranković, nekoliko godina kasnije će on postati najmoćniji Titov špijun, poslao izvještaj Titu osobno o sastanku s predstavnicima Draže Mihailovića o mogućnostima zajedničke borbe.
"Za Novaka (Titov pseudonim, op.a.). Održan je sastanak između i vojno-četničke organizacije kojoj na čelu stoji Draža Mihailović. Sastanak je držan u Beogradu u ponedjeljak. Prisutni Dražini izaslanici: pukovnik Pantić, major Piletić, ađutant Dražin i po svoj prilici četvrti je pop: naši predstavnici su: Doktor (Blagoje Nešković), Đuro (Đuro Strugar) i student (nepoznata osoba). Pantić je govorio o političkoj situaciji i uglavnom rekao da je slom Hitlera neizbježan te da će sovjeti odnijeti pobjedu. 'Mi smo svjesni da će poslije toga ovdje doći ruska vojska koja će uspostaviti red i sovjetizirati zemlju'", opisao je Ranković taj prvi susret.
Prema riječima četničkih predstavnika, moglo se dogoditi i da Englezi okupiraju Jugoslaviju, ali bez obzira na to čija vojska će uspostaviti novu vlast, časnici će uvijek imati svoje mjesto u novom društvenom poretku. Jesen 1941. godine je bilo pravo vrijeme da se čuva snaga, pripremaju operacije i čeka rezultat operacija na istočnom bojištu. "Sada se ne isplati za jednog Nijemca ili šinu gubiti 50 Srba", kazao je Pantić u svom izlaganju Rankoviću i ostalima.
Takve riječi su ozbiljno uzrujale Titove izaslanike: "Od čekanja, dotle dok okupatori harače po našoj zemlji, nema srpski narod nikakve koristi. Naša partija podigla je barjak ustanka za nacionalno oslobođenje i neće ga ispustiti sve dotle dok se konačno ne obračuna s fašističkim okupatorima i svim njihovim slugama".
Ranković je pak svoj izvještaj o tom sastanku zaključio riječima da se sa četnicima može pregovarati. "Čini mi se da su to predstavnici one srednje buržoazije koja se koprca u svojoj neodlučnosti i strahu za svoju imovinu. Ali koja ne može ostati ravnodušna prema okupatorima i izdaji zemlje te bi radije i s nama nego dalje ovakvim stanjem. Razumije se, to je moje mišljenje. Javi mi, druže Stari, što misliš o cijeloj ovoj stvari i što bi trebalo dalje raditi".
"Stupili smo u kontakt s četnicima, biv. aktivnim oficirima koji se nalaze na Ceru. To je grupa okupljena oko generala Draže Mihailovića i puk. Krejakovića koji se nalazi u našoj blizini. Imali smo 2—3 sastanka s njima i razgovarali o svemu i kao postigli neku suradnju u sljedećem: kako nam je isti cilj, tj. borba protiv okupatora i nac. oslobođenje, to bi trebalo da surađujemo i da se zajedno borimo. U akcijama neće biti protiv nas, već će nas pomagati. Ako nemamo ranjene gdje skloniti, rekli su da će ih oni vrlo rado kod sebe skloniti i si. Ne slažemo se u taktici. Kako oni kažu, oni smatraju da za borbu nije još trenutak i treba čekati da Nijemci izgube na frontu. Ali, s obzirom na zamah koji je uzela naša borba primorani su da pođu u akcije i to skoro istog karaktera kao i naše. U jednom selu s jedne strane opštin. zgrade visi crvena zastava, s druge srpska. Parole na zidu su: »Živeo kralj Petar II«, »Živeo Staljin«, »Živela braća komunisti«, »Ustaj seljo, ustaj rode, kucnuo je čas slobode«. Parole su pisali četnici. "
Svi ti sastanci i ispipavanja stanja na terenu nisu donosila ploda zbog velikih razlika u stavovima. Na kraju je Tito osobno složio pismo s uvjetima za suradnju 20. listopada 1941. gdje je u 12 točaka opisano što se sve mora dogoditi da bi četnici i partizani mogli surađivati.
Između ostaloga je bilo riječi o stvaranju zajedničkog vojnog stožera gdje bi se koordinirale operacije četničkih i partizanskih jedinica, zajedničkom opremanju i prehrani boraca, raspodjeli ratnog plijena, zajedničkim zapovjedništvima na lokalnoj razini, ali i mnogo drugih stvari. Bilo je riječi o prisilnoj mobilizaciji, uspostavi novog sustava jedinica lokalnih vlasti, borbi protiv špijuna i petokolonaša te rješavanju problema pljačkaša.
"Gospodine pukovniče, smatramo previše ozbiljnim današnju situaciju i odgovornost pred narodom pada pred sve nas, a da bismo se mi kačili za razne sitnice i na taj način onemogućili našu suradnju i korektne odnose. Uvjeren sam da ćete vi svojim autoritetom učiniti sve da do sporazuma dođe i da zbijemo naše snage u jednu jedinstvenu cjelinu za postignuće našeg najvećeg cilja, koji se ovog trenutka stavlja pred nas, a to je: osloboditi otadžbinu od mrskih okupatora i njihovih slugu", završio je Tito pismo Draži Mihailoviću.
Posebno je zanimljivo naglasiti da taj dokument nije otkriven slučajno u nečijoj privatnoj arhivi jer su ga partizani pokušavali sakriti. Pismo je uredno objavljeno u Zborniku dokumenata i podataka o Narodno-oslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda tek uz komentar da o pismu, stavu partizana i Mihailoviću treba suditi sam narod.
Najvažnije Titove uvjete je Mihailović odbio i sporazum je propao i prije nego je zaživio. Uskoro će napori za zajedničku borbu protiv neprijatelja doživjeti neslavan kraj i počeo je krvavi rat koji će završiti tek konačnim slomom četnika i krajem Drugog svjetskog rata.
Ali o tome više čitajte u idućem nastavku našeg feljtona o ratu Tita s četnicima.
