U nedjelju, na dan kad smo kao nacija odali počast očevima i obiteljskim vezama, bila sam među milijunima Amerikanaca koji su gledali slike djece koje su odvajali od njihovih roditelja. U šest tjedana prije 19. travnja i 31. svibnja, Ministarstvo domovinske sigurnosti je gotovo 2000 djece poslalo u masovne prihvatne centre ili udomiteljima. Više od stotinu ove djece mlađi su od četiri godine. Razlog za ova odvajanja je politika nulte tolerancije prema njihovim roditeljima, koji su optuženi za ilegalni prelazak granica.
Ja živim u graničnoj državi. Cijenim potrebu osnaživanja i očuvanja naše međunarodne granice, ali ova politika je okrutna. Nemoralna. I slama mi srce.
Naša vlada se ne bi trebala baviti poslom skladištenja djece ili planiranja njihovog smještaja u šatorske gradove u pustinji izvan El Pasa. Ove fotografije su podsjetnik na internacijske kampove za američke građane ili građane japanskog porijekla tijekom 2. svjetskog rata, za što smo sada svjesni, da su bile neke od najsramotnijih epizoda iz američke povijesti.
Amerikanci se ponose time što su moralna nacija, nacija koja šalje humanitarnu pomoć na mjesta uništena prirodnim katastrofama, gladi ili ratom. Ponosimo se vjerom kako ljude trebamo promatrati po njihovom karakteru, a ne po boji njihove kože. Ponosimo se time što prihvaćamo. Ako smo i stvarno takva zemlja, tada je naša obaveza ovu djecu spojiti sa njihovim roditeljima, i prestati odvajati roditelje i djecu uopće, napisala je u pismu za The Washington Post.
Ljudi sa svih strana slažu se kako naš imigracijski sustav ne funkcionira, ali nepravda ovog sustava, politika nulte tolerancije, nije rješenje. Napustila sam Washington prije gotovo desetljeća, ali znam da su dobri ljudi na svim dijelovima vlasti koji mogu učiniti bolje i popraviti ovo.
Nedavno, je Colleen Kraft, koja vodi američku Academy of Pediatrics, posjetila sklonište kojeg vodi Office of Refugee Resettlement (Ured za preseljenje izbjeglica). Kaže kako je tamo bilo kreveta, igračaka, bojica za djecu, te igralište i prostor za mijenjanje pelena, no isto tako onima koji tamo rade zabranjeno je djecu primati na ruke kako bi ih utješili. Zamislite da ne možete primiti dijete, utješiti dijete koje je još u pelenama.
29- godina ranije, moja svekrva Barbara Bush, posjetila je Grandma’s House, dom djece koja boluju od HIV/AIDS-a u Washingtonu. Tada je, na vrhuncu krize ova bolest bila smrtna presuda, i većina djece koja su rođena s njom promatrana su kao "nedodirljiva". Tijekom svog posjeta Barbara, koja je u tom vrijeme bila prva dama, podigla je umrljano, umiruće dijete imena Donovan i prislonila ga na svoje rame kako bi ga utješila.
Ona taj zagrljaj, zagrljaj tog krhkog djeteta, nije doživjela hrabrim potezom. Jednostavno je vidjela kako je to prava stvar koju može napraviti u svijetu koji može biti neljubazan i okrutan. Ona, koja je nakon smrti svoje trogodišnje kćeri znala kako je izgubiti dijete, vjerovala je kako svako dijete zaslužuje ljubaznost, suosjećanje i ljubav.
U ovoj 2018. godini možemo li kao nacija, pronaći ljubazniji, osjećajniji i moralniji odgovor na ovu trenutačnu krizu? Ja vjerujem da možemo.
