Feljton o dinastiji Romanov nastao je prema knjizi britanskog povjesničara Simona Sebaga Montefiorea koja donosi niz detalja iz života carske obitelji i onih u njihovu neposrednom okruženju. Iako su o dinastiji, pogotovo o najvećim carevima i caricama, poput Petra Velikog, Katarine Velike, Aleksandra I. ili posljednjeg ruskog cara Nikole II., “Romanovi 1613. - 1918.” razlikuje se od svih jer ulazi duboko u intimu careva, njihovih supruga, rodbine, djece, ljubavnica, ministara, nastojeći prije svega proniknuti u unutarnji svijet dvora, ali i psihu, karaktere, slabosti i snagu svakog od njih. Pri tome se služi obiljem materijala - od pisama, dnevnika, zaboravljenih i nikad objavljenih biografija i autobiografija, sklapajući mozaik pun detalja, bizarnih pojedinosti, ali i slučajeva koji su bitno utjecali na sudbinu carstva, dinastije, ali i cijeloga svijeta. Sličnim postupkom Simon Sebag Montefiore opisao je i “careve” koji su naslijedili dinastiju Romanov. Točnije, svijet, likove, unutarnje postupke, tračeve, spletke, tajne službe i masakre u vremenu uoči i poslije Oktobarske revolucije. “Mladi Staljin” i “Na dvoru crvenog cara” prirodno se nadovezuju na djelo “Romanovi 1613. - 1918.” i donose niz detalja koji otkrivaju vrijeme Staljinova uspona i vladavine. 

Dajte mi još vina, nešto me boli želudac, rekao je Grigorij Raspućin rođaku cara Nikole II. Feliksu Jusupovu, ovaj je izvadio revolver i pucao u njega. Ali ni nevješti hitac niti cijankalij koji su mu poslužili na večeri nisu ubili sibirskog seljaka koji je, praktički, vladao carstvom u raspadu. Misleći da je gotov, ponijeli su njegovo tijelo prema autu želeći ga baciti u smrznutu rijeku Nevu. Ali Raspućin se probudio iz mrtvih i stao bježati. 

U pucnjavi koja je nastala ponovno je pogođen, ali i dalje je bio živ. Liječnici pretpostavljaju da je nakon popijenog otrova, smrtonosnog cijankalija, i tri hica ispaljena u njegovo tijelo mogao preživjeti još dvadesetak minuta. Ali tko zna?! Urotnici – Feliks Jusupov, Vladimir Puškarevič i dr. Stanislav Lazovert – i sami su vjerovali u magične moći sibirskog seljaka i strahovali od njega. 

Gotovo da su drhtali pred svojim plijenom. Na kraju mu je ispaljen hitac u glavu, koji ga je konačno dokrajčio. Tko je ispalio smrtonosni hitac, ne zna se ni danas, ali povjesničari pretpostavljaju da je to učinio hladnokrvni pripadnik britanske tajne službe Oswald Rayner. 

Urotnici, iako su smatrali da time spašavaju carstvo i cara, nisu imali ni hrabrosti, ni snage, ni znanja da se riješe sibirskog seljaka čije je savjete carica Aleksandra bespogovorno slušala ma kako suludi bili. A car Nikola II. bespogovorno je slušao Aleksandru. Tijelo je bačeno u zaleđenu rijeku, a kad je pronađeno, pokopano je u Carskom selu u nazočnosti carske obitelji. 

Kad su Romanovi ubrzo srušeni, mržnja prema Raspućinu još je više narasla, Raspućinovo tijelo je iskopano i spaljeno, a penis mu je, navodno, odsječen. Kasnije će se razni Raspućinovi penisi pojavljivati kao raritet na različitim dražbama. 

Ubojstvo Grigorija Raspućina nije mnogo da se carstvo spasi, kao što ni njegovo sudjelovanje u vlasti i presudan utjecaj na carsku obitelj, točnije na cara Nikolu II. i caricu Aleksandru, nije bilo presudno za raspad carstva. Raspućinov suludi utjecaj na cara i caricu možda je tek ubrzao raspad carstva koje je umiralo dugom i mučnom smrću. 

