Krvava kruna Romanovih - završili s metkom u potiljku

Feljton o dinastiji Romanov nastao je prema knjizi britanskog povjesničara Simona Sebaga Montefiorea koja donosi niz detalja iz života carske obitelji i onih u njihovu neposrednom okruženju. 

Iako su o dinastiji, pogotovo o najvećim carevima i caricama, poput Petra Velikog, Katarine Velike, Aleksandra I. ili posljednjeg ruskog cara Nikole II., “Romanovi 1613. - 1918.” razlikuje se od svih jer ulazi duboko u intimu careva, njihovih supruga, rodbine, djece, ljubavnica, ministara, nastojeći prije svega proniknuti u unutarnji svijet dvora, ali i psihu, karaktere, slabosti i snagu svakog od njih. 

Pri tome se služi obiljem materijala - od pisama, dnevnika, zaboravljenih i nikad objavljenih biografija i autobiografija, sklapajući mozaik pun detalja, bizarnih pojedinosti, ali i slučajeva koji su bitno utjecali na sudbinu carstva, dinastije, ali i cijeloga svijeta. Sličnim postupkom Simon Sebag Montefiore opisao je i “careve” koji su naslijedili dinastiju Romanov. 

Točnije, svijet, likove, unutarnje postupke, tračeve, spletke, tajne službe i masakre u vremenu uoči i poslije Oktobarske revolucije. “Mladi Staljin” i “Na dvoru crvenog cara” prirodno se nadovezuju na djelo “Romanovi 1613. - 1918.” i donose niz detalja koji otkrivaju vrijeme Staljinova uspona i vladavine. 

“Što to znači. Nisam razumio. Možete li pročitati ponovo”, pitao je posljednji okrunjeni car Nikola II. u podrumu kuće Ipatijev u Jekaterinburgu Jakova Jurovskog, šefa lokalne Čeke (prve sovjetske tajne policije). Jurovski mu je upravo pročitao presudu u kojoj njega i obitelj Uralski komitet osuđuje na smrt.

“Što to znači, što to znači”, mrmljao je bivši car. Obitelj okupljena u podrumu je shvatila, križali su se i plakali.

“Evo što znači”, rekao je Jurovski, izvadio pištolj i pucao mu u srce. Vatru su otvorili i drugi stražari. Podrum su ispunili krikovi i dim baruta. Bio je to kraj dinastije Romanov, koja je Rusijom vladala 313 godina.

Odmazda boljševika Life Misterij pokolja Romanovih: Jedna kćer je preživjela?

“Što to znači”, pitao se dječak Mihail Romanov kad su ga u Ipatijevskome manastiru probudili s viješću da ga traži delegacija boljara (ruskih velikaša) iz Moskve. Pretpostavio je da to znači smrt. U godinama “velike smutnje” nakon smrti Ivana Groznog i njegova sina Fjodora I., s kojim je izumrla dinastija Rjurikoviča, te kratke vladavine Borisa Godunova, u Rusiji su vladali građanski rat i borba za prijestolje.

Carstvo su komadali Šveđani i Poljaci, koji su podupirući čas jednog, čas drugog Lažnog Dmitrija (Dmitrij je bio sin Ivana Groznog koji je ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima, čak dva Lažna Dmitrija okrunit će se za cara), okupirali i samu Moskvu. Kao nećak Ivana Groznog, Mihail je bio potencijalni nasljednik, glava mu nije vrijedila mnogo, već su ga nekoliko puta pokušali ubiti.

Umjesto krvničkog mača dočekali su ga boljari na koljenima. Nudeći mu krunu. Ali kao u pravoj drami on ju je odbio. Ipak, kad su mu boljari drugi put ponudili krunu, prihvatio ju je. Drugo odbijanje značilo bi da će ostati bez glave. Mihael je izabran od svezemaljske skupštine velikaša i kozačkih vođa. Iako njegovo pravo na krunu nije bilo najjače niti je on bio osobito sposoban, izabran je jer nikome nije pretjerano smetao. “Neka bude Mihail, nije osobito pametan. Poslužit će našim ciljevima”, sumirao je izbor jedan od velikaša Fjodor Šeremtjev. U prijevodu, to je značilo riješit ćemo ga se kad nam ne bude više trebao.

