Ovako je to puno puta objasnio Rambo Amadeus: „Turbofolk nije samo muzika. Ljudi griješe. Turbofolk je nekritička upotreba tehnologije.“ U stihu on je to složio još i detaljnije: „Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Turbofolk je gorenje naroda. Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo folk, razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa.“

Svakome tko je ikada makar na pet minuta vidio i čuo neku turbo-folk izvedbu, jasno je o čemu govori umjetnik koji je od druge polovice 80-ih, nimalo slučajno u dobu baš eksplozije nacionalizama u tada još živućoj SFRJ, svoje umjetničko ime skovao upravo u duhu turbo-folka, jasno, sa žestokim, apsolutnim ironičnim odmakom. Što se njega tiče, turbo-folk je kao ultimativni šund samo simptom puno šireg, prevladavajućeg stanja u društvu. Isključivo moderna pojava, zar ne? Apsolutno ne.

FELJTON Turbofolk - glazba uz koju su rušili Hrvatsku i Bosnu

„Zastanite pored kafanica na Dorćolu, Vračaru, Savamali, ili po našim palankama, i poslušajte tobožnje profesionalne pevačice, pa ako ma i najmanje imate osećaja za lepotu pesama i njihovog izvođenja, vi morate zatvoriti uši da ne slušate. Besmislene, dvosmislene, vrlo često i banalne reči, kojima čovek ne zna krsnog imena, uz divljačku dreku, ili uz prostačko a pretenciozno izvijanje neke mešavine od deformisanih otpadaka naših i stranih melodija i njihovih prerada – to je današnje naše pevanje u varoškoj masi“, citirao je u svojoj knjizi Gotthardi Pavlovski neimenovanog Beograđanina koji je još 1926. godine bio ogorčen time „na što je svijet spao“.

Razlika između onda i sada je u tome što je više od pola stoljeća na ovim prostorima sindrom bio na periferiji društva. Danas, međutim, turbo-folk je takav da je s takvim zvijezdama najlakše napuniti dvoranu, klub, prodati mnoštvo CD-ova, cajke na radio valovima naprosto ne mogu biti drugo nego poslovno briljantan potez. Turbo-folk je postao odličan biznis. S jedne strane zbog tradicionalne folk-senzibilnosti milijuna ljudi na Balkanu. Njime tradicionalno odiše veliki dio estrade.

Zar bi u suprotnom bilo moguće da čak i pastirski rock na ovim prostorima bude probitačniji od, primjerice, stilski puno jasnijeg tvrdog originalnog rocka ili bluesa? A odakle turbo-folk u mainstreamu? Zašto ne u dobu u kojem su moderne tehnologije eksplodirale, a balkanski narodi obrazovno nazadovali? U vremenu kad je i svjetska i lokalna politika složenija, perfidnija i sofisticiranija nego ikada, na Balkanu su se ukorijenili nacionalistički mitovi s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, ušli u mainstream politiku.

I onda milijuni Balkanaca u raspravi na temu „kako je počeo rat“ u 90-ima vrlo često znaju samo potegnuti kalašnjikov kao jedini argument, ali svejedno imaju pravo glasa. U dobu totalne eksplozije modernih tehnologija ti isti milijuni ljudi nemaju živog pojma kako te tehnologije funkcioniraju, ali svi imaju pametne telefone, kabelsku, internet...

Što se njih tiče, unutra mogu biti i vilenjaci koji upravljaju tim aparatima ili bi Zemlja baš, eto, mogla biti ravna ploča. U vremenu u kojem su se dojučerašnji šverceri traperica, sitni kriminalci, poluuspješni obrtnici preko klijentelističko nacionalističkog političkog hranidbenog lanca, posebno u ratnim uvjetima, uspeli do razine tajkuna, milijuni iz društvenog prosjeka i ispod njega mogli su samo zaključiti da tako, dakle, stvari idu. Na kraju priče besmisleno je predbaciti bilo što ljudima koji obožavaju turbo-folk.

Zanimljivo je da je početak glazbene karijere kao mega-zvijezde vrlo sličan i kod Lepe Brene i kod Thompsona. Lepu Brenu lansirao je u zvijezde Minimaks, misleći se televizijski sprdati s tom smiješnom glazbeno scenskom pojavom. Pa ju joj je nastup prikazao u emisiji. Desetak godina poslije još i gori gaf napravili su osnivači Feral Tribunea.

Feljton (2) Vukovar se rušio, a iz kafića su treštale cajke

Oni Splićani koji su tada izlazili po kultnim urbanim klubovima u samom centru sjetit će se da su te jedne večeri krajem 1991. ili na samom početku 1992. u svom omiljenom kafiću navečer čuli kako se stalno i iznova vrti nekakva pjesma koja im je djelovala poput nečeg iz druge dimenzije, kao u romanu Marka Vidojkovića „E baš vam hvala“ u kojem opisuje tipa koji s Balkana u kojem nije bilo ratova u 21. stoljeću upada kroz vremenski portal u stvarnost Balkana u kojoj živimo. Za sve su to isključivi krivci – osnivači Feral Tribunea.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Prije nekog vremena Boris Dežulović je cijeloj naciji kod Aleksandra Stankovića objasnio što se dogodilo te večeri u splitskoj konobi Stefanel. Tamo je te večeri s ratišta došao mladić duge kovrčave kose, nudeći audio kazetu koju je reklamirao kao „najbolju budnicu koju je ikad itko čuo“. Dežulović i ekipa su se oduševili u stilu Splita, grada koji se uvijek oduševljavao redikuloznim elementima života. U konobi su tu pjesmu, koja počinje uzvikom: „Za dom!“, pustili 19 puta.

