Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako jedan rasist ne čini novi Reich. Međutim, s one strane Atlantika dolaze sve glasnija upozorenja da se i oni spremaju na pohod. Uzmimo za primjer Matthewa Heimbacha. Taj 26-godišnji vođa Tradicionalističke radničke stranke već dulje promovira, recimo to tako, neobične i neodržive teze. Uvjeren je da je bijela rasa pred izumiranjem, smatra da je Holokaust obična izmišljotina, a nije baš ni neki pretjerani obožavatelj Židova.

Međutim, jednom kad se nađe izvan svojeg prirodnog okoliša, pametno će zaobići neke malo kontroverznije priče. Jednom, dok ga je pratila ekipa britanskoga Guardiana, našao se u Pike Countryju na proputovanju za istočni Kentucky. Savršeno pristojno su on i nekoliko njegovih prijatelja ušli u mali lokalni restoran i naručili kavu. Konobarica Brittany Porter otvoreno ih je pitala jesu li oni pripadnici Ku Klux Klana, a oni su joj, savršeno pristojno, odgovorili da oni nisu, ali putuju na vikend druženje s ljudima koji to jesu.

Onda je Heimbach okrenuo priču na stvari za koje zna da more ljude Pike Countyja. Pričao je da oni nisu KKK, da ih mediji krivo predstavljaju, da je njihov moto jednostavan: "Vjera, obitelj, narod". Na stranu sad što je to jako slično nacističkoj priči o arijevskoj obitelji, ali teško je za očekivati da će svi biti dobro upoznati s propagandom Josepha Goebbelsa.

Heimbach je pričao o problemima malih mjesta gorja Appalachian. Međunarodne korporacije preuzele su sve rudnike uglja i samo izvlače novac iz tog dijela Amerike. Savezne vlasti potpuno zanemaruju epidemiju narkotika koja razara siromašnije obitelji, priča Heimbach. Porterica i njezina kolegica Chrissy Wooton jako dobro znaju o čemu on priča, jer su obje nekad bile ovisnice o narkoticima. Chrissy je isto tako jako dobro upoznata s gospodarskim problemima jer je njezin muž rudar u rudniku uglja.

Ona je glasala za Donalda Trumpa na posljednjim izborima i sviđalo joj se sve što Heimbach priča. Pitala ga je može li on surađivati s pripadnicima drugih rasa, a on je kao iz topa odgovorio da može. Govorio je o važnosti samoupravljanja za crnačke zajednice, govorio je o tome da bi crni policajci možda mogli bolje surađivati s civilima ako bi radili samo u crnačkim četvrtima.

Wootonica se složila sa svime navedenim. Na prvi pogled to doista ima smisla, ali ako se malo bolje razmisli o njegovoj priči, onda dođemo do zaključka da on opravdava i traži potpunu segregaciju društva. Jer ako crnci odlučuju samo o crncima, tko onda odlučuje o svim građanima? To vam on neće reći.

Gledano u brojkama, američki nacionalisti i neonacisti i dalje su mizerna manjina s ruba društva. Kako je to Guardian prikladno opisao, prošlogodišnji Anthrocon, konvencija ljudi kojima je fetiš obući se u životinjske kostime, privukao je oko 7000 posjetitelja. Sastanak američkih rasista u istočnom Kentuckyju posjetilo je oko 150 ljudi, a polovica su bili pripadnici Heimbachove Tradicionalističke radničke stranke.

Istraživanje Usporedili koji su gori, islamistički ili kršćanski teroristi

On se redovito hvali da ima oko 600 članova koji svake godine plaćaju svoje članarine i oštro se protivi kad mu netko kaže da je nacist. Uvjerava on tako čitavu javnost da uzima inspiraciju iz mnogih fašističkih i nacionalsocijalističkih režima, a ne samo njemačkog.

Analitičar Souther Poverty Law Centera, Ryan Lenz, već dulje prati Heimbacha i njegovu skupinu te mu nikako nije jasno zašto se Heimbach buni kad ga netko nazove nacistom. Smatra da je potpuno prihvatljivo i savršeno točno nazvati nacistom nekoga tko sebe smatra nacionalsocijalistom, negatorom Holokausta i okorjelim antisemitom.