Carstvo koje se širilo 142 kilometra svaki dan 300 godina

Bio pametan ili ne, Mihail I. (car od 1613. do 1645.) osnovao je dinastiju koja će Ruskim Carstvom vladati više od 300 godina, a tijekom vladavine Romanovih carstvo će se svaki dan širiti za 142 četvorna kilometra. Romanovi će vladati gotovo šestinom zemaljske kugle. Ratovat će sa svim svjetskim silama, ali i biti saveznici sa svakom. A završit će s metkom u potiljku, spaljeni i pokopani po napuštenim rudnicima i šumama.

Atentat Top News Jedna smrt pokrenula je pravi križarski rat na Balkanu

Dinastija Romanov iznjedrit će 20 careva i carica, cijelo vrijeme držeći apsolutnu vlast koju nisu dijelili ni s kim. Njihovu vladavinu obilježit će niz presedana. Ruskim carstvom će istodobno vladati dva cara - Ivan V. i Petar I. Veliki, i to u potpunom skladu. Na carsko prijestolje uzdići će se žena, Mara Skarvonska, poznatija kao Katarina I., koja je karijeru počela kao vojnička pralja i još k tome livonskog, neruskog podrijetla.

Imat će cara koji će odbiti krunu Konstantina I. u korist brata Nikole I., na carsko prijestolje popet će se Njemica Katarina II. Velika, koja će Rusiju uzdići na pijedestal velesile i biti veća Ruskinja od vlastitog sina opsjednutog Prusima i pruskom vojskom, što će ga stajati glave, a Mihail II. bit će car koji će vladati manje od jednog dana, tek toliko da bi stigao potpisati abdikaciju.

Čak četiri carice će vladati Rusijom u vrijeme njezina najvećeg uspona - Katarina I., Ana, Elizabeta i Katarina II. Velika, da bi se pod Pavlom I. ustanovilo nasljedno pravo po muškoj liniji. Nasljeđivanje prijestolja u dinastiji Romanov rijetko će kad biti mirno. Većina careva i carica na njega će se uspeti nakon urota i, često, smaknuća njihovih prethodnika. Iako to ružno zvuči, nije im to za zamjeriti, kao i prvom caru Mihaelu I., i pred njima je uglavnom bila dvojba hoće li staviti krunu na glavu ili ostati bez glave.

Krvoproliće Life Svima su im pucali u glavu, a onda boli bajunetima

Vrlo je to jasno sažeto u karti koju je carica Elizabeta dobila noć prije preuzimanja prijestolja, dok je još dvojila hoće li prihvatiti urotu ili ne. S jedne strane karte su bila vješala i monaški veo, a s druge kruna. Izbor je bio jasan i jednostavan, ili ćeš uzeti krunu ili ćeš na vješala (u boljoj varijanti samostan). Kad se krajem 18. stoljeća utvrdilo nasljedno pravo po muškoj liniji, prijenos vlasti postao je nešto mirniji, iako je Pavao I., koji je uveo nasljedno pravo, i sam pao kao žrtva urote. Ali umjesto urota, pojavili su se još teži i opasniji protivnici, revolucionari i teroristi. Atentatori. Oni nisu željeli krunu staviti na glavu nekom drugom, oni su htjeli dinastiju ukinuti. To im je na kraju i uspjelo.

Vojnička pralja na prijestolju

Dolazak na prijestolje često je bila tek puka igra slučaja, a mnogo češće krvav čin. Već je Petar I. Veliki (car od 1682. do 1725.) na prijestolje došao smijenivši regenticu Sofiju, svoju polusestru, koja je vladala umjesto njega i njegova polubrata, mentalno zaostalog Ivana V. (car od 1682. do 1696.) Začudo, Ivana V., Aleksejeva (car od 1645. do 1676.) sina iz prvog braka s Marijom Miloslavskom (Petar I. Veliki bio je Aleksejev sin iz drugog braka s Natalijom Nariškinom), ostavio je na prijestolju sa sobom.

Dva cara su skladno vladala, točnije Petar Veliki se bavio osvajanjem, ratovima, ljubavnicama, pijankama (na njegovim pijankama u zatvorenom društvu svi su imali nadimke povezane s muškim spolnim organom, pa su tako tu bili knez tvrdi k...c, knez idi u k...c i slično, a pijanke su bile toliko divlje, intenzivne i česte da su donekle ublažene tek kad je Petar I. Veliki shvatio da mu je nekoliko najsposobnijih generala i ministra umrlo od pretjeranog alkohola) i modernizacijom Rusije, dok je Ivanu V. prepustio religijske rituale - veći dio carevanja odnosio se na razne proslave i blagdane.

