Američka 'cesta snova' bila je minsko polje rasnih zločina

Route 66, najpoznatija američka cesta koja SAD dijagonalno presijeca, desetljećima važi za trasu ronmantičnog i živopisnog putovanja. Siromašnim Amerikancima u doba Velike ekonomske depresije bila je način za pobjeći u nešto bolji život. No, aeričkim crncima ta cesta povijesno nije ostala u lijepom sjećanju, a The Atlantic je donio povijesni pregled rasno neprijateljske "ceste snova" prema njima. Problemi su počeli već 1925., godinu dana prije nego što je gradnja počela, kad je Chicago Tribune upozorio "Negros" da se trebaju držati podalje od odmorišta za izletnike i vozače kako svojim prisustvom, "kako god se pristojno ponašali", "ne bi iritirali bijele Amerikance".

Roger Ballen Kultura "Zbog fotki siromašnih bijelaca su me uhitili i prijetili smrću"

Lako za bazene i plaže, nego su crnce odbijali i kad bi tražili prenoćište, nešto za pojesti, u većini slučajeva odbijali su ih poslužiti čak i na benzinskim crpkama koje su bile u većinski bjelačkom vlasništvu. Kako bi izbjegli ponižavanje i gore probleme, crnci su zato putovali s prenosivim toaletima, s kanistrima s gorivom, hladnjacima. Čak su i aparati za Coca-colu imali na sebi oznako "samo za bijelce". Od 89 okruga kroz koje ova autocesta prolazi, 1930. godine 44 okruga bili su "gradovi sumraka", odnosno takva mjesta u kojima su crncima zabranjivali ulaz u grad nakon što bi pao mrak. Neki su imali izvješene znakove: "Crnčugo, nemoj da te zalazak sunca zatekne ovdje."

Američki mediji danas terorizam predstavljaju kao relativno novu pojavu u SAD-u, no za američke crnce i indijanske urođenike, pa i nepopularne useljenike, terorizam postoji već jako dugo. Putanja po kojoj je vremenom izgrađen Route 66 zapravo je i prije te ceste predstavljala put od jednog zločina do drugog. Primjerice, jedne večeri 1906. u Springfieldu u Missouriju, gdje je Route 66 i nastao, bjelačka gomila u osvetničkom je pohodu dovukla Horacea Duncana i Freda Crokera na gradski trg, potom ili linčovala, zatim i spalila, da bi za kraj njihova tijela i raskomadala. Najvažniji događaja u okrugu Greenwoodu u Tulsi u Oklahomi 1921. bili su rasni nemiri. Tamo je živjelo mnoštvo uspješnih crnih poduzetnika, liječnika, odvjetnika, zvali su to čak i "crnačkim Wall Streetom", jer je bila riječ o najbogatijoj četvrti na američkom jugu.

Harper Lee Kultura Slavna spisateljica šokirala: Tata je bio u Ku Klux Klanu...

Sve dok izvjesnog crnog mladića nisu, kako se ispostavilo, nedužnog optužili da je pokušao silovati neku bjelkinju. U nekoliko sati eksplodirala je godinama nakupljana bjelačka zavist i ljubomora. 16 sati trajalo je divljanje bijelaca, oko 300 ljudi je ubijeno, 35 blokoba Greenwooda spaljeno je do temelja, više od 10.000 ljudi ostalo je bez doma. Američkih crnaca, dakako. Route 66 je od početka kao autocesta bio zapravo minsko polje. Na svakom koraku su bili kojekakvi obrti s tri slova "K" u nazivu, kao Klean Kountry Kottages ili Kozzy Kottage Kamp i slično. Bilo je jasno da je riječ o KKK. Crni motociklisti su znali da nipošto ne smiju zalutati u gradove poput Edmonda u Oklahomi. U 40-ima, dok su američki crnci skupa s američkim bijelcima bili dovoljno dobri za poginuti u Drugom svjetskom ratu, Royce Cafe je na svojim razglednicama iz Edmonda ponosno objavio da je Edmond "dobro mjesto za život. 6000 građana.

Bez crnaca". Lako za ponižavanje, već i svaki izlazak iz automobila bio je opasan. Posebno kad bi se autocestom prolazilo kroz visoravan Ozark. KKK je tamo imao takva mjesta za izlaženje u kojima su unutra imali zapaljene križeve. Crnci su se zato prikrivali dok bi vozili, primjerice, šeširima od kojih im se ne bi vidjelo lice. Crni kolumnist George Schuyler 1930. je napisao da posebno crnci u luksuznim automobilima povređuju osjećaje bijelaca. Stoga im je savjetovao da se drže starijih modela automobila "kako ne bi riskirali da odaju dojam da su iznad svog statusa". Ako bi policija nekog crnca već i uhvatila za volanom skupocjenog automobila, ovaj bi se često pokušao izvući tvrdeći da je to "automobil njegovog gospodara", da je on njegov vozač, a eventualno još koji crnac u autu, u tom je slučaju bio također pripadnik posluge lažnog bijelog gazde. Postojali su vodiči za crnce.

