Trebamo novi zakon: Pa kazne su napisane u YU dinarima
Profesor ustavnog prava sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Đorđe Gardašević detaljno objašnjava zašto se pobačaj ne smije zabraniti, valja li zakon kojeg imamo sada te treba li svim vjerskim skupinama "dati glas" kada je riječ o novom Zakonu o pobačaju.
Možete li nama laicima objasniti što se, u kontekstu odluke Ustavnog suda može i mora raditi sa zakonom o pobačaju, a što se nikako ne smije, Ako smo dobro razumjeli, zakon se treba 'usuglasiti' sa Ustavom - no kako će se to učiniti? Pobačaj se, rekao je svojedobno Šeparović, ne smije zabraniti - je li to točno?
Sljedeći upute koje je Ustavni sud RH dao u svojem Rješenju od 21. veljače 2017. godine, zakonodavac je sada dužan u instruktivnom (laički: poželjnom) roku od dvije godine od donošenja toga Rješenja donijeti zakon koji će biti „osuvremenjen“ u skladu s napretkom na području zdravstvenog, socijalnog, znanstvenog i obrazovnog sustava, uz naglasak na napredak u području znanosti i medicine. Sasvim konkretno, kako ističe Sud, „Na zakonodavcu je da…u novom Zakonu odredi edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak“.
U tom specifičnom kontekstu, a što se prema Sudu ima smatrati kriterijima ustavno prihvatljivog postupanja, zakonodavac ima slobodu prosudbe u smislu određenja mjera kojima se: promovira spolno odgovorno ponašanje te odgovornost i muškarca i žene u prevenciji neželjene trudnoće,određuje primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće (uz pružanje svih informacija o trudnoći i uslugama koje ženi stoje na raspolaganju),uređuje pitanje troškova prekida trudnoće, pitanje priziva savjesti liječnika i slično. Konačno, u vezi potrebe „osuvremenjivanja“, taj novi zakon treba i formalno uskladiti s Ustavom na način da više ne sadrži pravne institute i pojmove koji su zastarjeli (npr. „organizacije udruženog rada“, „kaznene odredbe izražene u dinarima“).
Izjava Predsjednika Ustavnog suda da tim novim Zakonom nije moguće zabraniti prekid trudnoće jasno proizlazi i iz samog Rješenja Suda, što je najlakše uočiti upravo iz već istaknutih uputa koje je Sud dao zakonodavcu, ali i iz dijela sljedeće rečenice sadržane u točki 46. Rješenja, koja glasi: „…Ustavni sud ocjenjuje da je na zakonodavcu propisati postupak i razdoblje u kojem se prekid trudnoće na zahtjev žene može obaviti bez ograničenja.“ Uz to je, od iznimne važnosti, potrebno naglasiti kako je Sud sasvim jasno utvrdio i to da je u skladu s Ustavom RH zakonodavno rješenje po kojem se do isteka 10. tjedna trudnoće prekid može obaviti na zahtjev žene.
Ono što nam sada slijedi jest izrada novoga zakona koji će ovo pitanje urediti u skladu s instrukcijama koje je iznio Ustavni sud. Osnovni parametri po kojima će se zakonodavac pritom morati kretati, osim već istaknutih uputa o nužnosti „osuvremenjivanja“ zakona, mogu se sumirati kroz nekoliko točaka koje ovdje rekonstruiram prema Rješenju Suda. Prvo, svako novo zakonodavno rješenje mora poći od cjelokupnog tumačenja ustavnog poretka, u skladu s njegovim najvišim vrednotama sadržanima u članku 3. Ustava. Drugo, ovo nije pitanje samo jednog prava ili slobode, već više njih: ustavna formula zahtijeva sagledavanje problema iz
perspektive ljudskog dostojanstva, prava na život, prava na slobodu i osobnost te prava na privatnost koje u sebi uključuje i pravo svakoga na slobodu odlučivanja i samoodređenja.
