Koliko ljudi je potrebno da bi se izgradila atomska bomba? Oko 125.000 koliki je broj stanovnika tri američka grada u kojima je izgrađena atomska bomba 1943. godine u sklopu projekta Manhattan.

Gradovi koji su poslužili i kao mjesto testiranja novih arhitektonskih principa, su bili Los Alamos u Novom Meksiku, Oak Ridge u Tennessee i Hanford/Richland u državi Washington. 

Sve je to napravljeno u potpunoj tajnosti. Gradovi nisu bili ucrtani na kartama, i gotovo nitko od stanovnika nije znao da rade na izradi atomske bombe, samo su znali da rade nešto vezano uz ratno naoružanje. Za običnog promatrača ovi su gradovi bili potpuno normalna mjesta s povremenim čudnim momentima. Tako je svako dijete rođeno u Los Alamosu kao mjesto rođenja imalo upisanu adresu u Santa Feu. 

No 6. kolovoza 1945. godine, kada je bomba s nadimkom "Little Boy" bačena na Hirošimu, prava svrha ovih gradova otkrivena je svijetu, ali i onima koji su u njima živjeli. Ti su gradovi bili osmišljeni za smještaj masivnih objekata koji su bili potrebni za pročišćavanje radioaktivnog materijala i konstrukciju samog oružja. 

Kako bi pronašla lokaciju za njihov smještaj američka vlada tiho je počela prikupljati zemljište u jesen 1942. godine. Izbor tih gradova nije bio slučajan. Bila su to jedva naseljena područja, što je olakšalo potrebu osiguranja prostora i zahtijevalo minimalnu deložaciju. I bili su blizu jedan drugoga, kako bi se mogli povezati transportom, ali opet ne preblizu. 

"Tajnost je bila impresivna. Tijekom rata vlada nikada nije priznala postojanje ovih gradova", rekao je Martin Moeller, kustos izložbe koja se održava u Washingtonu "Secret cities: The Architecture and planning of the Manhattan Project".

"Svi su bili udaljeni oko 50 km od ostalih naseljenih centara što je 40-ih godina prošlog stoljeća bilo dovoljno daleko da bi mogli biti udaljeni od ljudi, a opet ne predaleko da ih se ne bi moglo povezati željezničkim stanicama koje su bile relativno blizu", rekao je Moeller. 

USS Indianapolis Iskrcali atomsku bombu i nestali - pronađen brod iz 1945.

Službeni razlog raseljavanja bio je povećanje područja rušenja, što je najvjerojatnije potaknulo ljude da napuste kuće iz straha da će im one biti oštećene. Kada su gradovi izgrađeni kružilo je niz lažnih glasina o njihovom postojanju, između ostalog i ona kako bi trebali sudjelovati u proizvodnji streljiva, piše CNN. 

Moeller pretpostavlja kako je samo nekoliko stotina ljudi u zemlji znalo nešto o bombi prije nego je bačena. Ništa nije objašnjeno ni tisućama onih koji su živjeli i radili u gradovima koji su ih proizveli, koji su kako je to magazin Life napisao 1945. godine "radili poput krtica u mraku".

"Očito je da su ljudi znali da se nešto događa, no nisu znali o čemu je riječ. Pa čak i da su radili na uraniju nitko od njih nikada nije ni čuo za a ni vidio nuklearno oružje. No teško je nama sada staviti se u poziciju ljudi u 40-im godinama prošlog stoljeća. Tada nitko nije ništa pitao a ni sumnjao u bilo koje ratne napore", naglasio je. 

Iako su se brzo izgradili, ti gradovi su bili jako ugodni za život. Samo je nekoliko smještajnih objekata nalikovalo vojarnama ili nekom privremenom smještaju. 

"Voditelji projekta Manhattan shvatili su, ako su željeli da stvari idu glatko, da se radnici, a posebno znanstvenici i inženjeri moraju osjećati kao da su kod kuće", naglasio je Moeller. 

Zato su počeli graditi prave obiteljske kuće, s vijugavim cestama i zelenim površinama koje ih okružuju, opisuje. 

"Neki ljudi koji su tamo živjeli za vrijeme rata ističu kako je to bilo baš lijepo mjesto za odrastanje", dodaje Moeller. 

No nije sve bilo tako progresivno, rasna segregacija bila je ugrađena u planiranje od samog početka. I tako je bilo u sva tri grada, na različitim dijelovima zemlje Los Alamosu, Oak Ridgeu i Hanfordu. Segregacija je vrijedila ne samo za afro Amerikance, već i za latino radnike. 

Arhitektonska načela koja su se koristila za oblikovanje triju zajednica temeljila su se na postojećim konceptima, poput onih koje je zagovarao gradski pokret u Velikoj Britaniji pa i oni zagovornici montažnih kuća. Te zajednice bile su odlične i za testiranje novih ideja. Skidmore, Owings & Merrill kompanija je dizajnirala Oak Ridge. Sada je korporativni div, no tada su bili malo poznata tvrtka koja je htjela raditi stvari koje nikad prije nisu radile.

"Ne samo da su planirali izgled cijelog grada već su i razvili nomenklaturu ulica, nadgledali civilni dizajn, i sveobuhvatne projekte montažnih kuća proizvedenih u velikoj količini. Čak su pomogli oblikovati školski nastavni plan i program", rekao je Moeller. 

Tada su, kako naglašava, postavili temelje za razvoj multidisciplinarne arhitektonske tvrtke.

16. srpnja 1945. prva detonacija nuklearnog oružja dogodila se u pustinji Novog Meksika, oko 160 km od Los Alamosa. Robert Oppenheimer, fizičar koji je vodio projekt Manhattan, nazvao ga je testom "Trojstva" i upotrijebio ga kako bi provjerio funkcionalnost složenijih oružja koje su se kasnije koristile za bombu bačenu na Nagasaki.

Dvostruka nesreća Preživio je Hiroshimu i Nagasaki - više od 12 godina je bio sav u zavojima

Udar se mogao osjetiti na udaljenosti od 160 km, a gljivoliki oblak popeo više od 11 km u nebo. Ljudi su to primijetili, pa je vojska izdala priopćenje kako je "u daljini eksplodirala velika količina streljiva koja je sadržavala znatnu količinu eksploziva i pirotehnike".

Manje od mjesec dana nakon toga, 6. kolovoza, bomba je upotrijebljena u borbi i tajna je otkrivena. 

"Predsjednik Truman objavio je koja je bila svrha tih gradova. Reakcije među ljudima su bile razne, neki su bili oduševljeni i ponosni na to da su radili na ovom novom oružju, za kojeg su vjerovali da je doprinio završetku rata, iako je to i dalje predmet rasprave. Drugi su bili užasnuti kada su shvatili čega su bili dio", naglasio je. 

Nagasaki je bombardiran tri dana kasnije, 9. kolovoza. 

Moeller primjećuje kako njegova izložba postavlja niz etičkih pitanja o različitim vrstama oružja. 

"Više je ljudi poginulo u napadu na Tokio nego u Hirošimi i Nagasakiju", rekao je. Teško je izračunati točan broj smrtnih slučajeva uzrokovanih bombama zbog dugotrajnih učinaka radioaktivnog trovanja, no američka studija pokazuje kako je u napadu dvije nuklearne bombe poginulo 100.000 ljudi, dok je u bombardiranju Tokija 9. ožujka 1945. godine poginulo 185.000 ljudi. 

"Nuklearno oružje stvara strah. No je li njegova upotreba, etički, išta drugačija od napada bombama iz zraka ili upotrebe strojnica koje ubijaju ljude?", pita se Moeller.