Mučne scene djece u kavezima, grozne snimke djece koja plaču jer su ih razdvojili od roditelja i bezosjećajni birokrati Trumpove administracije tek su manji dio šokantnih događaja na američkoj granici gdje ilegalne migrante i tražitelje azila razdvajaju od djece. Djecu šalju u domove, a roditelje u pritvore. Kažemo manji dio zato što će svako to razdvajanje, svaka ta trauma gotovo nepovratno obilježiti tu dječicu.

Yoka Verdoner sad je umirovljena učiteljica i psihoterapeutkinja u Kaliforniji, ali njena sudbina je lako mogla biti drukčija. Lako je mogla postati neka nova Anna Frank. Yoka je, naime, Židovka iz Nizozemske koju su stranci skrivali od nacista tijekom Drugog svjetskog rata. Štitili su nas, voljeli su nas i bili smo nevjerojatno sretni da smo preživjeli rat u dobrim rukama", piše ona u ispovijesti za britanski Guardian.

Ekskluzivno Reportaža iz Trumpovih logora: Djeca samo plaču i urlaju...

Ipak, kako ona sama priznaje, sve to skrivanje i odvojenost od roditelja ostavilo je tragove na nju i njenog brata. Čak i 76 godina kasnije njen brat piše o toj odvojenosti kao da se sada događa.

"U prvom domu vrištim šest tjedana. Tada me prebace drugoj obitelji i ja prestajem vrištati. Odustajem. Ne prepoznajem ništa oko sebe. Svi oko mene su stranci. Nemam prošlost. Nemam budućnost. Nemam identitet. Nigdje sam. Smrznuo sam se od straha. Strah je jedina emocija. Kao trogodišnje dijete živim u uvjerenju da sam počinio neko strašno zlodjelo i zbog toga je moj svijet nestao. Provest ću ostatak života u očajničkim pokušajima da ne počinim novu grešku", citira ona svog brata.

Yoka će i sama priznati da je taj drugi dom, ta druga obitelj, odlično se brinula za njenog brata te da su i danas ostali u kontaktu. Usprkos svemu, on danas ima 80 godina i ni danas nije potpuno svjestan zašto je toliko anksiozan i zašto je imao toliko neuspjeha u životu. Ona je bila nešto starija, imala je "čak" sedam godina kad je morala napustiti svoje roditelje i živjeti na selu. Većinu Drugog svjetskog rata živjela je Dickom i Ellom Rijnders. Dick je bio načelnik, a obitelj Rijnders živjela je u prekrasnoj kući nedaleko od širokog kanala, jednog od niza vodnih puteva koji presijecaju Nizozemsku.

"Ella je uvijek bila nasmijana, a Dick je govorio da sam ja njegova najstarija kćer. Mogla sam ići u školu, stvarati prijateljstva, bila sam dio života na selu. Ali nisam imala svoju obitelj, živjela sam bez roditelja, sestre i brata", piše Verdoner. Tijekom svog kasnijeg života nije mogla dugo živjeti na jednom mjestu. Živjela je u raznim državama i imala je uspjeha na poslovnom planu, ali privatno nikad nije uspjela ostvariti neke prave veze. Nikad se nije udala i dugi niz godina je išla na psihoterapije.

"Kao umirovljena psihoterapeutkinja s velikim iskustvom rada sa žrtvama traume u djetinjstvu, jako dobro znam što čeka tisuće djece, otete na granici i prebačene u centre za procesiranje. Tisuće života je oštećeno i desetljećima kasnije će starci govoriti o svojim traumama govoriti u sadašnjem vremenu", piše ona.


I autor ovog članka je također odrastao u ratnoj zoni tijekom Domovinskog rata. I ja sam proveo jedan dio rata odvojen od majke, samohrane majke koja je sve dala da bi me sačuvala od strahota rata i uništenja koje se događalo oko nas. Kratko razdoblje razdvojenosti sam potpuno potisnuo iz sjećanja, odbijam razmišljati o tome, ali s vremena na vrijeme me neki događaji podsjete na vlastitu traumu. U ovom specifičnom slučaju je to jedna snimka nastala u centru za zbrinjavanje djece odvojene od roditelja negdje u Sjedinjenim Američkim Državama.

Prva dama Laura Bush: "Odvajanje djece od roditelja mi slama srce"

Kroz neprekidni plač jedva mogu razaznati povike jedne djevojčice: "Mama, mama!". Ali i te doslovno dvije sekunde audio snimke je dovoljno da proizvede pravu jezu. I ja sam imao sreću da sam bio kod rodbine koja me je, jednako kao Yokina brata, voljela i brinula se za mene koliko je to moguće u okvirima rata i potpune izolacije. 
A ipak osjećam neke posljedice o kojima ne želim ni razmišljati. Kako je tek svoj toj djeci odvojenoj od roditelja i strpanoj u kaveze? Poslanoj potpunim strancima ili u domove za nezbrinutu djecu?