Američki neonacisti već godinama, ako ne i desetljećima, uništavaju vlastite pokrete zbog nevjerojatno djetinjastog raspravljanja. Kao i uvijek, sve je počelo s vjerskm razlikama pa se tako kršćani ne podnose s poganima, dok obožavatelji Odina ne mogu smisliti onih dvojicu rasistički nastrojenih Budista. Čak i ako ikad uspiju preći preko tih "sitnih" razlika, počet će raspravljati o odabiru uniforme i koja je više "nacistička" ili koji simbol bolje predstavlja njihov pokret. Je li to svastika ili rune ili pak nešto treće.

"Većinom su to maligni buntovnici s golemim nedostatkom povjerenja u druge ljude", opisat će ih Lenz. Međutim, Trumpov dolazak na vlast ohrabrio je i ekstremiste, pa oni sad pokušavaju premostiti svoje razlike. A Heimbach se pokazao kao savršena osoba za povezivanje raznih ekstremističkih skupina. "Mislio sam da je doušnik neke od saveznih agencija", ispričao je Lenz kakvo je mišljenje stekao nakon što je Heimbach završio s fakultetom i bacio se na suradnju s desničarima.

"Predsjednik nije jedan od nas i svi moraju biti svjesni toga. On nam otvara politički prostor. Definitivno otvara politički prostor ljudima kao što smo mi", ispričao je Heimbach u jednom razgovoru za američke medije. Desetljećima američki neonacisti pokušavaju ući u politički mainstream tako što su se kandidirali za razne političke dužnosti, prvenstveno na lokalnoj razini.

Ali daleko je to od nastojanja Georgea Lincolna Rockwella, šefa Američke nacističke stranke, koji je 1966. godine uvjeravao novinare da će do 1972. godine pobijediti na izborima za predsjednika. Samo godinu dana kasnije, 1967., ubio ga je jedan od njegovih sljedbenika.

Ali kako god se sad činili bezopasnima, američki nacisti su i dalje najsmrtonosnija domaća teroristička organizacija. Uzmimo za primjer Timothyja McVeigha, mrtvoga već 16 godina. Rođen 1968. godine služio je u prvom Zaljevskom ratu i nagrađen je s nekoliko medalja za ratne zasluge, ali se s vremenom okrenuo protiv američkih vlasti. Dok je bio u vojsci, zaradio je službenu opomenu jer je kupio majicu s natpisom "White Power" na prosvjedu u organizaciji Ku Klux Klana.

Nakon izlaska iz vojske počeo je iskazivati sve snažnija antivladina uvjerenja i bio je uvjeren da je sazrijelo vrijeme za oružanu revoluciju. Napad na Davida Koresha i njegove sljedbenike u Teksasu bio je ključ koji je natjerao McVeigha na akciju. Nakon pedesetak dana opsade, nakon što su Koreshovi ljudi ubili četvoricu agenta saveznih vlasti, FBI je pokušao slomiti opsadu. Posljednji napad nije išao po planu i netko je podmetnuo požar, pretpostavlja se da su to bili Koreshovi sljedbenici, te je u požaru na kraju poginulo 76 muškaraca, žena i djece.

"Čovjek koji nema što izgubiti iznimno je opasan čovjek i njegovu energiju je moguće usmjeriti ka izvršenju pravednog cilja", pisao je McVeigh sredinom 1993. godine. Negdje u to vrijeme počeo je eksperimentirati s izradom bombi, a zajedno s Terryjem Nicholsom kupovao je velike količine nitrata. Zamjerao je Timothy američkim vlastima i incident na Ruby Ridgeu, kad je opsada ekstremista također završila u "rijeci krvi", a kasnije su savezne vlasti isplatile milijunske odštete preživjelima.