Treće, svako miješanje u ustavno pravo na privatnost žene mora biti propisano zakonom, mora slijediti određene legitimne ciljeve i mora biti nužno za zaštitu tih ciljeva u demokratskom društvu. Pojam „nužnosti“ ovdje podrazumijeva, što je najviši standard ustavne procjene, postojanje „prijeke društvene potrebe“ za zaštitom jednog ili više legitimnih ciljeva. Četvrto, pravo na život nerođenog bića nema prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost, već je zakonodavac pritom dužan osigurati pravednu ravnotežu između prava žene na privatnost i javnog interesa da se osigura zaštita nerođenog bića. Peto, prekid trudnoće ne smije biti shvaćen kao mjera planiranja obitelji ili sredstvo kontracepcije.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Nekoliko je izvora navelo kako je u prvom prijedlogu Ustava iz 1990. postojao članak 66. u kojem se kaže kako žene imaju pravo na "slobodno odlučivanje o rađanju djece", no da je uklonjen radi pritisaka iz određenih društvenih sfera - je li to mit, poluistina i bi li taj članak pomogao u ovom slučaju?
Pregledna usporedba raznih nacrta hrvatskog ustavnog teksta iz 1990. godine dana je u knjizi dr. Duške Šarin „Nastanak hrvatskoga Ustava“. Prema tom izvoru, članak 66. prijedloga Nacrta od 15. kolovoza te godine glasio je: „Pravo je čovjeka slobodno odlučivati o rađanju djece.“ S druge strane, u Nacrtu Ustava od 23. studenoga 1990. godine ta je norma, sada u članku 65., bila
formulirana ovako: „Čovjekovo je pravo da slobodno odlučuje o rađanju djece.“ Kada bi u našem Ustavu danas i postojala odredba koja bi ženama davala pravo na „slobodno odlučivanje o rađanju djece“ bez ikakvih daljnjih specifikacija, ona bi također podrazumijevala neke mogućnosti ograničenja toga prava.
Tako formulirana odredba bi, ustavnopravno gledajući, svakako davala više prostora autonomiji volje žene, ali to bi i dalje bilo relativno pravo, dakle ono koje je podložno restrikcijama koje propisuje članak 16. Ustava, dakle, da su ograničenja propisana zakonom, da ostvaruju neki legitimni cilj te da su razmjerna potrebama zbog kojih se uvode ograničenja. Jednostavnije rečeno, to pravo bi se i dalje „balansiralo“ u odnosu na neka druga prava također zaštićena Ustavom.
Mislite li da je Crkvi mjesto u, ne javnoj raspravi, već radnoj skupini koja će se baviti zakonom. To nije, kažu stručnjaci, u skladu sa CEDAW Konvencijom UN-a, a i pitanje je koliko dogovoru može doprinijeti organizacija koja je, po defaultu, protiv pobačaja.
Crkva je jedan od legitimno zainteresiranih aktera u ovom slučaju i ona ima potpuno pravo iznijeti svoje stajalište. To se pravo, međutim, mora odnositi jednako na sve crkve, odnosno vjerske zajednice, ali i druge društvene skupine, uključujući i pojedince te različite udruge građana, neizostavno i one koje se zalažu za prava žena. Što se tiče sudjelovanja takvih mogućih aktera u radnim skupinama koje imaju zadaću izraditi nacrte prijedloga zakona, to je pitanje sasvim konkretno regulirano Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata iz 2009. godine.
Takvo sudjelovanje, dakle, jest moguće, ali uz kriterije propisane tim Kodeksom, od koji su najvažniji kriterij stručnosti te potreba osiguranja sudjelovanja svih zainteresiranih skupina. S druge strane, i hrvatski Ustavni sud, a pritom nije jedini ustavni sud koji je tako postupio, je u postupku donošenja već navedenoga Rješenja iz 2017. godine analizirao i stajališta iznesena od strane pravnih i medicinskih eksperata, udruga za ljudska prava te teoloških stručnjaka. Ne treba zaboraviti i to da hrvatski Ustav jamči pravo svakome da državnim i drugim javnim tijelima šalje predstavke, pritužbe i prijedloge te da na njih dobije odgovor. Ono što je, kada je riječ o vjerskim zajednicama, ovdje još važnije jest ustavna odredba koja propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države. Time se ujedno određuje i njihova moguća uloga u navedenim procesima, a treba podcrtati i to da Ustav jasno određuje tko je formalno ovlašten predlagati i donositi zakone.