Ali zato će za urotu, ne bez razloga, optužiti sina iz prvoga braka Alekseja, koji će nakon mučenja umrijeti. To će otvoriti put da na prijestolje dođe Petrova druga žena - Katarina I. (carica od 1725. do 1727.), i to pod okriljem vojske, točnije Petrove garde, koja ju je obožavala. Katarina I. je bila niskog podrijetla, čak nije bila Ruskinja, nego Livonka.

Prvo je bila pralja i, vjerojatno, ljubavnica jednog od Petrovih generala, a zatim ju je preuzeo kao pralju i, vjerojatno, ljubavnicu njegov najpouzdaniji čovjek Igor Meniškov, zvani knez od pita (bio je niskog podrijetla, pretpostavljalo se da mu je otac trgovac pitama, a slijedeći Petra Velikog uzdigao se do plemićkih naslova i postao najbogatiji čovjek u Rusiji, s više od 300.000 duša, 3000 sela i sedam gradova).

Od njega ju je preuzeo Petar I. Veliki, koji nikad nije imao problem preuzimanja ljubavnica niti je osobito gledao na nečije podrijetlo. Dijeleći s Petrom postelju, prvo kao ljubavnica, a zatim kao žena, dijelila je s njim i bojno polje, sudjelujući s njim u gotovo svim ratnim pohodima. Zato su je vojnici obožavali. Nakon smrti Petra Velikog gardisti su uzviknuli: “Naš otac je mrtav, ali je naša majka živa”. Bilo je to dovoljno da je izaberu za caricu.

Zaustavimo prevrat dok ne popravim frizuru

Njezinu kćer Elizabetu (carica od 1741. do 1762.) također će gardisti iz Preobraženske pukovnije postaviti na vlast. Dok će tristo gardista jurišati na dvorac da smijeni regenticu Anu Lopušinu i njezina maloljetnog sina, cara Ivana VI., podići će je na ramena i nositi. Elizabetu je vojska obožavala, zvali su je Ruska Venera, nije joj odmoglo ni to što joj je ljubavnik bio najljepši čovjek Rusije Ivan Razumovski, kozački ataman. Kasnije je on bio “noćni car”, kako su na dvoru zvali caričine ljubavnike.

Njezin kasniji ljubavnik, “noćni car”, Ivan Šuvalov, kojega je upoznala na hodočašću u manastir sv. Save posvećenog (kod Romanova su se religijski osjećaji, preljubništvo i seks često miješali i stapali u jedno), osnovat će sveučilište, umjetničku akademiju, pokrenut će i biti pokrovitelj novina te začeti budući Ermitaž.

I sljedeću caricu, Katarinu II. Veliku (carica od 1762. do 1796.), na vlast će dovesti gardisti. Petar III. (car od 1761. do 1762.), Katarinin muž, unuk Petra Velikog i nećak carice Elizabete, jednostavno nije bio dovoljno Rus. Divio se pruskom dvoru i caru Fridriku. To ne bi bio problem da nije s Prusima sklopio iznimno povoljan mir nakon Elizabetine smrti. I to nakon što su njene trupe osvojile Berlin. Osim toga rugao se ruskim običajima i vojsci te se htio obračunati s gardom.

To je bilo dovoljno za urotu. Vojska je izabrala njegovu ženu Sophie von Anzhalt-Zerbs, poznatiju kao Katarinu II. Veliku, za svoju caricu. Dok je odjevena u odoru Preobraženske garde (jedne od elitnih Petrovih pukovnija) u kočiji jurila prema Zimskom dvorcu, na pola puta ju je presreo njen francuski frizer Michel da joj popravi frizuru. Tko zna kako bi bez toga urota završila. Urotu su vodili braća Orlov, od kojih je jedan, Grigorij, ujedno bio Katarinin ljubavnik, “noćni car”.

