Djeca od dvije-tri godine, po novom pravilu, dolaze s komadom papira na koji su roditelji uspjeli načrčkati svoje ime prije no što su ih razdvojili ili pak ime člana obitelji ili prijatelja kojeg imaju u SAD-u. Ona urlaju i plaču i ne prestaju zazivati mamu i tatu.
Ispričala nam je to djevojka s kojom smo razgovarali, a koja je htjela da je zovemo Luz i ne odamo njezini pravo ime. Ona radi u jednom od prihvatnih centara koji su razasuti diljem granice SAD-a i Meksika, od El Pasa, preko Candelare i Lareda, do Brownsvillea. Prije nekoliko godina napušteni je trgovački centar postao prihvatni centar na migrantskoj ruti kojom prolaze imigranti iz država centralne i južne Amerike.
Od kada je na vlasti Donald Trump i njegova politika nulte tolerancije prema imigrantima, centar je puniji nego ikad, a mediji jako zainteresirani za njihov rad. Američki dužnosnici objavili su u petak da se na američko-meksičkoj granici nalazi 2000 djece koja su, zbog novih političkih smjernica, odvojeni od roditelja. Prema zadnjim podacima iz prihvatnih centara, 1995 djece došlo je s 1940 odraslih koji su ilegalno prešli granicu između 19. travnja i 31. svibnja. Unatoč žestokim kritikama aktivista za ljudska prava, državni službenici se brane da samo provode zakon koji propisuje da se roditelji odmah protjeraju bez djece.
- Norma javne politike je da djeca ne budu zatočena s roditeljima koji prekrše zakon - navode Amerikanci. Prva izvješća o centrima došla su u javnost tek prošlog tjedna kad su novinari dobili dozvole da ih posjete. To je bio prvi put otkad je Trump promijenio pravila. Jedan od dužnosnika ministarstva domovinske sigurnosti okomio se na medije i rekao da su nekorektni jer su rekli da od majki odvajaju bebe koje još sisaju. Demokrati su ogorčeni zbog teškog pogoršanja ljudskih prava na granici.
- Ova politika je sramotna i za nju nema opravdanja - kazala je američka političarka Nancy Pelosi. No dok god se političari ne dogovore o novoj krizi, koja samo raste, u centrima ostaju stroge mjere sigurnosti.
- Imamo niz protokola koje moramo poštivati. U centar za prihvat ne nose se mobiteli, strogo mi je zabranjeno razgovarati s medijima i ni pod koju cijenu ne smijem odavati imena djece s kojom radim – kaže Luz.
Djeca koja dođu kod nas stara su između 12 i 17 godina. Zbog otmica djece od roditelja kod nas sad sve češće završe i bebe i mala djeca. Klinci su to koji najčešće bježe iz Meksika, Nikaragve, Gvatemale, Hondurasa i Meksika. Većina ih Meksikom putuje u zloglasnoj “La Bestiji”(zvijeri), vlaku koji vode krijumčari, u kojem su česta silovanja, otmice i ranjavanje. Neki plate krijumčarima “coyotesima” dok se drugi snalaze sami i ostave sav novac koju su im roditelji dali za put. Nadaju se da će naći posao i pomoći roditeljima. Putovanje do granice može trajati nekoliko dana ili nekoliko tjedana. Sama djeca najčešće bježe od siromaštva, obiteljskog nasilja ili bandi. Iz Gvatemale bježe, kaže Luz, jer su doslovno gladni, dok iz El Salvadora mahom bježe od bandi poput “la Mara Salvatrucha”, koje im prijete smrću ako im se ne pridruže.
Luzin brat Pedro također radi u jednom centru u susjednom gradiću i kaže da su djeca proživjela teške traume.
- Većina ih je vidjela kako im ubijaju obitelj, a države im ne mogu ili ne žele pomoći. Mnogi su radili u poljima i gotovo da uopće nisu školovani. Coyotesima roditelji često plate između 3000 i 10.000 dolara kako bi ih prošvercali. To su njihove cijele ušteđevine, a ponekad i prodaju sve što imaju. Na putu ih zlostavljaju članovi narkokartela, bude tu silovanja, ubojstava i otmica - kaže Pedro, u čijem centru djeca dobiju tri obroka dnevno, odjeću i obuću, obrazovanje, brinu se o higijeni, religiji, pravnim stvarima i njihovoj psihi.
- Naš je posao da ih zaštitimo, nađemo način da ostanu i, ako je to moguće, da ih spojimo s nekim članom obitelji - kaže Luz, koja odrađuje 12-satne smjene. Za razliku od brata, koji radi kao psiholog, ona je zadužena za obrazovanje i zabavu.
Njezin otac je Amerikanac meksičkog podrijetla, a majka je kao djevojčica došla iz Gvatemale. Iako Luzina i Pedrova majka u SAD-u živi preko 40 godina, plaća porez i ima pravo glasovanja, još nema državljanstvo.
- Boli me što mnogi misle da su ovo neki koncentracijski logori, a ne mjesta gdje se pokušava pomoći. Otvorili su ih prije Trumpa jer se granicu uvijek prelazilo i prelazit će se. Kada dijete dođe tu, treba nam između mjesec dana i godine da ga obradimo i da dobije sponzora. Posebno je teško s onima koji nemaju nikakvu obitelji - kaže Luz o svom poslu.