U 300-godišnjoj vladavini dinastije Romanov dvadeset careva imalo je jednu ključnu osobinu o kojoj je ovisila sudbina carstva, koje se od njihova uspona na vlast svaki dan širilo za 142 kvadratna kilometra – uvijek su birali najsposobnije premijere, ministre i generale, bez obzira na to što o njima osobno mislili. 

Krvavi Romanovi Dinastija pohotnika i svetaca voljela je seks, zabave i spletke

Ta osobina Romanovih spašavala je carstvo u njegovim najtežim trenucima, ona je često bila plod slučaja i sreće, a često urođeni instinkt za samoodržanjem koje je većina Romanovih, pa čak i naizgled onih najnesposobnijih, imala. Ali kroz povijest Romanovih pokazuju se još dvije osobine Romanovih – sklonost careva misticizmu, mističnim prorocima, koji su uglavnom bili teški prevaranti, te nešto mudrija sklonost osnivanju tajnih službi, što im je često spašavalo glavu. 

Unatoč sklonosti raznim prorocima, nijedan car nikad nije dopustio da se oni miješaju u državnu politiku. Sve do Grigorija Raspućina i cara Nikole II., odnosno, da budemo pošteniji, njegove supruge Aleksandre, čiji je utjecaj na cara bio ogroman. Iako je Raspućin nesumnjivo svojim suludim savjetima pridonio propasti Romanovih, njegov utjecaj se ustvari precjenjuje. 

Ključna Raspućinova odlika jest bila da točno pogađa ono što Nikola II. i još više Aleksandra žele, te da im to savjetuje. Aleksandra, carica slabe pameti i čelične volje, ustvari je od Raspućina poput jeke čula vlastite želje, a car Nikola II. također je u njegovim riječima nalazio potvrdu vlastitih razmišljanja, ali i to da nije morao trpjeti histerične napade supruge. 

Nije ni čudo – Aleksandru su liječnici tretirali veronalom, barbituratima, opijumom, kokainom i morfijem, bila je ionako slabijeg psihičkog zdravlja, a ovaj koktel lijekova i vjerski zanos samo su dodatno povećali njenu ludost. A car je liječen eliksirom čaja i bunike, za smirenje, a kokainom za prehladu. 

Ali povijest Raspućina počinje mnogo ranije, Petrogradom je već ordinirao burjatski iscjelitelj Petar Badmajev, čiji su pripravci, na bazi raznih opijatskih sredstava, smirivali pola grada, pa i cara i caricu. Ali ključnu ulogu odigrat će crne vrane, cnogorske kneginje iz dinastije Njegoš, Milica, udana za careva rođaka Petra Nikolajeviča, i Stana, udana za vojvodu Georgija od Leuchtenburga. 

One će prvo upoznati carsku obitelj s padavičarskim idiotom kojem su pripisivane svetačke i mistične moći, Mitkom Koljabom, a zatim s mnogo ozbiljnijim i opasnijim Nizeirom Antelhemeom Phillipeom, Francuzom koji je u mesnici doživio vjersko objavljenje te se predstavljao kao osoba koja izravno razgovara s Bogom. Aleksandra i Nikola II. bit će potpuno opsjednuti šarlatanom iz Francuske te će mu car čak dodijeliti i titulu doktora i dati mu liječničku licenciju. 

Međutim, tajna služba će, po nalogu careve rođake Elle, koja će kasnije osnovati monaški red, istražiti u Francuskoj slučaj Phillipe. Suočen s dokazima da je Nizeir najobičniji osuđivani šarlatan i prevarant, car će ga nevoljko otpustiti i protjerati, ali prije toga Nizeir će posijati sjeme koje će dovesti do još gorih posljedica. 

Prije nego što je napustio dvor, rekao je da će carica ostati trudna s muškim djetetom (a to je Romanovima bilo od presudne važnosti da nastave dinastiju) ako car proglasi svetim Serafima Sarovskog te ako se carica okupa u njegovu vrelu. Nikola II. je unatoč protivljenju crkve proglasio Serafima svetim i carica se okupala u vrelu. Uskoro je ostala trudna i rodila carevića Aleksandra. No to proročanstvo bilo je povezano s drugim, Nizeir je prije odlaska najavio “novog prijatelja”, koji će se uskoro pojaviti na dvoru. 