Domove koji su već hvatani u brojnim prekršajima. U jednom takvom domu za primanje migranata postoji duga povijest optužbi za zlostavljanje djece. Riječ je o Shiloh Treatment Center nedaleko od Manvela u saveznoj državi Teksas koji je od 2013. godine dobio više od 25 milijuna dolara od države. 2001. godine je tamo umrla šesnaestogodišnja Stephanie Duffield nakon što ju je osoblje vezalo, ali je istragom utvrđeno da je sve u redu i Shiloh je nastavio "brinuti" se za djecu.

Optužbe za seksualno zlostavljanje štićenika su bile toliko raširene da je čak i okružna tužiteljica morala reagirati provođenjem strožih kontrola. Ista ustanova se sada suočava s optužbama da su mjesecima drogirali devetogodišnjeg dječaka iz Hondurasa koji se htio susresti s majkom.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Njegova majka Maribel Bernandez je tražiteljica azila i sin je krajem prošle godine došao u SAD kako bi živjeli skupa. Pokazao je svoj rodni list i dao kontakt informacije svoje majke. Nakon kraćeg boravka u skloništu kod Houstona, poslali su ga na kontrolu psihoterapeuta. Medicinski karton pokazuje da je Maribelin sin dobivao psihotropne lijekove od studenog prošle godine do travnja ove godine tijekom boravka u Shilohu.

U travnju su ga pustili i ona je morala, u osmom mjesecu trudnoće, šest sati u jednom smjeru da bi ga preuzela iz Shiloha. Za portal Reveal, iza kojeg stoji Center for Investigative Reporting slavnog Lowella Bergmana, Mirabel je ispričala da već mjesecima pokušava odviknuti svog sina od droga na koje se naviknuo tijekom boravka u Shilohu.Prije nekog vremena smo razgovarali s Luz, zaposlenicom jednog od tih prihvatnih centara, koja je ispričala kakva djeca im dolaze.

Djeca koja dođu kod nas stara su između 12 i 17 godina. Zbog otmica djece od roditelja kod nas sad sve češće završe i bebe i mala djeca. Klinci su to koji najčešće bježe iz Meksika, Nikaragve, Gvatemale, Hondurasa i Meksika. Većina ih Meksikom putuje u zloglasnoj "La Bestiji"(zvijeri), vlaku koji vode krijumčari, u kojem su česta silovanja, otmice i ranjavanje. Neki plate krijumčarima "coyotesima" dok se drugi snalaze sami i ostave sav novac koju su im roditelji dali za put.

Nadaju se da će naći posao i pomoći roditeljima. 
Putovanje do granice može trajati nekoliko dana ili nekoliko tjedana. Sama djeca najčešće bježe od siromaštva, obiteljskog nasilja ili bandi. Iz Gvatemale bježe, kaže Luz, jer su doslovno gladni, dok iz El Salvadora mahom bježe od bandi poput "la Mara Salvatrucha", koje im prijete smrću ako im se ne pridruže. Luzin brat Pedro također radi u jednom centru u susjednom gradiću i kaže da su djeca proživjela teške traume.

"Većina ih je vidjela kako im ubijaju obitelj, a države im ne mogu ili ne žele pomoći. Mnogi su radili u poljima i gotovo da uopće nisu školovani. 
Coyotesima roditelji često plate između 3000 i 10.000 dolara kako bi ih prošvercali. To su njihove cijele ušteđevine, a ponekad i prodaju sve što imaju. Na putu ih zlostavljaju članovi narkokartela, bude tu silovanja, ubojstava i otmica", kaže Pedro, u čijem centru djeca dobiju tri obroka dnevno, odjeću i obuću, obrazovanje, brinu se o higijeni, religiji, pravnim stvarima i njihovoj psihi.

KONTROVERZA Sve o sramotnom odvajanju djece od roditelja u Americi

"Naš je posao da ih zaštitimo, nađemo način da ostanu i, ako je to moguće, da ih spojimo s nekim članom obitelji", kaže Luz, koja odrađuje 12-satne smjene. Za razliku od brata, koji radi kao psiholog, ona je zadužena za obrazovanje i zabavu. 
"Većina djece, kaže, školu nije vidjela i treba im neko vrijeme da se priviknu na ideju sjedenja, slušanja i učenja. Kad im kažu da će im to pomoći da ostanu u zemlji, to ih motivira", kaže Luz.

"Boli me što mnogi misle da su ovo neki koncentracijski logori, a ne mjesta gdje se pokušava pomoći. Otvorili su ih prije Trumpa jer se granicu uvijek prelazilo i prelazit će se. Kada dijete dođe tu, treba nam između mjesec dana i godine da ga obradimo i da dobije sponzora. Posebno je teško s onima koji nemaju nikakvu obitelji", kaže Luz o svom poslu.

Već istraumatiziranu djecu takvi logori izlažu dodatnim traumama i onda će se svi čuditi da je upropaštena čitava generacija doseljenika, bjegunaca od siromaštva, rata i bandi. Čudit će se kad ti ljudi neće moći normalno živjeti, raditi i stvarati obitelji, a sve zbog trauma koje upravo proživljavaju.