Primabalerina Life Bila je žena državnog neprijatelja i Staljinova žrtva

Povijest Romanovih puna je čudnih obrata u kojima oni koji su na dnu već u sljedećem obratu završavaju na vrhu. Često pukom srećom ili zbog bizarnog slijeda događaja. Kad se Petar Veliki zbog urote obračunavao sa “strelcima” (profesionalnom vojskom Ivana Groznog), javno su odrubljivali glave urotnicima. I sam Petar Veliki ih je smaknuo nekoliko, a to su morali raditi i njegovi ministri i generali. Jedan od urotnika je, dolazeći na stratište, prezirno šutnuo odrubljenu glavu prethodne žrtve. Petar Veliki je to protumačio kao hrabrost i pomilovao tog “nekog Orlova”.

Bio je to Grigorijev djed. Slučajevi su često vladali sudbinom Romanovih, luda Miljutin, specijaliziran za škakljanje stopala carice Ane (carica od 1730. do 1740.), bio je predak Dmitrija Miljutina, ministra u vladi Aleksandra II. i jedan od najzaslužnijih za reformu kmetstva.

Iako se čini da su pobune vojske bile plod urote i hira, u pravilu su dubinski uzroci bili protivljenje vanjskoj politici careva. Petru III. nisu mogli oprostiti uvođenje pruskih običaja, uniformi i omalovažavanje ruskih prethodnika, pa im nije smetalo postaviti caricu Katarinu II. Veliku, koja je bila čista Njemica, ali i veća Ruskinja od svih. Iako mu je obećano da će mu biti pošteđen život te da će moći zadržati svog mopsa, crnog slugu i ljubavnicu, bio je zatvoren i u insceniranoj svađi s čuvarima zadavljen.

Službeno je navedeno da je umro od hemoroidnih grčeva, ali u to nitko nije povjerovao. Kad je Katarina II. Velika zvala u posjet filozofa Jeana d’Alamberta, ovaj je uljudno odbio poziv navodeći kako bi mu put u Rusiju bio potencijalno opasan po život jer i sam pati od hemoroida.

Beba koja nije salutirala

Istu grešku napravio je i njen i Petrov sin Pavao I. (car od 1796. do 1801.). Doduše, upitno je je li on uopće bio njegov sin, brak nije konzumiran pet godina, a pretpostavlja se da je Petar III. bio sterilan od preboljenih ospica i velikih boginja. Pretpostavlja se da je Pavlov otac bio Sergej Saltikov. Usprkos tome, i fizički i karakterom više je sličio na njega nego na Katarinu.

I on je obožavao pruske uniforme, despotski vladao ukazima (u jednoj godini izdao ih je 2000) i sitničavo kažnjavao za svaku pogrešku. Gardisti su tijekom njegove vladavine na stražu uvijek nosili sto rubalja da imaju pri sebi novca ako budu preko noći prognani zbog neke sitne pogreške. Pruska sitničavost i pedantnost najviše se ogledala u inzistiranju na tome da ga se pozdravi skidanjem kape, pa je tako zaustavio dadilju koja je u kolicima vozila bebu jer mu beba nije skinula kapicu na pozdrav.

Nakon što je dadilja uredno podigla bebi kapicu, car je dopustio da odu. Ta beba bio je Aleksandar Puškin, jedan od najvećih ruskih pjesnika, čija će sudbina biti usko vezana uz Romanove - Aleksandar I. (car od 1801. do 1825.) protjerao ga je zbog sudjelovanja u uroti, a Nikola I. (car od 1825. do 1855.) ga je pomilovao, ali i neprestano cenzurirao te se čak udvarao njegovoj ženi. Ono što je Pavlu presudilo, uz pruske običaje i uniforme, despotsko vladanje i često maltretiranje časnika, koje je i fizički kažnjavao, bilo je divljenje Napoleonu.

Na kraju su Pavla ubili časnici koje je ponižavao i tukao. Bila je to posljednja uspješna velika urota vojske i dvora protiv Romanovih. Sljedeći carevi dobit će još opasnije neprijatelje – revolucionare i atentatore. Na Aleksandra II. (car od 1855. do 1881.) pokušano je čak šest atentata, prvo je na njega pucao Dmitrij Kazakov iz revolucionarne grupe Pakao.