Psihički nestabilnima Aleksandri i Nikoli II. to je bilo dovoljno da prihvate Grigorija Raspućina i bespogovorno mu vjeruju. Milica i Stana upoznale su carsku obitelj sa sibirskim seljakom mističnih moći u trenutku kad se carstvo treslo nakon poraza u Port Arthuru. 

Raspućin je svojim blago hipnotičkim moćima i točnim pogađanjem carskih želja opčinio obitelj, koja je prelazila preko njegovih orgija s prostitutkama, ali i dvorskim damama. On je to opravdavao time da je grešnost sastavni dio svetosti. Važnije je bilo to što je smirujuće djelovao na carevića, koji je patio od hemofilije. U nekoliko navrata svojim je djelovanjem smirio dječaka, koji bi inače vjerojatno iskrvario do smrti. 

Ipak, Raspućin je imao mnogo neprijatelja i na dvoru i u crkvi. Episkop Hermen i padavičarska luda Mitka Koljaba zatvorili su Raspućina i stiskali ga za penis (koji je, prema glasinama, bio abnormalnih proporcija, no oni trezveniji smatraju da su Raspućinove seksualne kvalitete mogu zahvaliti strateški smještenoj bradavici na penisu), dok nije priznao grijehe. To caru nije bilo dovoljno. Protjerao je episkopa Hermena. 

Moćna dinastija Krvava kruna Romanovih - završili s metkom u potiljku

Raspućinov utjecaj na dvoru nije smanjio ni pokušaj atentata koji je na njega izvršila jedna žena prem, vjerojatno, nalogu monaha Ilidiora. Njegov utjecaj na cara i caricu samo je rastao, a Aleksandra je uredila i izdala njegovu biografiju, što je izazvalo samo još veće ogorčenje. Katastrofalni početak Prvog svjetskog rata, u kojem je rusku vojsku od šest milijuna ljudi vodilo 60 časnika u glavnom stožeru s jednim brzojavnim aparatom dodatno, pojačao je Raspućinov utjecaj. 

Iako mu se mora priznati kako je nagovarao cara da od rata odustane, točnije, smatrao je da nijedan kvadrat zemlje na Balkanu nije vrijedan rata. Ključna je bila odluka da se car pridruži glavnom stožeru na bojištu te da upravljanje dvorom, što znači ostatkom zemlje, prepusti Aleksandri, a to je konkretno značilo - pogubnom Raspućinovu utjecaju. 

Pod njegovim utjecajem sastavljane su vlade od probisvijeta, a zemlja je tonula u propast. Gotovo da su svi ministri i generali ocjenjivani prema tome koliko prihvaćaju Raspućinovu svetost i savjete. Jedan od onih koji su prigrabili vlast, točnije kojeg je Raspućin postavio na vlast, bio je Mihail Andronikov. On je sagradio kuću sa svetištem i trnovitim kruništem, a bio je poznat po tome što je u tom svetištu zaveo i obljubio više od tisuću muškaraca. 

Najdraži su mu bili tekliči, koje bi prvo napio a zatim silovao. Tajna služba Ohrana sastavila je spis o Raspućinovim tajnim poslovima, orgijama i tome kako se javno hvalio da ima seksualne odnose s caricom, točnije da je ona potpuno ovisna o njemu. Ali ni taj kompromat nije imao utjecaja na cara. 

Kao ni to što je na prijedlog carice da Raspućin posjeti glavni stožer “jer će to preokrenuti ratnu situaciju” jedan od generala, carev rođak Nikolaš, jasno rekao da će ga, ako nogom stupi u stožer, dati objesiti, a drugi je jasno rekao da će, ako ga vidi blizu fronte, odmah dati ostavku. 

Petrogradom i Moskvom kružili su pornografski opisi i grafike orgije Raspućina, carice Aleksandre i dvorske dame Ane, a Rusija je gubila bitku za bitkom s njemačkom vojskom, hrane u Petrogradu nije bilo, a na fronti je kronično nedostajalo granata i oružja. Pobuna je mirisala u zraku. Najsposobniji ministri bili su već odavno smijenjeni ili ubijeni u atentatima. Uskoro će iz švicarske specijalnim vlakom, u organizaciji njemačke tajne službe, biti dopremljen Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Lenjin.