Time se, ipak, osigurava da pravni sustav kreiraju demokratski izabrani predstavnici građana. Ono što je, po meni, ovdje najvažnije jest da cjelokupan proces pisanja novoga Zakona bude potpuno transparentan te da sve zainteresirane strane imaju pravo i obvezu podastrijeti argumentirana i cjelovita stajališta za pozicije koje zastupaju. Relevantne preporuke koje je do sada u tom kontekstu iznosio CEDAW moraju se uzeti u obzir kao legitiman dio argumentirane i demokratske debate.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Kritičari kažu kako ženama i danas siguran pobačaj nije osiguran - osim što je relativno skup sve se više liječnika poziva na priziv savjesti - je li to nešto što se mora regulirati?
Da je pitanje priziva savjesti jedan od problema o kojem treba voditi računa pri izradi novog zakona, sasvim je jasno. Ustavni sud je to prepustio diskreciji zakonodavca, ali je potpuno razvidno da će o pravilnom uređenju priziva savjesti ovisiti i praktična jamstva provođenja prava koje će osigurati novi zakon. Država pritom ne smije dopustiti da to postane prepreka ostvarenju tih prava.
Neki ginekolozi kažu da je dosadašnji zakon iz sedamdesetih odličan, te da dodatne restrikcije (kao i zabrana) neće doprinijeti manjem broju pobačaja, te da se samo treba urediti da žene zaista mogu dobiti uslugu, a ne samo u teoriji - koji je vaš stav?
Svaki zakon protekom vremena, a uvažavajući razvoj znanosti i društvenih odnosa, mora se moći preispitivati. Vidjeli smo da je dosadašnji zakon iz sedamdesetih prošao najvažniji pravni test, onaj naime o ustavnosti. To, međutim, ne isključuje potrebu njegovog osuvremenjivanja u čemu će najvažniju riječ, po mojem mišljenju, morati imati stručnjaci iz područja znanosti, odnosno biologije i medicine ili, još konkretnije, embriologije. Pritom treba voditi računa o dvije osobito važne okolnosti. Prvo, niti stručnjaci iz područja medicine o ključnim pitanjima još uvijek nemaju jedinstvena stajališta, a to je vidljivo i iz onog dijela Rješenja Ustavnog suda u kojem ih je naveo. I drugo, pitanje početka i završetka ljudskog života po samoj definiciji nije pitanje koje je podložno relativizaciji ovisnoj o sredini koja o tome odlučuje.
Jednostavno rečeno, život osobe biološki počinje i završava jednako u Francuskoj, Engleskoj, Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj državi. Obzirom da je riječ o univerzalnom pravu, odgovore na ta pitanja stoga
treba tražiti na međunarodnoj razini. Nadam se da će zakonodavac tome pristupiti znatno šire nego što je to učinio Ustavni sud te da će u obzir uzeti i spoznaje medicinske znanosti na međunarodnom planu.
Kako bi vi uredili ovaj zakon i kakav proces nam sada, ustvari, slijedi?
Slijedi nam proces izrade novoga Zakona, sukladno kriterijima koje je već postavio Ustavni sud, a koje sam iznio ranije i s kojima se, uz neke metodološke ograde o kojima ću vjerojatno pisati u budućnosti, u načelu slažem. Izrada novog zakona, odnosno sloboda procjene zakonodavca, trebala bi pritom, kao što sam i istaknuo, biti vezana spoznajama u polju medicine.