Sve gore 'Ako teroristi opet napadnu Ameriku, Trump će uništiti SAD'

Htio je McVeigh da savezne vlaste plate vlastitom krvlju, a nategnutom logikom zaključio je da su svi savezni agenti zapravo vojnici, i to neprijateljski. U jednoj autoriziranoj biografiji otvoreno je rekao da je htio napraviti što više problema saveznim vlastima i zbog toga ih je odlučio napasti u njihovu zapovjednom centru.

Tog 19. travnja 1995. godine Timothy McVeigh parkirao je bijeli kamion ispred savezne zgrade "Alfred P. Murrah" u Oklahoma Cityju. Točno u devet sati i dvije minute eksplodirao je kamion te urušio čitavu sjevernu stranu zgrade. Poginulo je 168 osoba, a među njima i 19-ero djece u vrtiću na drugom katu zgrade. Ozlijeđeno je gotovo 700 osoba. Kasnije se McVeigh branio da nije znao da je vrtić na drugom katu i da bi možda odabrao drugu metu da je znao za tu djecu.

Nichols je to negirao i govorio da su obojica znali točno tko se nalazi u zgradi, ali ih jednostavno nije bilo briga. "Mislim da je grozno što su djeca bila tamo", ispričao je McVeigh u razgovoru za američku TV emisiju "60 Minutes", ali nije pokazivao žaljenje zato što je ubio toliko djece. Cijelo vrijeme je tvrdio da je sam sve isplanirao i proveo, a jednom prilikom se poslužio citatom iz filma "Nekoliko dobrih ljudi" kad je rekao:

"Vi ne možete podnijeti istinu. Istina je da sam ja digao u zrak zgradu Murrah i zar nije zastrašujuće da jedan čovjek može stvoriti takav pakao". McVeigh je smaknut smrtonosnom injekcijom u ljeto 2001. godine, a posljednje riječi bila mu je pjesma "Invictus" engleskog pjesnika Williama Ernesta Henleyja. "Ja sam gospodar svoje sudbine, ja sam zapovjednik moje duše". Od tada su FBI, ali i ostale američke agencije, toliko temeljito počistile sve što iole smrdi na nasilne protudržavne stavove, da su spali na šačicu radikala, kao što su Heimbachovi kolege.

Otpadnici i otpaci društva. Ali sad je došao Trump na vlast. S njim u javnost dolaze i stavovi njegovih radikalnijih sljedbenika, kao što je Richard Spencer. Uvijek dobro obučen, odlično obrazovan i dobrostojeći pobornik stvaranja bjelačke etnodržave u Sjevernoj Americi. Krajem prošle godine su ga snimili dok je vikao: "Živio Trump! Živjela pobjeda", dok su svi oko njega dizali ruke u nacističkom pozdravu. Punu pozornost medija dobio je tek na Trumpovoj svečanoj inauguraciji, kad je dobio šakom po glavi.

Zbog toga se i povela žestoka rasprava po bespućima interneta o tome je li dobro djelo lupiti nacista. Jedni će reći da. Naravno da je dobro udariti nekoga tko javno poziva na mržnju protiv drugih. Drugi će, pak, reći da nasilje nikad nije opravdano. Sva ta medijska pozornost donijela je Spencerovu gradu velike probleme. Naime, Whitefish je miroljubivi, ljevičarski gradić usred Montane, jedne od najkonzervativnijih američkih saveznih država.

Oni su već dulje suprotstavljeni Richardu Spenceru, a to im je donijelo samo probleme. Kad su izdali proklamaciju kojom se odriču Spencerovih stavova, njegovi prijatelji s interneta su ih bombardirali gnjusnim porukama. Znali su da se moraju na neki način suprotstaviti Spenceru i njegovim ogavnim stavovima o etničkom čišćenju, ali imali su problem. Što češće mediji govore o Spenceru, to češće oni moraju negirati njegove stavove i govoriti da ih ne predstavlja. Na kraju krajeva, oni žive od turizma.