Život mu je spasio seljak iz Kostrome Osip Komisarov, koji se bacio na atentatora. Ponovno se čudan slučaj umiješao u sudbinu Romanovih. Prvog cara, Mihaila I., dok je još bio potencijalni nasljednik, tražili su poljski plaćenici da ga smaknu. U Kostromi su do smrti mučili seljaka Ivana Susanjina, koji im nije odao gdje se Mihail Romanov skriva. Sve do kraja dinastije potomci Ivana Susanjina iz Kostrome bili su pozivani na svaku krunidbu, a po tom događaju skladana je opera “Život za cara”. Sad je cara opet spasio seljak iz Kostrome.

Bomba od 140 kilograma u Zimskom dvorcu

Aleksandar je preživio i miniranje vlaka jer su, pukim slučajem, on i njegova obitelj putovali u drugoj kompoziciji. Eksploziv je postavila teroristička skupina Narodna volja pod vodstvom Andreja Žljebova i njegove ljubavnice Sofije Petrovske. Oni su osudili cara na smrt i bili su odlučni tu presudu provesti.

Stolar u Zimskom dvorcu Stjepana Halturina mjesecima je u dvor unosio nitroglicerin. Bombu od 140 kilograma nitroglicerina povezanog žicom i smještenog u podrum ispod njegovih odaja car je ponovno preživio neokrznut. Ali teroristi su bili odlučni da smaknu cara. Iako je tajna policija imala dojave o terorističkoj ćeliji u trgovini sirom u Maloj Sadkovoj, ulici pored koje je car često prolazio, pretražili su je površno.

Možda su dojavi olako pristupili i zato što je uhićen vođa Narodne volje Andrej Žljebov. Unatoč tome dojava je bila prava, atentat je organizirala njegova ljubavnica Sofija Petrovska. Pod carevu kočiju bila je bačena bomba, no on je iz kočije izašao neozlijeđen. Dokrajčila ga je tek druga bomba, koju mu je terorist Ignatij Grinjevicki bacio pod noge dok je Aleksandar II. razgledavao mjesto zločina. Raznijela mu je obje noge.

Rane su bile smrtonosne, ali car je poživio dovoljno dugo da umre u Zimskom dvorcu. Njegova druga žena, bivša ljubavnica, Jekatarina Mihajlovna Dolgorokova, Kaća, čuvala je njegovu okrvavljenu uniformu i izgradila repliku njegove radne sobe u svojoj vili u Francuskoj. Carska obitelj tad je gotovo postala zarobljenica Dvora i Carskog sela, okruženog s tri obrambena obruča i gomilom agenata u civilu, koje su posprdno nazivali “prirodnjaci” jer su se pretvarali da promatraju prirodu.

Atentati na državne službenike i policajce postali su svakodnevica, osobito nakon revolucije 1905. Između 1905. i 1910. ubijeno je 16.000 državnih službenika i policajaca (računajući samo one više rangirane). Ali mnogo prije toga, na šestu obljetnicu ubojstva Aleksandra II., Ohrana je uhitila pet terorista s bombama koji su htjeli ubiti cara Aleksandra III., zvanoga Kolos (bio je iznimno visok i snažan, pa je na zabavama savijao žarače i trgao špilove karata, a austrougarskom veleposlaniku je zaprijetio “Ovo ću učiniti s vaša dva-tri korpusa” savijajući srebrnu žlicu palcem).

Olof Palme Top News Cijela država je 33 godine opsjednuta jednim ubojstvom

Jedan od uhićenih i smaknutih terorista bio je Aleksandar Uljanov, stariji brat Vladimira Uljanova, poznatijeg pod imenom Lenjin – koji će dokrajčiti dinastiju Romanov. Nakon što se razišao dim u podrumu kuće Ipatijev u Jekaterinburgu, svi članovi carske obitelji su bili mrtvi. Dokrajčeni su hicima iz revolvera jer bajuneti nisu mogli probiti njihovu odjeću, u koju su bili ušiveni dragulji i dijamanti (čekist Jakov Jurovski uredno je evidentirao osam kilograma dragoga kamenja izvađenog iz odjeće carske obitelji). Ubijeni su i njihovi sluge i liječnik, pa čak i psi ljubimci.

Jedini preživjeli je bio njihov koker španijel Joy. On je na početku pucnjave pobjegao u šumu. Kasnije se vratio, a jedan od stražara mu se smilovao. Joya su kasnije preuzeli engleski vojnici iz intervencijskih snaga, uginuo je pored dvorca Windsor.