1488 Life Zašto bijeli rasisti vole brojeve?

Primjerice "The negro motorist green book" koji je izlazio od 1936. do 1966. i reklamirao "sve što vam treba tijekom putovanja, bez neugodnosti". Takvih vodiča bilo je mnoštvo, a Green je 1962. dosegao tiražu od čak dva milijuna. Bila je to i praktična nužnost i način za preživljavanje u zemlji u kojoj je šest milijuna crnaca pobjeglo s juga zbog segregacije. Od osam država na Route 66 (Illinois, Missouri, Kansas, Oklahoma, Texas, New Mexico, Arizona i Kalifornija), šest ih je i službeno zakonski na snazi imalo rasne zakone, a u praksi je na djelu to bilo u svima od njih. Općenito se doživljavalo da su gradovi ipak manje neprijateljski što se s juga odmicalo dalje na zapad. No, problem je bio u tome što su usluge poput restorana, motela i sličnog bivale sve razvučenije i za bijelce, a onda posebno za crnce.

Pa čak i kad bi se stiglo do Albuquerquea, multirasnog grada u New Mexicu, samo šest posto motela primalo je i crnce. Usto, čak i u Kaliforniji, gradovi Glendale i Culver City bili su "gradovi sumraka", a sve do jedne plaže Santa Monice bile su segregacijski podijeljene. Istini za volju, Route 66 nije bila ništa rasističkija u to doba od bilo koje druge američke prometnice takve važnosti tog doba. Problem je bio u otvoreno rasističkim oznakama uz put, kao i u jako dugim dionicama, zbog kojih su posebno izloženi bili crni motociklisti. Tijekom Drugog svjetskog rata događalo se da bi crni američki vojnici koji su bili stacionirani u Fort Leonard Woodu trebalo čak 130 kilometara putovanja do mjesta za zabavu, onako, za slobodnu večer. U takvoj situaciji imati vodič koji će upućivati na mjesta koja su (i) za crnce, bilo je neizmjerno važno.

Rođenje nacije Kultura Ovo je film kojeg se Hollywood najviše srami

Vodič Green book po kojem je The Atlantic pronjuškao, ispalo je da navodi zgrade od kojih danas kakve tri četvrtine više ne postoje. Najveći dio preostalih zapuštene su i propadaju, tako da vrijeme naprosto briše taj dio američke povijesti. Candacy Taylor koja danas otima zaboravu preostala mjesta za crnce na Route 66, prisjeća se kako je to izgledalo 1978. kada je imala sedam godina, tijekom jedne vožnje s majkom kod Houstona. U jednom trenutku prolazili su pored muškaraca u lancima koji su radili u polju šećerne trstike. "Rekla sam: 'Mama, zar ropstvo nije gotovo?' 'Jest, dušo', odgovorila mi je. Rekla sam: 'Zašto su onda svi ti crni ljudi koji rade u polju okovani?' 'Pa, to su zatvorenici.' 'Zašto su svi oni crni?'

A ona nije imala odgovor ili jednostavno nije znala kako objasniti situaciju institucionaliziranog rasizma 7-godišnjakinji. Danas, putnici se više ne moraju plašiti KKK-a i zapaljenih križeva, svega što je to uopće značilo, ali itekako mogu biti zabrinuti da ne postanu žrtve policijske paljbe. Michael Brown je relativno nedavno četiri sata krvario na ulici u Fergusonu, samo nekoliko kilometara od izvorne trase Route 66. Danas američki ministarstvo pravosuđa procjenjuje da će svako treće crnačko dijete danas rođeno završiti u zatvoru. Ipak, prvo je Rosa Park odbila sjediti u BUS-u straga, pa je Martin Luther King poveo prosvjednike na Washington i već sljedećeg trenutka prošao je Zakon o građanskim pravima. Problem gotov.

Dosta im diskriminacije Life "Zbog boje kože tjerali su me da pjevam himnu"

I dok se prljava prošlost Route 66 zaboravlja, uz cestu i po okolici danas se koče natpisi "u posjedu Amerikanca", "nije u posjedu imigranta", Somalci su se tužili da ih u Noelu u Missouriju nisu služili u restoranu Kathy's Kountry Kitchen, kojoj je reklama doslovno "KKK"... Taylor je u istraživanje krenula, primijetivši da su vodiči za Route 66 u poratnim godinama prikazivali isključivo bjelačke obitelji u bjelačkim naseljima i predgrađima, te joj je palo na pamet: "A gdje su crnci?" Istražila je i doznala da su 90 posto tih vodiča, dakle ne one specijalizirane za crnce, pisali bijeli muškarci. Ona je tako odlučila postati prva crnkinja koja će napisati vodič za Route 66. Danas, nakon svih tih istraživanja, Taylor kaže da više nikad tu autocestu neće moći gledati istim očima.