Njezin je san završiti još jedan studij te se pridružiti posebnim jedinicama koje istražuju trgovinu i šverc ljudima.
- Ograničeni smo na svoje centre u prašnjavoj preriji i jedino što možemo je gledati preko Rio Grandea i razmišljati koliko će djece danas prijeći, hoće li ispred zgrade neki luđak vikati ‘ubij imigranta’ i koliko će nas napadati u medijima. Na kraju svega naš je posao zaštiti djecu i usaditi im sjeme nade za budućnost. Sigurna sam da ja ne bih preživjela ništa od onoga što je ovdje preživio i vidio prosječni 12-godišnjak – zaključila je Luz, koja misli da je zajednica oko njih relativno puna razumijevanja zato što su 90 posto građana blizu granice upravo latinosi. Tvrdi kako je, ako odete sjevernije, puno manje podrške njima, a puno više podrške zidu kojeg Trump planira sagraditi, a financirat će ga, planira predsjednik, građani Meksika.
U jednom se od prihvatnih centara dogodio i incident kad je u posjeu došao demokratski senator iz Oregona Jeff Merkley, koji je pokušao, u pratnji medija, ući u centar kako bi pokazao koliko je štetna politika koju vodi Trump. Zaposlenici centra nisu ga htjeli pustiti, a Merkley ih je, skupa s djelom medija, tad prozvao “logorima”.
Luz kaže kako su obje strane tu krivci i da se to posve drugačije trebalo riješiti.
On je dobio poziv glasnogovornika organizacije, no odbijen mu je ulaz jer nije prijavio da će doći s novinarom. Mislim da je u redu da ga nisu pustili, no kao što se vidi na snimci koja kola društvenim mrežama, smatram da su se zaposlenici krivo i bezobrazno ponijeli. Mogli su jasno i glasno reći u čemu je problem te napomenuti da oni samo slijede protokol te da im je najbitnije štititi identitet djece. Ovi se centri uspješno vode već godinama, i da, imaju mana, ali s novcem kojeg dobijemo napravimo najviše što možemo, a sad ispada da smo neka produžena ruka Trumpa – kaže Luz, koja se često susreće s neznanjem pa neki misle kako su upravo oni zaslužni za vraćanje starijih maloljetnika preko granice ili odvajanje male djece od roditelja.
Luz na svojoj koži osjeća kako je to imati predsjednika koji prezire sve što je različito, a posebno sve što je latinoameričko.
- Kao Amerikanka se slažem da ne postoji neograničen broj ljudi koji se dovijeka može primati u zemlju, te da bi bilo idealno da se svi prijavljuju legalno, no to su neopisivo spori procesi koje treba modernizirati. Posebno, još uz to, smatram da SAD mora imati dodatno razumijevanja jer smo mi “najimigrantskija” nacija na svijetu, i to nikad ne smijemo zaboraviti - kaže Luz, kojoj je svakodnevni izazov izaći na kraj s 500 + djece od kojih su neki tinejdžeri, a neki male bebe.
U vrijeme nastave i jela se direktno bavim s osmero djece. Na kraju dana im radim raspored za tuširanje, a prije spavanja čitamo, razgovaramo i igramo društvene igre. No vikend je kaos jer onda imaju pola dana za sportove s loptom, videoigre i organizirano gledanje filmova. Ponekada me šokira što sve nisu u životu vidjeli, a ja uzimam zdravo za gotovo, a onda me opet fascinira kako su snalažljivi i pametni. Trudim se biti maksimalno profesionalna, no priznajem da mi je ponekada teško sakriti emocije, kaže djevojka koja je odbila mnogo puno bolje plaćenih poslova kako bi radila u prihvatnom centru, a može se zamisliti kako “ganja” kriminalce u teksaškoj pustinji i u ovom poslu ostane cijeli život.
Njen je brat nedavno dobio blizance, i upravo je nakon toga prestao u centru raditi honorarno i tamo se zaposlio za stalno.
- Razmišljam svaki dan što bi bilo da je ovo moje dijete, volio bih da je na sigurnom i da se netko brine o njemu. Važno mi je da se zna kako mi zaista ne utječemo na legislativu, mi smo također žrtve sustava, a usput još želimo i pomoći - kaže Pedro o administraciji koja odvajanje djece od roditelja naziva “božjim činom” i kako bi to opravdali moćni pojedinci poput glasnogovornice Bijele kuće Sarah Huckabee Sanders i glavni državni odvjetnik Jeff Sessions citiraju pasuse iz Biblije.
- Iste je te pasuse citirao Trumpov idol, robovlasnik Andrew Jackson, kad su djecu robova odvajali kaostvari od njihovih roditelja za koje su govorili da, kao crnci, ne osjećaju emocije. Isti je taj Andrew Jackson zaslužan za Stazu suza, nasilno preseljenje američki Indijanaca s njihove zemlje, a na tom su maršu umrle tisuće. Je li to Amerika koju mi želimo - zaključuje na kraju Luz.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
drugi put odaberite slike gdje se vidi da djeca plaču, jer na priloženim djeca ne izgledaju ni najmanje uplašeno već bezbrižno spavaju.