Ali svaki put kad bi oni izdali neko priopćenje, pojavila bi se vojska trolova koja je počela prijetiti svim i svačim. Bio je to začarani krug u kojem se jedan ekstremist stalno predstavljao kao žrtva, ali ekstremist čije stavove je trebalo zaustaviti. Prvi ciklus počeo je sredinom prosinca prošle godine, kad je jedna TV kuća radila reportažu o Whitefishu, gradu koji razdire slava bjelačkog nacionalista.

Neonacistička stranica Daily Stormer objavila je gotovo odmah upute za čitatelje kako trebaju svima upletenima u priču javiti da im je zlo zbog whitefishovske židovske agende u kojoj napadaju majku nekoga s kime se ne slažu. Spencerova majka Sherry i dalje živi u tom gradu. Reportaža je prikazala trgovca nekretninama, Židova, kako optužuje Sherry da istodobno zarađuje od ljudi iz zajednice, ali i podržava sina koji širi mržnju u ostatku države.

Route 66 Američka 'cesta snova' bila je minsko polje rasnih zločina

Sherry im nije ostala dužna i optužila je lokalne aktiviste da joj nanose financijsku štetu. Daily Stormer i njegov osnivač Andrew Anglin postali su još ekstremniji u svojim pozivima na suprotstavljanje židovskom iznuđivačkom reketu. Krajem prosinca je Anglin najavio da će održati prosvjed u Whitefishu. Prosvjed je zakazan za siječanj, na dan kad se obilježava rođenje Martina Luthera Kinga. Najavio je i da će dovesti 200 naoružanih antisemita, a prosvjed je nazvao po Jamesu Earlu Rayu, ubojici Martina Luthera Kinga.

Obećavao je da će autobusima prevoziti skinheadse iz Los Angelesa sve do planina Montane uz granicu s Kanadom. Kad je Anglin počeo s tako ambicioznim obećanjima, čak se i Spencer morao malo udaljiti od prijetnji. Od prosvjeda nije na kraju bilo ništa, ali važno je spomenuti da ozbiljne udruge govore da je Daily Stormer bio jedan od bitnih faktora zašto se Dylann Roof odlučio ušetati u crnačku crkvu u Charlestonu i ubiti devet osoba na misi.

Kad smo kod Roofa, zar nije neobično da se o njemu praktički nikad ne govori kao o bjelačkom teroristu? Iako mrzi crnce i otvoreno je priznao da je ubio ljude na misi u nadi pokretanja međurasnog rata. Kao i Anders Breivik. Norveški desničar ubio je 77 svojih sugrađana, ali i o njemu se često piše samo kao o desničarskom ekstremistu. Obojica su rado viđeni gosti Heimbachovih govora u malo privatnijem okruženju. Gleda li ga više ljudi, on će se odlučiti na umjerene priče o svojim uvjerenjima.

Ne želi da svi moraju živjeti u bjelačkoj, etnički čistoj državi. On samo želi takvu sudbinu sebi. Nije da on mrzi druge rase, on je samo uvjeren da crni Amerikanci, prosječno gledano, manje razmišljaju o budućnosti. Heimbach, inače, živi u zabitima Indiane, gradiću od oko tri i pol tisuće stanovnika. Teško može naći ili zadržati posao, a priča se da je dobio otkaz na sedam različitih radnih mjesta. Najveća je to razlika između Heimbacha i Spencera.

Jedan je bogataš iz mondenog odmarališta, a drugi je siromah kojeg su roditelji potjerali iz kuće zbog ekstremnih stavova. Ali sad bi njih dvojica lako mogli premostiti svoje razlike i shvatiti da su zapravo na istoj strani, u njihovim glavama stvarnog, rasnog rata. "Nadam se da će i naše ideje rasti kako se politika mijenja. Nadam se da ćemo mi uskoro postati novi mainstream", pričao je on u razgovoru za medije.

Sudeći prema Trumpovim potezima i kako je praktički vlastoručno učinio ksenofobiju savršeno prihvatljivom, hrvatska konzervativna revolucija mogla bi biti kikiriki u odnosu na neonacisitčku revoluciju kakva se sprema s one strane Velike bare.