Po Splitu se moglo čuti i to da su Feralovci te večeri čak išli i okolo i drugdje i puštali je, sve do "Zlatnih vrata". No, možda je riječ i o urbanoj legendi. Svakako je činjenica da su je na kraju odnijeli i na Radio Split. Tako je 25-godišnji Marko Perković u jednoj večeri prestao biti redikul i postao glazbena zvijezda u Splitu, postao je Thompson.

Licemjerno zgražanje Mladež opsjednuta cajkama, svi su veliki Hrvati...

"Prijatelji i ja stvorili smo čudovište, bez ikakve zle namjere. Sve je trebala biti samo dobra zezancija. Ljudi su nas preozbiljno shvatili i sada je Thompson najkontroverzniji pjevač u Hrvatskoj", kazao je Dežulović kod Stankovića. Odakle Thompson u priči o turbo-folku? S jedne strane zato što je riječ o nekakvom heavy metal-bastardu na temu nacionalističkih, pseudo-etničkih, pseudo-povijesnih mitova, kič s totalno nekritičkom upotrebom tehnologije, točno onakav kakav je dijagnosticirao Rambo Amadeus.

S druge strane zato što Ceca i Thompson danas dijele jako puno publike. Primjerice, prije nešto više od tri godine ravnatelj srednje škole u Krapini Ivica Rozijan morao se pravdati zato što je odobrio koncert Sandre Afrike u školi koju on vodi. Riječ je o pjevačici čiji je najpoznatiji stih „... netko će mi noćas napraviti sina, vatru pali flaša crnog vina...“ Rozijan je naprosto iznajmio prostor tvrtki koja je za Sandru Afriku pronalazila gaže.

I dok su mu svi psovali sve po spisku da kako je mogao, ovaj ih je matirao izjavom: „Prije nekoliko godina tu je pjevao i Thompson, pa se nitko nije bunio“, objasnivši im time da ljudi u tom kraju slušaju i jedno i drugo. Isto kao oni dragovoljci iz Slavonskog Broda koji su skoro svi do posljednjeg izginuli u obrani Vukovara. Ili kao što ćete danas u pametnom telefonu velikog postotka tinejdžera ili mladića i djevojaka u 20-ima pronaći Thompsona, Seku Aleksić, Davida Guettu, Jelenu Rozgu, Severinu, Nedu Ukraden, Ushera, Bolesnu Braću, pa tamburaše, Mišu, Škoru, Olivera... Nerijetko oni isti koji nose npr. majicu s "uhatim U".

U takvom svijetu zadnje što ima smisla je čuditi se otvaranju radio postaja za cajke - Extra FM-a u Zagrebu - i programskom prešaltavanju Jadranskog radija u Splitu. O čemu je riječ najbolje objašnjava opis gostovanja Svetlane Ražnatović – Cece u dvorani „Tivoli“ u Ljubljani 2005., što je za Express ispričala kolegica koja je tada kao novinarka svjedočila nevjerojatnoj megapopularnosti udovice Željka Ražnatovića Arkana, u to vrijeme mrtvog već pet godina.

"Bio je to njen prvi koncert u zemljama bivše Jugoslavije nakon rata. Dvorana je bila dupkom krcata“, pričala je. Ta dvorana, inače, za košarkaške utakmice može primiti čak 5600 gledatelja. „Ljudi su dolazili satima ranije, a tamo su pred dvoranom bile i 'Majke Srebrenice', mirno su u špaliru stajale s transparentima s imenima i slikama pobijenih. U jednom trenutku stigla je i Ceca sa svojom limuzinom“, prisjećala se kolegica. Limuzina je bio ogroman bijeli Lincoln sa zatamnjenim staklima, a sve su osiguravali pripadnici specijalnih jedinica slovenske policije.

„Prošla je između njih i ušla na stražnji ulaz. Dvorana je čekala još samo nju. Bilo je užasno puno ljudi iz Hrvatske, iz Zagreba. Baš užasno, užasno puno“, nastavljala je priču kolegica. Prvo je na pozornicu izišao prateći bend, odsvirao uvod i tada je na pozornicu izišla i Ceca „ Dobro veče Ljubljana! Dobro veče Slovenija!“, viknula je Ceca u mikrofon, a publika je eksplodirala u delirično vrištanje. „Dobro veče Hrvatska!“, i opet je zavladao delirij oduševljenja. Treba znati da je Ceca tada, kao i danas, odbijala doći u Hrvatsku, kao "ustašku".

Invazija narodnjaka "Išli smo u rat uz AC/DC, a sad moramo slušati cajke"

„Dobro veče Jugoslavijo!“, kazala je Ceca uz još jednu erupciju delirija fanova. „Vežite se, polećemo!“, rekla je Ceca. „U tom trenutku atmosfera je tako eksplodirala da sam mislila da će krov dvorane odletjeti u vis“, prisjećala se kolegica. „Cijeli koncert je prošao bez najmanjeg incidenta, ali u takvoj jednoj ekstazi, u transu, da se to ne da opisati“, pričala je novinarka koja je obišla nebrojeno mnogo raznih koncerata od kojih se nijedan ne može usporediti s Cecom u „Tivoliju“.